Poslušajte audio vodič Doma Marina Držića.
Marin Držić najveći je hrvatski komediograf svih vremena, jedan od najistaknutijih hrvatskih pisaca uopće i najvažnijih autora europske renesansne komediografije. Rođen je u Dubrovniku 1508. godine. Živio je dijelom u Italiji, dijelom u rodnome gradu, a najvećim dijelom negdje između, putujući po Europi od Beča do Carigrada. Umro je u Veneciji 1567. gdje je i pokopan u bazilici Svetih Petra i Pavla, poznatijeg imena Zanipoli.
Dramski tekstovi Marina Držića tiskani su do danas u mnogobrojnim izdanjima i prevedeni na mnoge jezike, a najpoznatija Držićeva komedija Dundo Maroje izvođena je u Australiji, Austriji, Bugarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Turskoj i Velikoj Britaniji.
Umro je kad su Shakespeareu bile tri godine.
Moliere se rodio čitavo jedno stoljeće poslije.
Od njegove smrti do pojave Carla Goldonija proteklo je jedno i po stoljeće.
Marin Držić nije rođen u ovoj kući u kojoj se nalazite. Memorijalni muzej posvećen njegovu životu i djelu smješten je ovdje jer je ova kuća, koja je naslonjena na susjednu crkvu Domino, pripadala Dubrovačkoj nadbiskupiji. Pouzdano se zna da je Marin Držić bio rektor te crkve, a da je kuća služila potrebama klerika pa opravdano možemo pretpostavljati kako se u jednoj fazi života njome i služio. Također, znamo da su Držićevi od davnina imali protektorat nad crkvom Svih svetih, u narodu zvanoj Domino, pravo patronata i korištenje beneficija, koje je na Marina prešlo s njegova strica Džore Držića, poznatog lirskog pjesnika. Gdje se nalazila kuća u kojoj se on zaista rodio i odrastao, ne zna se sa sigurnošću. Prema kasnijim podacima iz dokumenata o prodaji obiteljske kuće Držićevih znamo da se nalazila ‘negdje blizu Kneževa dvora’.
Dom Marina Držića, ustanova u kulturi Grada Dubrovnika, ustanovljen je 1989. i posvećen životu i djelu velikana hrvatske komediografije. Stalni postav Doma Marina Držića zamišljen je kao mjesto sjećanja na dubrovačkoga renesansnog književnika, koji je zbog svojih višekratnih putovanja, poglavito u Italiju, potom u Beč i u Istanbul, bio blizak europskoj kulturnoj baštini, ali je cjelokupno njegovo književno djelo utemeljeno na tradiciji njegova grada-države iz kojega je ponikao, kao i na poticajima i utjecaju suvremenika, doseljenika u Dubrovnik.
Uz pomoć različitih tehnika interpretirani su toponimi iz Držićeva života: godine iz biografije (1508. – 1567.) zabilježene na stubištu, obiteljsko i rodoslovno stablo, Držićeva urotnička pisma, rekonstrukcije zbirka predmeta na osnovi sačuvane Držićeve zadužnice, naznake autorovih kazališnih karaktera na temelju kostima, suvremene audiovizualne projekcije, čime se od mjesta na kojemu je Marin Držić boravio pokušao ustanoviti prostor inspiracije za posjetitelje Doma.
Pojedine maštovite „postaje“ stalnog postava omogućuju ulazak u prostor i vrijeme zorno nam pokazujući životni put jedne iznimne osobe.
Osim kazališnih programa, plakata i fotografija utemeljenih na Držićevim djelima, muzejska zbirka Doma Marina Držića sastoji se od slikarskih portreta suvremenih slikara, skulptura malih formata i predmeta primijenjene umjetnosti.
Djelatnost Doma Marina Držića obuhvaća: skupljanje, proučavanje i daljnje obogaćivanje teatrološke građe, prezentaciju prikupljene teatrološke građe, plakata, programa i fotografija Držićevih izvedbi u Hrvatskoj i svijetu, stručnu i znanstvenu obradu i sistematizaciju zbirke teatrološke i muzejske građe vezane uz život i djelo Marina Držića, trajno zaštićivanje teatrološke građe i dokumentacije, njezino neposredno i posredno predočavanje javnosti putem stalnih i povremenih izložbi, objavljivanje podataka i spoznaja o teatrološkoj građi i dokumentaciji putem stručnih, znanstvenih i drugih manifestacija u svezi predmeta poslovanja, vođenje stručne knjižnice i izdavačku djelatnost.
Prostor Doma uz crkvu Domino u Širokoj ulici osmišljen je na sljedeći način: u prizemlju su dva prostora (ulazni prostor s info-pultom i uvodom u stalni postav) te „kripta“, prostorija u kojoj se odvijaju likovne i tematske izložbe, radionice, promocije knjiga i drugi sadržaji. Stalni postav koji prikazuje život i djelo velikana hrvatske komediografije obuhvaća još dva kata.
Marin Držić rodio se u Dubrovniku 1508. u obitelji trgovaca pučana. Piščev otac Marin i majka Anukla, iz uglednog i bogatog građanskog roda Kotruljevića, imali su dvanaestoro djece, od kojih je na životu ostalo petero braće i dvije sestre. Kako ćemo vidjeti, Marin je nadimak Vidra dobio zbog svoje cjeloživotne, vrlo izražene sposobnosti vještog uzmicanja pred vjerovnicima, jer je stalno bio u dugovima. Vidra je inače životinja poznata kao jedan od najvještijih plivača i lovaca u brzacima, jezerima, nemirnim i neugodnim vodama. Obitavale su i u Rijeci dubrovačkoj, kamo je Držić, kakve li igre slučajnosti, često odlazio u zaklon pred vjerovnicima.
Postavši klerikom 1538. i preuzevši protektorat nad crkvom Svih svetih nakon što je napunio trideset godina, Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike jednoglasno ga je izabralo za orguljaša stolne crkve Svete Marije, ili, kako bi Dubrovčani rekli, katedrale Gospe Velike. Osim kazalištem, uz svoje klerikalne dužnosti aktivno se bavio i glazbom i kao rektor crkve Svih svetih u Dubrovniku. Znao je svirati, kako pišu suvremenici, ‘svaku vrstu instrumenata’. O tome svjedoči i pjesma Držićevog kolege i prijatelja Mavra Vetranovića prigodom iznenadne smrti slavnog komediografa kad uz „plačne leute i nijeme flaute“ pjeva o violi, kornetu, klavikordu, klavičembalu, kordini i arpikordu – cijelom nizu dubrovačkih renesansnih glazbala na kojima je dum Marin muzicirao.
Te iste 1538. odlazi na studij u toskanski grad Sienu uz potporu Republike za što mu je Vijeće umoljenih 24. kolovoza odobrilo jednokratnu pomoć od 30 dukata. Plaća orguljaša u stolnoj crkvi Svete Marije iznosila je 100 perpera godišnje. Arhivski podaci o plaćanjima, plaćama, potporama, a naročito dugovanjima, svi ti novčani i brojčani omjeri nama danas u doslovnom smislu možda ne znače mnogo. Za bolje shvaćanje trebalo bi ih vrjednosno približiti suvremenom slušatelju, ali je činjenica da su najbrojniji među pisanim dokumentima vezanim uz Marina Držića i njegovu obitelj, a i rječito govore o njegovu životu i nadimku Vidra. Postoji čitav niz podataka o zahtjevima opatica Sv. Andrije za isplatom dugovanja, o dum Marinovu zadiranju u dio majčina miraza prije odlaska na studij u Sienu, o nagodbama Držićeve obitelji s njegovim vjerovnicima u Dubrovniku i tako dalje, i tako dalje… iz godine u godinu.
Boravak u Sieni također je bio vrlo aktivan i pun preokreta za dum Marina. Tamo je bio sve do 1545., a prvu pisanu vijest o njemu u Sieni nalazimo 12. lipnja 1541. kad je izabran za rektora studentskog doma Casa della sapienza i za studentskog vicerektora sveučilišta. Iste te godine dolazi do neslaganja s nadređenima u domu i na sienskom sveučilištu te do sudjelovanja na sjednici gradskog Senata zbog tih razmirica… Ipak, najpoznatiji podatak iz sienskog razdoblja onaj je o sudjelovanju u predstavi u jednoj privatnoj kući. Po svemu sudeći, radilo se o komediji, a Držić je igrao ulogu ljubavnika. Kako su takve aktivnosti u to doba u Sieni bile zabranjene, sudionici su oštro kažnjeni. Vlasti su, međutim, bile blage prema Držiću zbog njegovog visokog društvenog položaja. Zato mi danas imamo pisani trag o tome iz zapisnika policijske istrage, što je ujedno i najstariji izvor koji Marina Držića dovodi u vezu s dramom i kazalištem.
Držićeva braća Vice, Ivo i Niko, svi trgovci, osim brata Vlaha koji je bio slikar, dožive bankrot 1544. Otac se već prije bio povukao iz trgovine. Iduće godine, 1545., Držić se vraća u Dubrovnik gdje se ne zadržava dugo. Vratio se u rodni grad ne dočekavši diplomu na sienskom sveučilištu pa je kratko, samo četiri mjeseca, mijenjao brata Vlaha na mjestu pisara u uredu vunarskog obrta. U rodnom gradu upoznaje uglednog austrijskog grofa Kristofa von Rogendorfa, koji je zbog navodnog neslaganja s habsburškim dvorom odlučio prijeći Turcima hineći da ide na hodočašće u Svetu zemlju. “Da bi vidio svijeta”, kako je kasnije sam izjavio, Držić stupi u grofovu službu kao komornik, “cameriero”, spreman pratiti ga na putu u Carigrad. Kako je Rogendorf u međuvremenu izgladio svoje nesporazume s dvorom, umjesto u Tursku, u Držićevoj se pratnji zaputi u Beč. Na put su, preko Senja, krenuli na Božić te godine.
U Beču se Držić zadržao oko tri mjeseca pa se, “uvjeren kako nije za tu službu”, opet vraća u Dubrovnik. U kolovozu iste godine Rogendorf ponovno dolazi u Dubrovnik odlučan da ovaj put, nakon novih razmirica s dvorom, pođe u Carigrad. Ponovno uzima u službu Marina Držića, ovaj put kao tumača. U Carigrad stižu koncem rujna. Sve se ovo događalo tijekom 1546. godine.
Početkom siječnja 1547. Držić se opet vraća u Dubrovnik. Na tajnom saslušanju pred dvojicom malovijećnika Dubrovačke Republike iznosi sve detalje svoga puta u Carigrad s grofom Rogendorfom, kao i odnose s još nekim Dubrovčanima u Carigradu. To su bila braća Bučinić i Marin Zamanja. Živopisan i pustolovan život ovih piščevih godina sam po sebi dovoljno govori o njegovoj osobi i naravi, ali zacijelo i politički obojanim prilikama vezanim uz grofa Rogendorfa i ostale Dubrovčane u Carigradu.
Godine 1548. započinje najdulji kontinuirani Držićev boravak u Dubrovniku koji će potrajati sve do 1562., punih četrnaest godina. Tada se izvode svi njegovi nama danas poznati dramski tekstovi. Prva je javnosti bila prikazana komedija Pomet, a glumci iz Pomet družine prikazali su je na Placi, pred Kneževim dvorom o pokladama 1548. Tekst ove komedije izgubljen je. Iste godine Držić piše pastirsku igru Tirena, također izvedenu prid Dvorom, kao i iduće godine, kada je predstavu prekinula jaka bura. Tirena je odmah potakla zavidne piščeve neprijatelje da ga na samom početku njegove dubrovačke književne i kazališne karijere optuže kako je u drami potkrao svog starijeg kolegu Mavra Vetranovića. Protiv optužbi branio se vlastitim tekstovima, a poznata je i Vetranovićeva Pjesanca Marinu Držiću u pomoć u kojoj javno i književno istupa u obranu svog darovitog mlađeg kolege, koji je već tada u rodnome gradu, iz niza razloga, očito imao puno zavidnih neprijatelja.
Krajem travnja ili početkom svibnja 1550. na piru Martolice Hajdinova Zamanjića izvodi se jedno od književno najbolje komponiranih Držićevih djela, Novela od Stanca. U svibnju te godine Držić se u dokumentima po prvi puta spominje kao prezbiter, svećenik. Vjerojatno mu te godine umire otac u dubokoj starosti. Buran i punokrvan dum Marinov život ne nameće ništa od onoga što bismo iz suvremene perspektive mogli dovesti u vezu sa svećeničkim pozivom, ali u renesansno doba to je bilo uobičajeno. Često su po obiteljskoj tradiciji klerikalnim zvanjima pristupali upravo intelektualci i umjetnici, jer su odricanjem od formalnog braka i obitelji imali financijsku neovisnost i način života prilagodljiv spisateljskom, umjetničkom ili intelektualnom pozivu.
O pokladama 1551. izvedena je danas najpoznatija i najhvaljenija komedija Dundo Maroje, a izvela ju je Pomet družina (Pometnici, kako ih je sam Držić nazivao). Za razliku od komedije Pomet, u izvedbi iste družine na otvorenoj pozornici pred Kneževim dvorom Dundo Maroje doživljava svoju praizvedbu u gradskoj vijećnici, na prvom katu Dvora, u posvećenom prostoru dubrovačke vlasti. Premda je tekst izgubljen, drži se da je Dundo Maroje nastavak komedije Pomet s nekoliko istih lica i istim nositeljem prologa, Negromantom od Velicijeh Indija. Prikazivanje ove izgubljene komedije opet je uzburkalo tadašnju dubrovačku javnost i vlast pa je još jednom potaknulo otvorene sukobe autora i nekih suvremenika, kao i ponovne optužbe za plagijat.
Iste godine u Veneciji izlazi jedina za života tiskana Držićeva knjiga, Pjesni Marina Držića ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi. Radi se o pretežno lirskom, većinom petrarkističkom kanconijeru, a u istom su izdanju objavljene i pastirska igra Tirena te komediole Novela od Stanca i Kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena.
Ovom zvučnom šetnjom dum Marinovim životom spomenut ćemo i imena glumačkih družina, kao i gradske prostore za koje znamo da su bili mjesta izvedbe. Svjesni smo da je pozornost slušatelja podređena određenom trajanju pa neće biti mjesta za digresiju o javnom životu mediteranskih urbanih sredina u doba renesanse, kao ni za detaljnije slikanje karnevalske atmosfere, pune maskiranih povorki i glumačkih družina koje su svoje predstave izvodile u određeno vrijeme i na određenim mjestima. Bilo ih je i po vlastelinskim kućama, kao i u onodobnoj Italiji. Boravak u Sieni i putovanja po Europi imala su utjecaja na našega dum Marina pa je stečena iskustva prilagodio dubrovačkoj sredini. Početku njegove kazališne produkcije u rodnome gradu prethodilo je upravo razdoblje boravaka u inozemstvu, školovanja, raznih službovanja, putovanja, intriga, dugovanja čime se stvorilo bogato životno iskustvo.
Po svoj prilici, prije Vidrina povratka iz Siene glumačke družine u Dubrovniku formirale su se ad hoc pa vrlo brzo raspuštale, odmah nakon potreba izvođenja predstava. Kazališna je sezona bila vezana najviše uz doba poklada i uz sezonu vjenčanja, pirova pa su mnoge Držićeve komedije i pastorale pisane upravo po narudžbi, kao pirne komedije. Slična je praksa, iako pola stoljeća kasnije i u nešto drugačijem kulturalnom kontekstu, bila i sa Shakespeareom u elizabetinskoj Engleskoj. San ljetne noći, primjerice, komad je blizanac nevjerojatne sličnosti Držićevoj Grižuli, s time da je Grižula napisana pola stoljeća prije, a obje su pastorale naručene, pisane i izvedene u kontekstu pirne svečanosti, čemu su podređeni sadržaj i tematika tih djela …
Od Držićevih glumačkih družina istaknuli smo Pomet družinu ili Pometnike, kako ih sam autor naziva. Prema pronađenim podacima, jer ne znamo koliko je i kojom učestalošću bilo repriznih izvedbi, oni su izveli većinu Držićevih djela u Dubrovniku. Bili su njegova prva i očito najvažnija družina, prva za koju znamo u Dubrovniku, preteča onoga što bismo danas nazivali organiziranim kazališnim životom. Te su glumačke družine činili mladići, neke vlastelini, a neke pučani. Teško je pretpostaviti je li bilo žena – glumica, za razliku od sličnog kazališnog fenomena u onodobnoj Italiji. To je pitanje donekle otvoreno i nije do kraja istraženo. Osim Pometnika, znamo i za i Njarnjase poznate po izvedbi Skupa, a znamo i za družinu od Garzarije koja je ime dobila po Garzariji, predionici vune. Pretpostavlja se da se nalazila negdje blizu Straduna, a iz konteksta samih komedija znamo i to da su se tamo izvodile predstave, čak i u okviru pirnih svečanosti.
Najposlije, tu je i družina od Bidzara, sastavljena za izvođenje Hekube, jedine tragedije u piščevu opusu. Dobila je ime po dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji Bizzaro, jer su je činili mladi plemići. Izvan vlastelinskih pirova, u kojima su kazališne predstave bile nezaobilazan dio, predstave su se izvodile na raznim otvorenim i zatvorenim gradskim prostorima pa je kazalište Marina Držića u Dubrovniku imalo i ambijentalni karakter.
No, vratimo se kronološkom redu zbivanja.
Godine 1552. umire piščeva majka Anukla ostavivši starijem sinu Vlahu tri četvrtine svoga miraza, Marinu samo jednu trećinu, a ostaloj živućoj djeci samo majčinski blagoslov. Marinu je ostavila dio svog miraza pod uvjetom da ga ne smije ni darovati ni prodati ni otuđiti nego ga poslije svoje smrti ostaviti bratu Vlahu i njegovoj djeci. No, već 20. svibnja iste godine Marin založi sve svoje imanje bratu Vlahu kako bi isplatio dug od 250 zlatnih dukata.
Godine 1554. na piru Vlaha Gučetića družina od Garzarije izvodi samo djelomično očuvanu komediju Džuho Krpeta. U isto razdoblje spadaju komedije Pjerin, Mande ili Tripče de Utolče i Arkulin, sačuvane samo u odlomcima. Ne znamo točno gdje ni kojim su se kronološkim redom izvodile.
Godine 1555. Njarnjasi na piru u Saba Gajčina izvode Skupa.
Godine 1556. na piru vlastelina Vlaha Sorkočevića izvodi se pastirska igra Grižula.
Godine 1557. Držić je negdje u Dalmaciji, na Hvaru ili u Zadru, gost hvarskog vlastelina i književnika Mikše Pelegrinovića.
Godine 1558. dubrovačke se vlasti protive izvođenju Hekube, Držićeve preradbe istoimene tragedije suvremenog talijanskog autora Lodovica Dolcea, rađene prema Euripidovoj Hekubi. Iz općih napomena i znanja treba naglasiti kako su preradbe djela drugih autora, posebice kanonskih, u renesansnoj književnoj poetici bile nešto sasvim uobičajeno i smatrale su se autorstvom, kao i prijevodi. Podsjetimo se da je primjerice Shakespeare teme i osnovne zaplete svih svojih drama preuzeo iz drugih izvora, a veličinu im dao majstorskom obradom, na svim razinama, od dramaturškog do pjesničkog. Vlasti su Hekubu prvi puta zabranile 9. ožujka, a potom i 21. svibnja s objašnjenjem kako je “takvo vrijeme da ne podnosi uznemirenja”.
Godine 1559. družina od Bidzara konačno prikazuje Hekubu. To je zadnji precizno utvrđen podatak o izvođenju dum Marinovih djela za njegova života. On i te godine ima problema s dugovanjima pa ustupa Ivu Nalješkoviću dvogodišnje prihode zemalja svoga beneficija na Koločepu i zemalja na Šipanu. Osim nasljednog protektorata nad crkvom Svih svetih obitelj Držić imala je nasljedno pravo na dobra opatije Sv. Petra na Koločepu te na još nekoliko posjeda na otoku Šipanu.
Zbog ponovnog odlaska u Italiju 1561. Marin se dogovorno, zakonski izdvaja iz svih poslovnih veza s bratom Vlahom. Godine 1562. u prosincu Držić je u Veneciji gdje će dobiti mjesto kapelana mletačkog nadbiskupa. Godine 1563. nakratko boravi u Dubrovniku zbog izjave na sudu u parnici vezanoj uz testament bogatog dubrovačkog trgovca Paška Primovića u čiju je kuću u Veneciji često zalazio. Godine 1566., krajem travnja ili početkom svibnja, nalazi se u Firenci. Tamo piše svojih poznatih pet, odnosno šest urotničkih pisama toskanskom vojvodi Cosimu Mediciju. Pronašao ih je 1930. u firentinskom državnom arhivu, Archivio si stato, francuski romanist i kroatist Jean Dayre.
Prvo i po svemu sudeći najduže nije do danas pronađeno, a u ostalima poziva vojvodu da političko-diplomatskim, personalno-vojnim i novčanim sredstvima pomogne srušiti aristokratski režim Dubrovačke Republike. Začetak te zamisli može se u njegovim djelima pratiti u gradaciji sve do Hekube. Pisma su prijelaz s ideja na pokušaj stvarne realizacije. S obzirom na autorov vrlo sadržajan i nemiran život, pa i povezanost s mnogim politički aktivnim ljudima izvan Dubrovnika, sigurno je smetao diplomatski nastrojenoj dubrovačkoj vlasti poznatoj i po špijunaži, jer dvostruki govor komedija nije više ostajao samo na razini kazališne subverzije.
Međutim, igrom slučaja kako sam priznaje, mladi je povjesničar Lovro Kunčević 2007. godine u istom firentinskom državnom arhivu, pronašao i peto pismo Cosimu, datirano 27. VII. 1566. kao i ulomke korespondencije između samog Cosima Medicia i njegova tajnika Bartolomea Concina a tiču se Držićevih pisama. Time su se poljuljale neke od vladajućih interpretacija, a cijelo to pitanje ostaje otvoreno jer nedostaju pouzdani podaci za mogućnost točne interpretacije. Ono što je sigurno je da su pisma pisana u atmosferi silnoga straha i anksioznosti, gotovo opsesivno, u jednome dahu, datirana su dan za danom. Očito je i on sam čekao odgovor, jer u petom pismu najavljuje da će otputovati prema Dubrovniku, a tamošnjim, firentinskim vlastima, dakle i samome Cosimu, prikazuje da je u Firenci ‘ostao četiri mjeseca radi zabave.’
Godine 1567. Držić umire u Veneciji gdje je bio u službi kao kapelan mletačkog nadbiskupa. Okolnosti smrti koja je nastupila 2. svibnja nisu poznate. O smrti toga datuma i na tome mjestu izvještava nas Držićev nećak Jere, Vlahov sin, koji je u obiteljskoj genealogiji napisanoj 1603. znao točan dan stričeve smrti, kao i to da je bio pokopan u bazilici Svetih Ivana i Pavla.
Na vijest o smrti Marina Držića odmah su toplim stihovima reagirali brojni dubrovački književnici: pjesnika su oplakali stari prijatelj Mavro Vetranović, već spomenut u ovoj zvučnoj šetnji, posmrtnom pjesmom Na preminutje Marina Držića tužba, zatim njegov mlađi sljedbenik Stonjanin Antun Sasin u epitafu U smrt Marina Držića te dva ugledna člana dubrovačke akademije Složnijeh Miho Monaldi i Sabo Bobaljević.
Marin Držić svojim se komedijama može mjeriti s najvećim svjetskim komediografima, o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da se one i danas izvode, štoviše, svojom živošću i suvremenošću oduševljavaju publiku. Ne samo zbog iznimno vješte dramaturgije, izuzetno ocrtanih komičkih likova, uspjele komike situacije i govora, nego i zbog čestih kritičkih refleksija o ljudskoj sudbini, ironičnih komentara i vidno prisutne vlastite vizije svijeta, koja u nekim djelima prerasta i u pravu kritičku utopiju.
Da bi smijehom postigao kritiku i samome žanru dao slojevitost, najprije mora vješto i točno ocrtati svoje sugrađane, kroz njih i ljude svoga vremena te ljudski rod kao takav. Zato je Marin Držić univerzalno dobar i važan pisac. Obimna je kritička i književnopovijesna literatura o njegovu značaju, niz je utemeljenih znanstvenih radova koji ga opravdano uspoređuju sa Shakespeareom i stavljaju u suodnos sa svim gore spomenutim piscima, bitnima za povijest svjetske komediografije. Zašto izvan hrvatskih i slavističkih granica u općoj kulturi Europljana nije prisutan i poznat poput Molierea ili Goldonija, treba pripisati činjenici da pripada malom narodu i malome jeziku, premda su mu djela prevedena i izvođena na svim gore spomenutim jezicima.
Od Držićevih djela do danas sačuvana je zbirka petrarkističke lirike, pastorale: Tirena, Venera i Adon, Grižula ili Plakir te komedije Džuho Krpeta, Pjerin, Mande ili Tripče de Utolče, Arkulin. Autor je i jedne tragedije, Hekube. U red vrhunskih ostvarenja bitnih za razmjere europske književnosti idu svakako pokladna igra Novela od Stanca te Skup, a osobito Dundo Maroje. Novela od Stanca, a novela u ovom kontekstu znači šala, nastala na tradiciji srednjovjekovne farse, u književnopovijesnom je smislu pravo malo remek-djelo izuzetne originalnosti. U priču o tome kako su dubrovački mladići prevarili nekog starca koji je došao u Grad, osim mnogih šaljivih zgoda i razgovora, upletene su i brojne književne aluzije na suprotnosti mladosti i starosti, na odnose između urbane i seljačke kulture te na nerazrješiv sukob naivnosti i gluposti s jedne strane te sofisticirane mudrosti koja lako prelazi u lukavost i ironiju, pa i jednu vrstu zloće i manipulacije. Na Plautovu predlošku Skup obrađuje motiv škrtosti, ali to nije samo preradba, nego se složenošću zapleta, vještinom vođenja radnje i izvrsnim dijalozima može smatrati jednom od najboljih svjetskih komedija na tu toliko često obrađivanu temu.
Možda je ipak najbolja njegova komedija Dundo Maroje jer je pisana u najširem zamahu, crta najveću galeriju likova i idejno ima najširi obzor. U jednom od dva prologa komedije, do danas jednome od najizazovnijih interpretativnih pitanja u držićologiji, pokušava obuhvatiti vrlo ozbiljna, čak i sudbinska pitanja ljudskog opstanka. Govori o dva tipa ljudi, onima nahvao i onima nazbilj i na svoj karakterističan, dvostruk način koji mu priroda smijeha omogućuje lukavo kritizira dubrovačko plemstvo, ali tako prepredeno da su oni sami uhvaćeni u stupicu te dvostrukosti; Držić čini da oni sami sebe vide kao “prave ljude”, “ljude nazbilj”, no oni sami znaju da to nisu.
Nakon Držićeve smrti pa sve do početka dvadesetog stoljeća, nije poznato da su se njegove komedije izvodile u Dubrovniku ili izvan njega. Za scensko oživljavanje zaslužan je redatelj Marko Fotez, jedan od idejnih utemeljitelja Dubrovačkih ljetnih igara, preko čijih su predstava Držićeva djela ponajviše zaživjela s Dubrovčanima, a oni ih i danas osjećaju dijelom svoga identiteta.
