Četvrti čin
Prvi prizor
MUNUO (sam)
MUNUO: Ajme, vidi li me tko? Nije nikoga! Je li istina ovo, ali mi oči lažu? Snim li ja ovo, ali sam javi157 našao tezoro? Munuo, ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! Nije me nitko vidio!
Drugi prizor
PJERIĆ, DUNDO NIKO
PJERIĆ: Dundo, bon dì!158
NIKO: Pjeriću, ti li si? Što je novo?
PJERIĆ: Dundo, sad je brijeme da učiniš jednu veliku operu.
NIKO: Koju ću operu učinit? Jeda si kojoj noćas vrata razbio, kako je vaša užanca? Svu noć se skitate, dezvijana mladosti; malo na skulu hodite, malo umijete, gradu sramotu činite, a sebi ste smrt. Injorant čovjek ni sebi žive ni svomu gradu. Nu što je?
PJERIĆ: (Ava, došao sam na meštra!)
NIKO: Što ti je od potrjebe?
PJERIĆ: Dundo, potrjeba je velika, ako se može rijet.
NIKO: Bože, jeda Bog dâ da bude potrjeba da išteš da se meštru za tebe javim, da na tebe veće nastoji, da ti večer159 lega. Ma jes, od te dobi sad itko na skulu hodi! Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat.
PJERIĆ: (Ava, došao sam na pomoć!) Dundo, stvar je od importancije160, a ne znam smijem li ti rijet.
NIKO: Da je stvar onesta, ne bi te sram bilo oni čas ju rijet; ma je kagodi stvar od importancije od koje će mene sram bit. Znam vaše importancije: psovke, grube riječi, sjeć se s punjalići161, punjalić ti visi na pasu, ma ne libro. Jes’ se prošetao za vidjet amancu? Jes’ ku uštinuo godišnicu mimogrede?
PJERIĆ: (Ja viđu, ovdi ću malo avancat. Štomudrago, – trijeba mu je rijet!)
NIKO: Što mrnjoriš!? Nijesu ti drage ove riječi? Ni nam vaša činjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu162 nosit koja se u Gradu čini163, neg ištemo ispriko svijeta164 komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese165.
PJERIĆ: Dundo, sve je dobro što veliš, ma t’ ovo neću tajat.
NIKO: Sekret mi će rijet, – štogodi od svojijeh canaca!
PJERIĆ: Kamilo, tvoj neput, mre!
NIKO: Kamilo se je razbolio? Tot mu po noći hodit.
PJERIĆ: Ti ga mož’ pomoć.
NIKO: Jeda sam ja liječnik? Ma jesam, ter dobar liječnik: medičinavam: ne hod’te po noći; širupivam: hod’te na skulu; reubarbaravam: izagnite injoranciju iz vas da, kad na staros dođete, da nijeste kao i njeci koji ni sebi ni republici ne valjaju, koji su od štete a nijesu od koristi. Injorancija je vazda od štete!
PJERIĆ: (Ovi me će držat vas dan u riječeh, ako mu ne rečem!) Dundo, Kamilo se je vjerio za Skupovu kćer, a Skup je večeras vijera za Zlatoga Kuma.
NIKO: Kamilo se je vjerio?! To je što Kamilo mre! Pače s’ dobro rekao “mre”, – mre u svojoj injoranciji. Vjerio se je bez ličencije od starijeh, a sad: “Dundo, pomozi ga!” Ako se je vjerio, što mu ću ja pomoć? Jeda bi htio koji dinar da skroji166 od raza, od veluta, od demaškina?
PJERIĆ: Dundo, razbolio se je, kako je čuo da ju Zlatomu Kumu Skup dava.
NIKO: Dobro si rekao er se je razbolio. Nemoćan je i bio, kada se je, djetetina, pošao vijerat, i sad je nemoćan; od te će nemoći i umrijet. Ja nijesam liječnik od tjezijeh nemoći; pođ’ zbogom, ištite druge pomoći; ja nijesam tu dobar167.
PJERIĆ: Ava, dundi! Uzda’ se u njih pomoć imati! Razumi njeki pridikaju, a od trijes godiš su – s Donatom168, u sajunijeh do peta – na skuli dančice učili. Kamilo, ovdi tvoje pomoći nije, a Munula nije nigdje. Ja ću učinit što mogu, a što ne mogu, Kamilo, pacijencija.
Treći prizor
SKUP (sam)
SKUP: Dum Marin169 me zagovori: “A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a ne dava se pjet”, a sve: “Da’!” a sve: “Tu ćeš spendžat toliko”, a dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se molitva rijet, a dinar, sve dinar što dinar. A dobro brijeme imaju170, – kantajući hljeb dobivaju! a od mene će malo avancat. A ja bogme ucknjeh doć zatvorit crkvu! U ovacizijeh poslijeh erori se ne praštaju171: poću ogledat kako mi tezoro stoji.
Četvrti prizor
ZLATI KUM, PASIMAHA
ZLATI KUM: Oh, poću doma vidjet što je Pasimaha učinio: ma ovo ga.
PASIMAHA: Gospodaru, ne znam smijem li ti rijet.
ZLATI KUM: Što je, Pasimaha? Jes’ ponio pratež u Skupa?
PASIMAHA: Ponio i ostala je, i sramotni se mi otuda odpravili. Oni vrag star i bi172 nas i psova; i počten on ne bio!
ZLATI KUM: More li bit, Pasimaha?!
PASIMAHA: Da s’ ti meni zdrav, tako je! Dođe kako šijun iz neba, ubi, odagna, rasprša! A mi ovo životom173 utekosmo.
ZLATI KUM: Tako li je on, tako sa mnom? Dobre mi je sve kriva. Tko se na ženski svjet prigiba, i mene ludjaka, od ove dobi, o vjeri174 mislit! Žao mi je er sam š njim govorio. Pasimaha, pođ’ doma, čeka’ me, reci da doma nijednu spravu ne čine, i reci da ne poju; neću ništa učinit!
Peti prizor
SKUP, iz crkve, ZLATI KUM
SKUP: Ajme, asašini u crkvi, iz crkve! Uhiti, drži! Sakriledžijo! Ah, na ti način moje, moju stvar!
ZLATI KUM: Skupe, ti nijesi u svoj pameti.
SKUP: Molim te, bez skandala!
ZLATI KUM: Što me moliš? Što ćeš od mene?
SKUP: Ajme, ruinan sam čovjek! Uhiti, drži! Smijeju se!
ZLATI KUM: Ovi se je čovjek pomamio! Kad mu drago, basta. Dobro er nijesam djevojci tokao ruku175, – nije ništa učinjeno. Neću veće žene, neću se ženit! Poću ordenat doma da se nijedna sprava ne čini.
Šesti prizor
MUNUO, GRUBA
MUNUO: Munuo čestiti! Sad sam ja čestit! Odspremih blaženstvo moje176, u salvo ga stavih. Sad sam ja bogat kako i car, imam tezoro! Što ću ja sada? Kudi ću ja sada? A ovo mi Grube. Ah, da hoće ova djavolica sa mnom doć! – Grube brajo, bogme bez šale.
GRUBA: Grub ti nos! Idi, Munuo, gospar ti mre, a tebe nije. Poslao te je da se opet brzo vratiš, a ti ni se haješ za njega niti “Bog pomogao!”
MUNUO: Ah, Grube, Bog mi je pomogao! Hoć’ doć sa mnom, da te u svilu obučem?
GRUBA: Brižan, jeda si što našao? Da’ to, Muno!
MUNUO: Grube, bogme bez šale, hoć’ li za mene poć, ti čestita!177
GRUBA: Po čem ja mogu s tobom čestita bit? Već ako s’ komu što ukrao! Ti veće imaš uši neg mjedi.
MUNUO: Grube, bogme imam! Obeća’ mi istom; ako ne uzimam178, ne hodi za mene.
GRUBA: Da dođem za tebe, brižan, čijem bi me hranio179?
MUNUO: Kako mala zlaca u bumbačicu bih te hranio.
GRUBA: Ava, ja mnjah da bi me dumanskijem priklami180 hranio. Ah, oni makaruli štono dumne čine!
MUNUO: Grube, obećavam te priklami i makaruli hranit. Kontent sam, dođi za mene.
GRUBA: Eh, a kad mi prikle i makaruli omrznu, što mi ćeš pak davat?
MUNUO: Davat ti ću…
GRUBA: Hoć’ mi dat priganice ali kuljena potprigana i mavasije?
MUNUO: Hoću, Grube, svega ti ću davat, i meda!
GRUBA: Vuhvence to govoriš, a pak bi me bitvom181 hranio, – neću za tebe! Žî n’ t’ me su prosili, žî n’ t’, i oni, znaš, štono sirenje i sve prodava. A hoć’ i ti sirenje prodavat?
MUNUO: Hoću, Grube, na ti vjeru.
GRUBA: Idi, a pak ćeš govorit: “Ne tiči u to!”182
MUNUO: Neću, na t’ vjeru, moja lijepa Grube!
GRUBA: Da da’ to sada štogodi.
MUNUO: Dat ti ću svega poslije.
GRUBA: Da, i ja ću tvoja bit poslije!
Reče Daša:
“Bit ću vaša
ako uzbude
dobra paša”.
MUNUO: Grube, moja lijepa, uteče li mi? – Imam dukate; ovaka mi djevojka još manjka. Strilja ti je, a što mi se veće zadražuje183, to mi veće srce užiže. Ja, ako se umjeh vladat, bih veličak čovjek184. Hoću li izmaknut s zlatom da me ne uhite? Ma tko zna? Bogme ću promislit i vidjet jeda mogu potegnut Grubu sa mnom.
Sedmi prizor
VARIVA (sama)
VARIVA: Sjetna Variva, ne pošla! Tuge odasvud: Andrijana se skube i plače, hoće niz funjestru skočit kako je čula da ju je otac vjerio za Zlatoga Kuma; a gore185, čula je er Kamilo za tu stvar hoće umrijet. Razbolio se je, liječnici se nad njim kupe, a ona se hoće zadavit! A oni186 ostaviše kokoši i kozliće: odagna ih oni star vrag. A i drago nam bi er ih odagna. Ma ne znam, tužna, što se će od ove prateži učinit. A nije nikoga, a nevolja! Gospodine, ti nas pomozi! Poću k Andrijani, – neboga će djevojka usičijat od tolikoga plača.
Osmi prizor
DŽIVO, zatim DUNDO NIKO
DŽIVO: Moj Bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, – neka ostalo ostavim, – naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija187; što hoće i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosrđa, ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta188 i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa. Mlada ne moremo mi učinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi, star također da svojijem korsom ne ide. Ovo dijete naše, Kamilo, obljubio je djevojku i ona njega. Mati mu ne ima pacijencije189 da se sada vijera, stariji ostali190 njegovi također govore: “Bolje je da umre neg da to učini, – bez prćije da se vijera” i take riječi. A ja velju191: svjet – ja ni ću ni ga umijem načinit; ja bih ga kontentao, ako bi moglo. Ako nađem Skupa, ja mu ću govorit, a Zlatoga Kuma ću egzortat da se ne prti u veće brjeme neg on može nosit, da se ne pridre, er se su i druzi pridrli. I rijet mu ću er je Skupova kći Kamilu dala vjeru, a on njoj. A što je Bog sklopio, ljudi ne imaju razvrć. Ma ovo dunda Nika; poću š njim vrh ovoga progovorit. – Bon dì192, dundo Niko!
NIKO: I tebi dobar dan, Dživo!
DŽIVO: Kamilo nam se vjeri; jes’ li čuo?
NIKO: Zli glasi i nezvani dohode; čuo i ne čuo; i čujem da ne čujem, ako i čujem što nije za čut.
DŽIVO: Što nije za čut? Čuju se i veće stvari neg su ove, meni para. Grubše je čut da se je Zlati Kum star vjerio neg Kamilo mlad.
NIKO: Grubo je čut: narodit mlad čovjek ošpedao djece i, za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo’ česti dušu; a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima potrjebu vragu dušu davat.
DŽIVO: To je razum svjetovni, a nije razum Božiji.
NIKO: Što je razum Božiji?
DŽIVO: Razum je Božiji: ženit se za imat plod i za umnožit rusag ljucki, i trudit i mučit za hranit rod koji Bog da, i ne plakat. Ili kćeri ili sinovi – Bog ih dava, Bog se njimi i brine. Tko se mlad oženi, u staros ima ljudi sinove, na kojijeh se njegova staros uslanja, i ne ima potrjebu od žene da ga guverna.
NIKO: Jes, na to se nasloni, na sinove se nasloni, – našao si štap, u sadanje brijeme, da se podštapiš, – da te ne scijene i da tvoju staros pogrđuju i da se gospode nad tobom.
DŽIVO: Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s batâ, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, učine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda Božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove.
NIKO: Vas je s tobom razlog! Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa’te to dobro, a ja, kad dođu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!
DŽIVO: Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar učinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon da ga izgubimo.
NIKO: Ja ga sam za mene izgubio.
DŽIVO: Ovo je ono tvrdoglavstvo što najprvo rijeh!
Deveti prizor
DŽIVO, GRUBA
DŽIVO: Gruba, kud ideš?
GRUBA: Gospodaru, poslala me je Dobre da dođeš u Kamila.
DŽIVO: Što čini Kamilo?
GRUBA: Ah, ovako sve zijeha i plače, i hoće ustat; a mati mu ne da. Gospodaru, smijem li ti rijet?
DŽIVO: Smiješ. Što je? Govori.
GRUBA: Ono Munuo…
DŽIVO: Što Munuo? Govori.
GRUBA: Munuo… bogme me je sram!
DŽIVO: Što je Munuo? Reci.
GRUBA: Ništa, nije ništa.
DŽIVO: Ništa! Što je Munuo? To “ništa” bogme ćeš rijet!
GRUBA: Jezus, nije nijedno zlo.
DŽIVO: To što je govori.
GRUBA: Ono govori: “Hoć’ za mene poć?” a ja mu sam rekla: “Idi!”
DŽIVO: Ah, ah, ah! Ti mu si dobro rekla, vazda mu tako reci. Pođ’ u Dobre, rec’, idem ja sad tamo.
GRUBA: Gospodaru, ako mi što veće Munuo reče, što mu ću rijet?
DŽIVO: Rec’ mu: Idi!
GRUBA: Hoću.
DŽIVO: Ova se je vražica razigrala. Bogme smijeh!
157. ↑ javi – na javi
158. ↑ bon dì (tal.) – dobar dan
159. ↑ večer – navečer
160. ↑ stvar je od importancije – riječ je o nečemu važnom
161. ↑ sjeć se s punjalići – sjeći se malim mačevima (omiljena zabava obijesne dubrovačke mladeži bila je borba plosnatim stranama mačeva, što je ponekad znalo imati ozbiljne posljedice; spominje se i u Noveli od Stanca)
162. ↑ svita – tkanina, odjeća
163. ↑ koja se u Gradu čini – u to je vrijeme proizvodnja tekstila u Dubrovniku, koja je ranije cvjetala, došla u krizu zbog jeftinije i kvalitetnije uvozne robe
164. ↑ ispriko svijeta – iz daleka svijeta, iz stranih zemalja (uvozna luksuzna roba)
165. ↑ da nam pamet urese – da nas poduče, da nas unaprijede; Držić je vrlo kritičan prema školstvu u Dubrovniku, jer je živeći u Sieni uvidio njegove manjkavosti
166. ↑ da skroji – da date skrojiti, šiti
167. ↑ nijesam tu dobar – ne mogu pomoći, nisam od koristi
168. ↑ s Donatom – “s udžbenikom latinskog jezika, koji je napisao Elije Donat (Aelius Donatus, oko 350), pisac triju knjiga Ars gramatica, koja je u skraćenu izvodu (Ars minor)poslužila kao udžbenik sve do kraja 18. st.” (F. Čale)
169. ↑ Dum Marin – Držić aludira na sebe samoga (on je bio svećenik)
170. ↑ dobro brijeme imaju – dobro provode vrijeme, uživaju
171. ↑ U ovacizijeh poslijeh erori se ne praštaju – U ovakvim su poslovima pogreške neoprostive
172. ↑ bi – od gl. biti, tući
173. ↑ životom – jedva živi, jedva spasivši glavu
174. ↑ o vjeri – o vjerenju, ženidbi
175. ↑ tokao ruku – “dodirnuo ruku, formalno potvrđujući obvezu da je ženi. I Arkulin je morao Ančici obećati kontradotu prije nego je uhvati za ruku, tj. uzme za ženu.” (F. Čale)
176. ↑ blaženstvo moje – Skupovo tezoro, koje je odnio iz crkve
177. ↑ hoć’ li za mene poć, ti čestita – budeš li se htjela za mene udati bit ćeš sretna
178. ↑ ne uzimam – ne budem imao (uz-imam)
179. ↑ hranio – izdržavao; “Međutim, isti oblik ovoga glagola u rečenicama koje odmah slijede s igrom riječi mijenja značenje. Munuo odgovara da bi je hranio, tj. čuvao kao dragocjenost u pamuku, a ona odgovara kako je mislila da bi je hranio, tj. da bi joj priuštio glasovite uštipke dubrovačkih koludrica, koje su očito znale dobro pripravljati i makarone. Zadnje, elementarno značenje glagola, bitno u odgovoru dubrovačke godišnice, uvodi u ovaj prizor, toliko suprotan gospodarskom petrarkističkom ljuvenom uzdisanju, niz slika željene zemaljske hrane, koja razgovor ispunja svojim mirisom, a ne obasjava ga blijeskom zlata, kao u drugim prizorima: prikle, makaruli, priganice, potprigani kuljen, mavasija, med, bitva, sirenje.” (F. Čale)
180. ↑ dumanskijem priklami – uštipcima kakve rade dumne, koludrice
181. ↑ bitvom – blitvom, hranom koja nije na osobitoj cijeni; “Ima u onom nabrajanju vrsta jela prave Držićeve poezije….” (F. Čale)
182. ↑ Ne tiči u to! – “možda oponaša onoga “štono sirenje i sve prodava”, koji je tada svima valjda bio poznat” (F. Čale)
183. ↑ što mi se veće zadražuje – što mi postaje draža
184. ↑ ako se umjeh vladat, bih veličak čovjek – ako se budem umio ponašati, bit ću velik čovjek
185. ↑ a gore – a što je još gore
186. ↑ oni – Pasimaha i ostali Zlatikumovi djetići
187. ↑ barbarija – “Nakon Boetija (De consol, phil. II, 10) i Erazmo (usp. Antibarbarum) voli nazivati barbarstvom nasilje tiranina. Erazmov je utjecaj na pedagoške nazore Držića vidljiv” (Košuta)
188. ↑ eta (tal.) – doba
189. ↑ ne ima pacijencije – ne podnosi, ne dopušta
190. ↑ stariji ostali – “dundo Niko, ali i svi drugi koji se brinu prije svega za prćiju” (F. Čale)
191. ↑ velju – velim
192. ↑ Bon dì (tal.) – dobar dan