Prvi čin
Prvi prizor
DUNDO MAROJE, BOKČILO, tovijernar, zatim TRIPČETA iz Kotora,
PRVI i DRUGI OŠTIJER
MAROJE: Ajmeh, ajmeh, moja starosti, na što me si dovela, da se po svijetu tučem za dezvijanijem sinom, za haramijom, da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame beza dna izmem imanje! Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dat u pohranu meso! Jaoh, valjalo bi mi dat dvaest i četiri konje42 na dan, na svaku uru svoga, za eror ki sam učinio.
BOKČILO: Bogme bi ti, gospodaru, valjao konjic i svaku uru svoj, i jedva bi se donio doma, ako bi ga hranio kako i mene.43Jaoh si ve meni, u koji ve ti čas pođoh iz grada!44
MAROJE: Bokčilo, jesam li ti rekao: ne davaj mi fastidija, ne pristaj mi tuzi!45 Ti se, pjanico, rugaš mnom.
BOKČILO: Tebi sam pjan, a tvoj tobolac najbolje zna kako stoji moj trbuh.
MAROJE: Nijesam li ti danaska dao po kutla vina popit?
BOKČILO: Jesi, sita me si napojio! Ovo, odkle sam iz Grada, nijesam se usrao, nisam imao čim s tvojom hranom. Nađi ti one46štono se iz Moreške zemlje donose kamilionte, kao li se zovu, koji se jajerom hrane47; a ne vodi junake48 s sobom koji se jajerom ne pasu. Po kutla mi je vina dao! Jaoh si ve meni, jao!
MAROJE: Nevoljna mene, tužna mene! Veće sam ja otišao, veće mene pokri grob! Sin mi dukate uze, a ovi mi život uzimlje. Oči, što ne plačete? Ali ste doplakali? Ma zadosta je da srce za vas plače.
BOKČILO: Bog zna tko koga kolje i tko će prije umrijet. Duša mi odhodi i od glada i od žeđe; tvojijem tugama hoćeš Bokčila hranit. Dukate plačeš, a dukati ti rđave u skrinji. Brižni ti dukati, kad se ne umiješ njima hranit. Plače, er mu je sin spendžao od svoga. Za česa su49 dukati neg da se pije i ije i trunpa?
MAROJE: Od svoga, pjanče, veliš, od svoga spendžao? Ajme! Ubode me, ajme!
BOKČILO: Ponta mu dođe, ubodoše ga, – rekoše mu istinu.
TRIPČETA: Che ha questo pover omo?50
BOKČILO: Misser, ga boli: fiol spenzuto denari, doglia!51
TRIPČETA: Po svetoga Tripuna52, vi ste našijenci!
BOKČILO: Misser, Bog te naučio! De Ragusa?53 I mi smo otuda.
TRIPČETA: Gospodine, što vam je? Vidim, ti si našjenac; siate il ben vegnuo54, dobar si došao!
MAROJE: Ben trovato, misser!55 Vi ste našjenac? Drago mi je.
TRIPČETA: Ja sam od Kotora.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože!
MAROJE: Susjed si naš! Susjede, prikloni obraz, da mi se je s tobom pozdravit.
BOKČILO: Svoga mi, svoga, neka ti mi svoga, nije ti bez svoga56. Koliko mišera srjetosmo, a nitko ne pristupi k nam neg sam našjenac, – svoj a k svojijem!
TRIPČETA: Ištom se obeselim, kad čujem koga od našega jezika.
MAROJE: Duša mi se vrati, misser mio!57 Kad te čuh govorit rekoh: ovi je od našijeh.
TRIPČETA: Che bone nove?58 Imate li ča novo otuda? Ča se ono boljahote?
MAROJE: U fastidiju sam.
BOKČILO: Gospodine, je li ka kaplja dobra na našku?
TRIPČETA: Ča hoćete rijet? Izrecite!
MAROJE: Bokčilo, dosta tvojijeh, muči sada.
BOKČILO: Njeka vina na agrestu i srce nam izrezaše.
TRIPČETA: Bogme si ti pravi našjenac; ja bih se s tobom ugodio! Za vince pitaš? Naćeš toga.
MAROJE: Bokčilo, stan’ onamo s strane! Ne dava’ fastidijo. O vinu ovi misli, a ja sam u tugah u velicijeh. Misser, vidim te dobra čovjeka; rad bih se malahno s tobom s strane razgovorit, pokli te je moja srjeća k meni dovela.
TRIPČETA: Gospodine, ovo sam, na vašu sam zapovijed; što mogu zapovjeđ mi kako bratu: ja sam zvišeran svijem Dubrovčanom kao bratji mojoj. I ne gledaj me ovako u spelanoj dolami; po svetoga Tripuna, ja ne kuram se da sam u tuđem mjestu signor i misser, gdje me ne znaju, ma da sam na mom domu gospodar počtovan i svijetao, gdje sam poznan.
MAROJE: Inveni ominem59, nađoh čovjeka! Svete riječi, zlatom bi ih valjalo pisat. Jaoh meni, da budem60 znao da je ta doktrina u Kotoru, u Kotor bih sina na studijo poslao, – sina koji me je ruinao, koji me je rasčinio, sina koji je zlu skulu naučio. Jaohi, pet tisuć dukata!
BOKČILO: Našao je, iznašao je s kijem će plakat! Naplačite se, plakali vazda, er se ni moj trbuh ne smijeje uz vas. Jaohi meni, stranjci dubrovački, moja hranice, daleko ti mi ste!
TRIPČETA: Nije, bogme, ta mala riječ pet tisuć dukata! To je što se boljaše?
MAROJE: Sin, dezvijan sin pet tisuć dukat mi je splavio!
TRIPČETA: Bogme je to gore neg ponta, ta je velika nemoć. Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život.
MAROJE: Misser mio, život mi je uzeo! Vjerismo ga, er ne imam neg toga jednoga sina.
TRIPČETA: Bolje je nijednoga. na ti način ne imat, bolje je da ne živu taki.
MAROJE: Smrt mi je, misser mio, a ne sin! Mori me na prješu! Jesu tri godišta, vjerivši ga61, ja lud dah mu, dah mu u ruke pet tisuća, ajme!
BOKČILO: Bože, djevico, jeda ga zakolje oni haramija ki ga je onamo zaveo? Ono ga će doma povesti, da ga gosti, jes, uzmi!62
TRIPČETA: Bogme ti, razumijem: velika je to boles.
MAROJE: Pet tisuć dukata! Ajme, ajme, Bokčilo, pomaga’!
BOKČILO: Rekoh ja er ga će ona haramija zaklat.
MAROJE: Ajme!
BOKČILO: Kolje ga! – Kurvin mužu, što mi to od gospodara činiš? Pušta’, đidijo!
MAROJE: Bokčilo, što je to? Pomamio se si!
TRIPČETA: Po svetoga Tripuna, čovječe, kao ti nijesi sam63.
BOKČILO: Gospodaru, što je? Jesi li živ?
MAROJE: Nije zlo, Bogo, hajme, da’ mi ruku.
BOKČILO: Mnjah da te kolje oni haramija.
TRIPČETA: Onestije dobru čovjeku govori, čuješ ti s navrtom? Chè altrimente ti porterà il diavolo64 , uzet te će veliki vrag.
MAROJE: Bokčilo, ne bud’ mahnit! Ti se si pomamio!
BOKČILO: Koga vraga ja znah? Mnjah da te davi; a, po Majku Djevu, ne ima ni obraza od dobra čovjeka. Ovo te je doma poveo kao prustijera, da te gosti!
TRIPČETA: Vrag je, ter ne mao, tebe, čovječe, danaska k meni doveo.
MAROJE: Bokčilo, ja t’ sam rekao er si mahnit; ovamo hodi! Misser, u eror je uzeo.65
TRIPČETA: Znaš ka je?66 Rec’ mu da se čuva velika vraga.
MAROJE: Hoću za moju ljubav da mu prostiš. – Bokčilo, pristup’ ovamo, pita’ mu proštenje.
BOKČILO: Gdi je gostara? Bez gostare se mir u nas ne čini.
MAROJE: Ovamo hodi, biće i gostara.
BOKČILO: Dobar čovječe, prosti; u grijeh se davam.67
TRIPČETA: Ja t’ praštam, ma čin’ da s’ drugovja mudriji, žî t’ ja68; er čuj, da znaš, moja je kolora69 kako trijes, koji oganj pušta i udire. U koloru se stavljam, i rukom igram ujedno i zajedno, i odsela te za brata uzimam, pokli se si u grijeh dao.
BOKČILO: S baretom u ruci kao starijemu i boljemu!70
TRIPČETA: I hoću danaska da mi vidiš stan, i da mi ogledaš vino.
MAROJE: A ekčelent ti je tovijernar u njemu.
BOKČILO: Ah, jeda te kad srjeća u Dubrovnik dovede, da mi te je na mojoj lijepo’ tovijerni bistroga rujnoga vinca napojit i lijepo gostit kao braca.
MAROJE: Bokčilo, pođ’, opet stan’ onamo, i ne hodi dokle te ja ne dozovem.
BOKČILO: Na vašu zapovijed, ma je brijeme pinut.
MAROJE: Sad ćemo otit na voštariju.
BOKČILO: Da je s Bogom!
MAROJE: Ovi moj čovjek veoma je vjeran, ma je srdit, a junak je kao trijes.
TRIPČETA: Po junaka Đurđa71, ima što u njem junak bit! Dobra je peča čovjeka u njemu.
MAROJE: Sada da se vratim na moje tuge.
TRIPČETA: Nu, caro misser mio, seguitate.72
MAROJE: Kako rijeh, vjerismo ga; zbrojih mu pet tisuć dukata, – tezoro, tezoro mu zbrojih!
TRIPČETA: Bogme, ne ja pet tisuć bolanača momu! Ne djeci u ruke dinare! Dinar u mladu djetetu bijesni kao zli duh, da znaš, u inspiritanu čovjeku.
MAROJE: Oto ja lud bih, a na konselj se druzijeh prigibajući73; tko se ne konselja – zlo, a tko se konselja – još gore.
TRIPČETA: Misser mio, trijeba je gledat od koga se konselj uzimlje; od mlada konselja čuvaj se, staroga se drži.
MAROJE: Jaoh, to ga74 i plačem; mladi biše u tome vijeću, a ja ih čuh75. Odpravih ga put Jakina, da ide u Fjerencu i da obuče te dinare u svite76, vrativši se77 da ga odpravimo na Sofiju. Ako bi se dobro ponio, bijeh odlučio sve mu u ruke dat. Jaoh, dezvijanik jedan! Iz Jakina ne otide put Fjerence, ma put Rima, u ovo mjesto toliko delicijozo. Tko se u ovizijeh raskošah ne bi ištetio? Rekli mi su da je u zle žene78 poplavio79, ter sam došao, jeda bih što mogao skapulat.
TRIPČETA: Gospodine, ako je u Rimu te dinare splavio, očisti veće ruke od njih80; drijevo81 se je razbilo u vas pod onjezijem veljijem stijenami.
MAROJE: Jaoh, pod Sveti Vlasi!82
TRIPČETA: Gdje ne mogu ni ljudi ni roba skapulat; žao mi je er ćeš i sina izgubit.
MAROJE: Njega li? Za njega ja hajem! Žao mi je dukata, a on mi ne bude veće na oči: živi i umri, hodi zlo kao je i počeo.
TRIPČETA: Misser, ne bih ja tako učinio, – našao bih ga; tko zna je li sve splavio.
MAROJE: Tako i ja mislim učinit, – nać ga.
TRIPČETA: Bože, znam li ga ja ovdi u Rimu? Kako je njegovo ime?
MAROJE: Maro je njegovo ime.
TRIPČETA: Maro, – amaro83 , bogme ti je tebi amaro i grk, ma kojojgodi kortižani ovdi u Rimu vele sladak.
MAROJE: Jaohi, to ga i plačem.
BOKČILO: Jeste li se vi tamo našaptali? Šaptom Bosna poginu, šaptom mi oni84 nije drag. Jaoh si ve meni, jao, na ko’e ti me je ljudi srjeća namjerila, ki ni jedu ni piju. – Gosparu, umrijeh od glada, svršite!
MAROJE: Bogo, Bokčilo, postrpi se malo; sad smo tvoji85.
BOKČILO: Božiji bili!
TRIPČETA: Ja znam ovdi jednoga vašega Dubrovčanina, vlastelina kao perlu, vas u velutu s kolanom86 na grlu, gospodar čovjek, i zove se signor Marin87, a vele da mu je ocu Maroje ime, od bogatijeh88 ljudi od Dubrovnika.
MAROJE: Od koje je dobi?
TRIPČETA: Tako, dijetac od dvadeset i jedno godište.
MAROJE: Koliko je er je u Rimu?
TRIPČETA: Misser mio, jesu tri godišta. Liberal89 je kao jedan česar; okošt90, ne vele učinjen91, ištom mu se nausnica prima92.
MAROJE: To je on, on je! “Signor Marin”, hajme “Signor Marin” ga veće zovemo! To je moj sin!
TRIPČETA: Da po kotorsku Blaženicu93 kao imaš sina gospodara čovjeka.
MAROJE: Ja sam siromah čovjek, ti je sinjor i gospodar, – to nije moj sin!
TRIPČETA: Oto mu tu sinjore; ovdi prem stoji njegova galantina, njegova namuroza. I malo će stariji bit94. Tu ga ćeš vidjet; ovo je prva kortižana od Rima.
MAROJE: Hajme, zlo mi srce sluti!
BOKČILO: Gospodine, jeda je što?
MAROJE: Nije dobro, Bokčilo, zlo je.
BOKČILO: Ovo tvoj sluga, a i brijeme je da se ti objed objeduje.
TRIPČETA: Misser, ako t’ para95 pođ’mo mi na ovu voštariju.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože!
TRIPČETA: I kad sinjor Marin dođe, vidjećeš, poznaćeš je li tvoj sin ali nije.
MAROJE: Moji sinovi nijesu sinjori: neće bit to moj sin; ma pođ’mo.
BOKČILO: Ah, da si čestit! Na dobra ti se smo čovjeka namjerili.
TRIPČETA: Misser, da znaš; ovdi su tri voštarije: na jednom je senj “Miseria”, što vi zovete lakomos; na ovoj ovdi “Ludos”; na onoj onamo, božić gdje kuljene i djevenice ije96, zove se “Oštaria della grassezza”97.
BOKČILO: Gospodine, gosparu, kralju, povedi nas gdi je najbolje vino.
TRIPČETA: Da bogme, ovdi na Ludosti najbolje je vino. – Misser, s ove voštarije moćeš vidjet tvoj posao.98
MAROJE: Gdje Dubrovčani ovdi alodžaju?
TRIPČETA: Na Lakomos, vazda alla miseria99. Kigodi se nađe ki alla grassezza100 kadgodi alodža. Sinjor Marin, sin tvoj, alla grassezza ončas je alodžao.
MAROJE: Sin moj! Sinjori nijesu moji sinovi! Taj je alodžao alla grasseza, a ja alodžah na Ludos, er lud i mahnit bih dat dinare iz ruka.
1. OŠTIER: Alla sciocchezza, al segno della sciocchezza bon vin, bone starne, bon capponi, galline, salciotti da Bologna, bon pan sopratutto; nasa un poco, signor, che color.101
BOKČILO: Signor misser ošte, dar ogledat vin.102
2. OŠTIER: Junako dobro od Schiavunia103, vino dobro, tako mi boga.
1. OŠTIER: Alloggiate qua da me alla grassezza; vi darò un antipasto, sguazzetto alla tedešca, che vi morderete le dita, vin da Corsica e Claretto di Francia, vitella di latte, fagiani, pavoni et ciò che poteti domandar con lengua.104
2. OŠTIER: Signor, costui vi darà cose grandi, ma la vostra borsa poi sentirà; vi metterà a conto poi fina alli štecchi con che vi netterete i denti.105
MAROJE: Gdje gospoda i sinjori alodžaju, tu ja siromah ne alodžavam, tu sinjor Marin alodžava.
2. OŠTIER: Kodi ovamo! Ja mala plata uzeti, dati jesti koliko trbuka nositi.
BOKČILO: Ovdi me, gospodine, gdje mi krstjanski govore, gdje nas razumiju.
MAROJE: Bokčilo, uljezi unutra.
BOKČILO: Pate!106
MAROJE: Misser, kako je vaše ime?
TRIPČETA: Tripeta se zovem, na vašu zapovijed.
MAROJE: Tripe, Tripeta, budi s nami danas, ne ostavi nas.
TRIPČETA: Gramarzi107, vazda sam s vami. Poću k stanu; ormai è tardi.108
MAROJE: Nemoj, Tripe, od velike mi si potrjebe: bez tebe se neću moć obrnut po Rimu.
TRIPČETA: A ja da vam poslužim; ovo sam na vašu zapovijed.
Drugi prizor
UGO TUDEŠKO i POMET TRPEZA, zatim LAURA
UGO: Pomet!
POMET: Signor.
UGO: Foler far frit con me questa signora, signora tanto crudele al suo serfitor. Mi star sempre tuo serfitor; dinari, vita tuo comando, crudel signora! tascti koz pestilenz, fenga ‘l cancar chi ti foler più ben. Mi foler ben a un pietra; per Dio, matar chi non foler ben a mi.109
POMET: Signora Laura, – znam kad se i Manda zvaše u Kotoru, – non tanta superbia110 ! Sad mi toškano111 govoriš, a naši smo, ili hoćemo ili nećemo. Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom dođe i gorka zima; i ti cvijet od ljeposti, kojom se oholiš, mogao bi i kozomor još potlačit. Vidjeli smo i druzijeh sinjora u Rimu, velicijeh kako i ti, koje, koliko su na višemu bile, toliko su na bašije pali.
UGO: Mi tanto amar questa crutele, e ella a me foler tanto mal!112
LAURA: Pomete, ča113 su te riječi? Jesam li ti rekla da mi ne dohodiš s tizim Tudeškom prid vrata? A ti hoćeš svakako i na sramotu! Oto ti pripovidam: ostani mi se kuće, ako neć’ da te skanda najde.114
POMET: Ah, signora Laura, ne poznavaš tvoje srjeće! Ovi je Tudešak prvi bogatac od svijeh Tudešaka ki su u Rimu, a mahnit je za tobom; a u pratiku ne more bit galantiji vlasteličić od njega. Ja ne znam koji su to tvoji giribici: druge našilju na njega, a ti bježiš od tvoje srjeće.
UGO: Ah, cruter, queste lacrime non mover tuo cor, cor pietra non cor!115
LAURA: Dico, andate con Dio, non vò più ašcoltar le vostre ciance.116
POMET: Zahvaljamo! Ma ti smo mi svakako sluge. – Fortuna je, neka malo poabunaca.117
Treći prizor
DUNDO MAROJE (s voštarije), TRIPČETA i BOKČILO
MAROJE: Tripko, ovo li je što veljaše?
TRIPČETA: Rekao bih veramente da je on.
MAROJE: Da ovo nije moj sin; duša mi se vrati!
BOKČILO: Bože ve, gospodaru, Bože, vjeruješ li što ti su nalagali na tvoga dobroga Mara?
MAROJE: Može Bog dobro dat.
BOKČILO: Nu ćeš vidjet er ćeš sve nać a contradiu118.
MAROJE: Para da mi se tuge odloži od srca; još ufam119, neće toliko zlo bit koliko govore.
TRIPČETA: Misser mio, gospodine moj; ovo nije tvoj sin, ovo nije ser Marin120; imam kurtu vistu121, ter mi se on činjaše.
Četvrti prizor
POMET, UGO, zatim POPIVA
POMET: Signor Ugo, che tanta desperazion pigliar? Star allegro, di bona voglia! Andiamo a far trink, la signora poi voler ben.122
UGO: Antamo, fer Dio, bever malvagìa e fuggir dolor de cor. Segnora, foler non foler, mi štar vostro serfitor.123
POPIVA: Pomete, signor Pometo, bagio la man a vostra signoria!124 Veliki Pomete njegda125, ma si sad mali; sinjora vam u obraz vrata zatvori! Da ne budem126 iz kantuna gledao, rekao bi mi: “Sve smo u nje”. Pomete, neće sinjore tvojijeh slatcijeh riječi, ni se haju za brikunanje tudeško, za kijem ti ideš; hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje! Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata; ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri.
Peti prizor
DUNDO MAROJE i BOKČILO (s voštarije), POMET i POPIVA
MAROJE: (Maro Marojev! – Bokčilo, ču li?)
BOKČILO: (Čuh, gosparu. Hvala Djevici er čujem našijem jezikom govorit; dobro stvari prohode.)
MAROJE: (Za mene zao glas bi ovi od Mara127; čujmo naprijeda!)
POMET: Vidim, velici ste ljudi, kraljevi ste, po trista dukata u votu darivate. Gdje si, Dundo Maroje? Tvoji dukati, koje si s velicijem znojem dobio, kako se pendžaju?! Trista dukata dzojâ sinjori se imaju večeras darovat!
MAROJE: (Ajme, l’ è fatta!128 Bokčilo, ču li?)
POMET: Njekoga ponta udri gori.
POPIVA: Pomete, plači komu drago; mi se dobru bremenu davamo, a gospar stari Maroje ima dukat kao šume: ima se od šta plavit! A ti, ako hoćeš s tvojijem Tudeškom imat graciju od sinjore, mene služite i dvorite, er dukatmi nećete vi s nami na paru stat.
POMET: Tebe služit i dvorit! Ti si Popiva, daleko Popiva od mene! Popiva, što ne može sam popit, čini da i druzi piju; što ti ne mož’ doruinat gospodara Mara, činiš da ga rasčini Mande Krkarka129. Ter nije zadosta da mu kako pijavice krv popijete, ma mu hoćete i dušu popit. Gdje si, Dundo Maroje?
MAROJE: (Jaoh, ovdi sam za veliko zlo moje!)
POMET: Njetko se ozva s voštarije! Miri plaču ruinu od toga uboga mladića130, a tebi se pod Zadrom vozi.131
POPIVA: Ubog je, er ti nijesi s trbuhom ki se ne može nigda napunit i s usmi132 od zmaja ki ne žve neg proždire, u njegovi kući da ga objednom živa proždreš i iziješ i da se udaviš. Spomenuješ li se kad ga ti navede da staromu gosparu ukradete dvije tisuće cekina, i kad ih pak podvrgoste kao vruću opeku133? Ktijaše njekoga vraga proždrijet onada, – provrati se juha!134
POMET: Neka Popivu ima u kući, sikuro more spat!
POPIVA: E, Pomet Trpeza boli se njime, ki kao metlom mete bokune s trpeze.
POMET: Popiva mu je vjeran sluga i ljubi ga. I pijavica ljubi krv čovječju, ali mu dušu vadi.
POPIVA: Popiva popijeva s gosparom Marom u sinjore Laure.
MAROJE: (S gosparom Marom u sinjore Laure?!)
POPIVA: A Pomet Trpeza iza vrata gleda s svojijem Tudeškom, koji vinom hoće intertenjat prvu kortidžanu od Rima. S dukati dođite u sinjore Laure kako i mi! Neće sinjore ovake havijara ni vina, – dukata hoće, a vi ih ne imate.
MAROJE: (Ajme, ovdi se mojijem imanjem brava!)
POPIVA: Onako tvoje srce jauka, Pomete, a jezik ti zamuknu. – Njekoga gori ponta tišti. – Plači i umri vas svijet, meni je dobro!
POMET: Dobro ti je?
POPIVA: Ovo mi moga lijepoga liberaloga gospara Mara, gospara moga i sinjore Laure; er i sinjori on sad zapovijeda.
POMET: Vidim ga; svega je svoje brijeme135, i za lijepom godinom dođe daž; ma za tizijem smijehom još te ću vidjet plakat.
Šesti prizor
MARO, POPIVA, POMET, zatim TRIPČETA, MAROJE i BOKČILO
MARO: Popiva!
POPIVA: Gospodaru!
MARO: Gdje dosle bi?
POPIVA: U Džanpjetra zlatara.136
MARO: Pomete, što imaš tu činit?
POMET: Ben trovata la sagnoria vostra, signor Marin!137 Njegda138 tvoj bijeh u Dubrovniku; u Rimu si sada veličak čovjek. Daleko siromaha od velicijeh ljudi!
MAROJE: (Tripe, je li ovo moj sin?)
TRIPČETA: (Da bogme ti je on! Ovo je sinjor Marin.)
MAROJE: (On je! Ono je on u velutu, ajme meni!)
BOKČILO: (Gosparu, ono i Pometa, one lupežine štono u gradu biješe; jaohi meni, gdje mi se je skitnja doskitao!)
MAROJE: (Hajme, svi se su obješenjaci oko njega skupili!)
BOKČILO: (I Popiva, jaoh si ve meni!)
MAROJE: (Piva i Tara!139 Pet tisuć dukata!)
TRIPČETA: (Muči malo, per amor de Dio140, da čujemo koga vraga vijećahu.)
MAROJE: (Da čujemo ne dobro za mene.)
MARO: Sta ben questa cosa141, Pomete; ovako se karecaju sinjore, ovaki im se prezenti darivaju. A ti mi si s njekijem Tudeškom došao, od bokare čovjekom, za skartat mene142; ali vam se će prikinut remik143 penjući se gdi se sam ja uspeo. Ma ti pripovijedam, Pomete Trpeza, šijunu od bokunâ, ako vas vidjeh veće vrtjet se oko ove kuće, tebi ću vas obraz izrjezat, a onomu ću Tudešku probosti trbuh, da mu sve vino isteče koje je igda popio. I ovu vam sentenciju davam sada za vazda.
POMET: Signor Marin, učinićeš što se pristoji tvomu paru, a ja ti sam sluga; a Tudešak svoj posao čini, a svak svoj.
MARO: Razumio me si. – Popiva!
POPIVA: Signor!
MARO: Pođi opet u Džanpjetra zlatara i reci mu: “Pošlji mi oni dijamant i oni rubin”.
POPIVA: Signor, neće manje dvijesti dukat za te dvije peče. I ovi isti Tudešak, Pometov gospodar, davao je sto i osamdeset dukat za nje, i nije mu ih ktio dat.
MAROJE: (Ajme, moji dukati! Bogme ih će kupit!)
MARO: A ja mu ću dvajesti dat; pođ’ ih uzmi, i da on dođe ovamo, da mu zbrojim dinare.
MAROJE: (Bogme ih uze, l’ è fatta!144 Ako ne remedijam, sve će s vragom poć.)
MARO: Pomete, tko hoće sinjore imat, trijeba je tobolac otvoren držat kako i ja.
MAROJE: (Tobolac otvoren držat, ajme!)
POMET: Njekoga od danas ponta udara gori. Gospar stari Maroje ima dukata kao sovrne; mož’ ih dobro pendžat, jes odkuda uzet.
MAROJE: (Ajme, jes odkuda pendžat! A ja veće na ošpedao145 u staros kad mi drago.)
MARO: Popiva, što se vrati?
POPIVA: Nećeš li na večeru u sinjore?
MARO: Hoću.
POPIVA: Da što ćemo kupit?
MARO: Vina dukat, a havijara paulin, kako i Pometov gospodar Tudešak, i na tri146 škude kupi par fadžana; i kupi par kapuna velicijeh, da znaš škud za nje147 dat; i kup’ animelâ, i pođ’ u picikarula moga, da ti da mortadelâ i salčicâ, što će biti za svu ovu nedjelju, i čin’ da ti dâ dudzinu provardurâ, i svrati se u moga spičara; reci mu da mi pošlje jedan vruć marcapan.148
POMET: To je za po pastu konfortat štomak.
POPIVA: Pomete, jeda ti zubi vodu čine? – Sve će bit opravljeno, pođoh veće.
MARO: Ne čeka’te me na objed, er ću u sinjore na objed.
POPIVA: Dobro.
POMET: To je pravi i gospocki život! Neg mislim, signor Marin, kako se ćeš pak pasavat s pečom mesa u Dubrovniku i s krincom juhe kojoj se dno uzvidi kako u Mrtvom moru na Lokrumnu149, kad je bunaca.
MAROJE: (Jaohi, bogme mu će i pomanjkat! Još će, dezvijanik jedan, za Boga prosit. Ajmeh, gdje moje pet tisuć dukata otidoše?!)
MARO: Pomete, ja ne mislim ni u Dubrovniku džimrijat.
POMET: Znam, gospoda valja da gospocki živu.
MARO: Da bogme gospocki! Scijeniš li ti da ću ja na po kutla vina i na medzalin mesa stât kako i ostali? Pritilo ću, Pomete, ja živjet; a ti ćeš daleko od moje kuće stât, a zubi ti će vodu činit. Ovu ću kolajinu na grlo stavit, neka me moja gospođa veselijem okom pogleda.
POMET: Da bogme ti i dobro stoji! Što se kavalijer150 ne učiniš, ter bi je vazda nosio?
MAROJE: (I kolajinu je na grlo stavio! Bokčilo, Tripeta! Da mi je sit doli: poć mu ću sve kose iskupsti i sve mu ću oči podbit).
TRIPČETA: (Misser, non in furia!)151
BOKČILO: (Mila mati, bila mati!)152
MARO: Pomete, čin’ da te tu nijesam veće vidio; jes’ me razumio? – (Tik, tok). Signora, ja sam, padrona mia bella.153
POMET: Bit će što da Bog. Sluga ti sam! – Ma š ćaćkom ćeš razlog učinit154! Dundo Maroje, živi, da vidiš kao se tvoji dukati pendžaju! Ja ću odovle poć k momu Tudešku, s kijem veće mi valja ručak neg s ovizijem i sa svom njegovom družinom objed i večera. Dubrovčani ne znaju što je pastedžat: izjedu mi onu peču mesa, tad s plaštem na Placu. Tudešci na repozano zasjedu ti mi, počnu s njekijeh gvaceta a specijom t’ ih krope za otvorit apetit za mrtva uskrsnut i da ga čine jesti; a trink ide uokolo, pak ti mi dođu s pliticom, u njoj dobra kokoš, u njoj pritila patka, u njoj dvije jarebice, – fadžanova155, Dubrovčani ih ne umiju neg pečene jesti!
MAROJE: (Ajme, da mi je nadvor, – ubosti ga ću!)
TRIPČETA: (Non far, misser, non in furia!)156
BOKČILO: (Mir Božiji s tobom, sveta te Nedjelja pomogla!)
POMET: Njeka je buna157 gori na voštariji, a njetko od danas ino ne čini neg jauka gori: tkogodi se pjan bode; za mene158 se makar iskoljite! – Or bene159, u toj plitici još bude dobre slanine na tudešku, i dobroga vitelja mesa, a s rjepicom i s kupusom u jusi. Što su letuariji i kordijali što se stomakalijem ljudem dava? Siromasi, ne umiju ozdravit. Sve to ujedno; a mostarda mi njeka dušu vadi: ijem a lačan sam; što veće ijem to sam lačniji. A plitica kao se ispražnjuje; tako jedan (a valenti ti su sluge) na nožu i primeće u pliticu sad kapunića, sad guščicu, sad jezik slan, sad sufridžatu ovoliko debelu; a brinc160 ide uokolo, a mi ijemo a sve smo lačni. A para nam sad smo sjeli na trpezu, a tri ure su prošle, a u delicijah smo, u raju smo; pak se na slano, pečeno! Oh, oni odor, odor za svakoga nemoćnika ozdravit! Ma ovo mi moga Tudeška namuranoga; ma bogme sam ja namuraniji na njegovu trpezu neg on na sinjoru. I poću š njim u zemaljski raj, gdje se ima što se žudi; a riječi ću ostavit i spovijedat mirom161 pečeno i vareno.
Sedmi prizor
UGO TEDEŠKO i POMET
UGO: Pomet!
POMET: Signor Ugo!
UGO: Che star tanto qua? Ti non foler bever malvagìa? Mi, fer Dio, foler.162
POMET: Nut galantarije od ljudi! Ovo je nješto probudit apetit. Con voi, signor Ugo, andar in inferno et star ben.163
UGO: Salutar la signora: “Son fostro servitor”.164
POMET: La signora serà vostra, che voler altro? Et andamo a trink.165
UGO: Fer Dio, far meglio.166
Osmi prizor
TRIPČETA, MAROJE i BOKČILO (izlazeći iz voštarije)
TRIPČE: Misser mio caro, non si fanno le cose in furia167, reče se: tko plaho ije udavi se; a oni reče: uprež’ ih168.
MAROJE: Uteče mi obješenjak jedan! Nije ga169, štica se u one ribote.
BOKČILO: Ne plaho, gospodine! Plašilo ovcu tjera, tihoćina vuka stiže.170 Bit ćeš gdi hoćeš, nea ti furencija prođe.
MAROJE: Hajmeh, dođoh gdi se onuđe veće ne more.
TRIPČE: Pojmi duše171, ustavi se, kolora te je smela! Vrag uzeo i djecu, makar i tko172 se afatiga činit ih, pokli se za nje tolika fastidija imaju.
MAROJE: Ajme, smrt se, smrt se za nje napokon ima!
BOKČILO: Ah, djeco, vele ti kruha hoćete, nut što se za vas pastidija!173
MAROJE: Nu, ovo sam ostavio koloru; što hoćete da se čini?
TRIPČE: Da se opet vratimo na voštariju. –
BOKČILO: Ah, blaženo mlijeko koje te doji!
MAROJE: I što da se čini?
BOKČILO: Bogme mi usta od njeke pastidije usahoše.
TRIPČE: Da čekamo dokle dijete izide iz kuće; kad izide, kako sve tvoje dijete, uhit’ za ruku i dvigni ga sa zla puta i tihoćom pročeda’ š njime, er ako ga uplaši, uteče ti i ne stignu ga sa svijem psi sinjora Džulijana Čezarina174.
BOKČILO: Da je blagosovljena zemlja po kojoj hodiš! Med mu iz usta izlazi.
MAROJE: Oršu, ne more gore stvar proć neg je prošla; činite što znate. Ovo sam, da se čini kao vi hoćete: uljez’te opet unutra.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože! Reče se: dogovorna je bolja šteta neg koris bez dogovora. – Tripe, gospodine, kutalac vinca! Ne umori me: usahoše mi usta.
TRIPČE: Tako mi Boga, da t’ služim un boccal de vin175 s dobre volje, brate.
BOKČILO: Ah, Djevica te pomogla; cvijetkom ti i ružicom puti porasli, kotorska slatka krvi.
TRIPČE: Hod’ unutra, brate.
BOKČILO: Kao stariji i bolji.176
TRIPČE: Nea stoji ta bareta.177
Deveti prizor
DŽIVO i PERA, zaručnica Marova, na mušku obučena, zatim DŽIVULIN Lopuđanin
PERA: Dživo, lijep ti je ovi grad i vele ti je veličak; ja se umorih ovom ulicom hodeći.
DŽIVO: Ja scijenim dilja178 je od Krive ulice.179
PERA: Uzaova, Dživo, što govoriš? Ovo je dilja neg od Grada do Luncijate.180
DŽIVO: Pera, hoć’ da ti ukažem crkvu od Svetoga Petra?
PERA: Nemo’ me, Dživo, Perom zvat, da nas tko ne čuje i da me ne pozna jer181 sam djevojka.
DŽIVO: Neću veće, zarekoh se nehote.
PERA: Petrom me zovi, kako smo rekli.
DŽIVO: Hoću. Vidiš ovu ulicu? Onamo je crkva od Svetoga Petra.
PERA: Je li velika kako i Sveta Gospođa182?
DŽIVO: A kako ti znaš da je Sveta Gospođa velika?183
PERA: Brižna, Dživo, kako ne znam? S tetkom nijesam li svaki Božić u Svetu Gospođu na misu bila? Jaohi, tete, veoma ti mi ćeš za zlo imat er sam od tebe ovako otišla! Je li se kad i jednoj djevojci ovako nevolja zgodila da je iz Grada ovako izišla za iskat svoga vjerenika? Koga mnim da sam tako izgubila, jaoh, da ga veće neću nać. U tri godišta, odkle je iz Grada pošao, ne pisat ni meni ni nikomu od svojih jednu ciglovitu knjižicu184! Jaoh, što se će u Gradu od mene185 govorit?!
DŽIVO: A što se će rijet? Pošla si s babom186 i sa mnom, tvojijem prvijem bratučedom, k vjereniku.
PERA: Sjetna, neću smjet nigda na oči veće k mojoj teci doć, koja ne znam hoće li živa bit cijeć ovoga moga mahnitoga pošastja.
DŽIVO: Pošastja! Hoć’ li jo’ smjet na oči! Zašto ne?
PERA: Zašto ne? A trista dukata koje jo’ sam iz skrinje izela za ovo naše nesrjećno pošastje? Dživo, ja sam djevojčica, i učinila sam stvar koju dosle nijedna djevojčica nije učinila; ja sada razgrizam grijeh koji sam učinila! Jaoh si ve tužnoj meni, sad poznam što je bez majke bit i bez nje187 straha! Teško svakoj djevojčici koja majku ne ima!
DŽIVO: Muči, Pera, sve se će načinit188.
PERA: Jaoh meni, to mi je i mučno er se neće ništa načinit; sad razgrizam zlo moje. Pošla sam ovamo scijeneći sve načinit, a našla sam da je on tamo vas s zlicami i da je poplavio svu prćiju koju mu su dali189. Ni znam kako se more k njemu poć, i bi li me primio, budući tako s zlicami zlu družbu sadružio. A koliko mi je za vratit se u grad, bolje, nesrjećna ja, u more skočit neg se opet u grad bez njega vratit; er me ne bi ni svoji190 primili za stvar koju sam učinila, – i imali bi razlog191.
DŽIVO: Nebore, Pera, tu tuge sada brojiš pokli je stvar učinjena; nastojmo na što smo došli192. A da se u grad opet vratimo, po nesrjeći ne opravivši na što smo došli, manjkalo bi dumana koje bi te primile.193
PERA: Žî n’ t’,194 ni dumne neće u manastijer koje195 ovako hode.
DŽIVO: Da196 svake idu ovako kako si ti pošla.
PERA: Ne more gore nijedna poć neg sam ja pošla.
DŽIVO: Pera, ti si smiješna; ti se desperavaš, er u tri dni nijesmo sve opravili.
PERA: Brižna, jesu tri dni er smo ovdi u Rimu, a njega ni možemo vidjet, ni ga znamo gdje nać, ni scijenim da ga ćemo za našega života nać; er ako je u zlica, on je, moj brače, veće izgubljen, i veće mi ne valja da njega ištemo.
DŽIVO: Nebore, dosta riječi! Nać ga ćemo, ma se ne more sve u čas tako učinit.
PERA: Jaohi, ištom mi zlo srce sluti.
DŽIVO: Muči, ovo njekoga; para njetko je od našijeh iz Dubrovnika. Stan’ s strane, čini mi se djetić197. Ovo je Dživulin Lopuđanin198; navegao sam š njime. – Dživuline, adio! Kud tako s prješom ideš?
DŽIVULIN: Džuho199, ovdi li si? Tugo moja, znaš kad te kašicom pitah, a morinčela200 te ubila biješe? Koje201 te su ovdi u Rim dovele?
DŽIVO: Dživuline, došli smo velikom potrjebom.
DŽIVULIN: Da ovi uza te brat li ti je? I njega li ćeš dat u drijevo, da nam beškote konsumi? Giuraddio202, ako dođe, ončas ga ću za noge, tako ću njim kao grmušom i metnut u more. Ja sam manigodo u drijevu svijem ovizijem perdidžornatam i mandžagvadanjem. Placari203 u drijevu hoće kao godišnicam204 komandit: “Naprav’te mi odar!” Po sonce žoto205 i Blaženicu od Pšunja206, kao je trijeba207 mistijere u drijevu abandonit208 a njih kašicom pitat. Bestro, kad dođeš u drijevo, čin’ da ti prvu stvar majka u skrinju stavi lončić i mećajicu za kašu.
PERA: Ja sam dobar na moru: neće od potrjebe meni bit kašu mesti, a prem mislim i ja za škrivana u drijevo209.
DŽIVULIN: Za skrivana ćeš u drijevo?! A hoć’ govorit na stoleću?210
DŽIVO: Dživuline, ostav’mo te riječi. Odkle te sad imamo?
DŽIVULIN: Misser mio, sad sam učinio alle curtellade211. Srjetoše me njeki putem; a ja sâm ovako kako me vidiš – s mačem, s mojijem najvjernijijem drugom, i s rudelom, s mojom braniteljicom. Ah! ah! Scijenjahu imat što činit s ovijem zemaljskijem gujami212 koje mi ližu zemlju! U meni rekoh213: privarili ste se; ovo je od jajera dijete214, mlijekom od Igala215 dojeno, u kajpah216 od drijeva odhranjeno, oko sartija217 je njegova šećnja; ptica je bez krila, galeb je morski i od jajera. Giuraddio, scijenjahu da me će ončas s nješto malo spendzice rastavit: sunuše se, ja se fermih, pokrih se rudelom. Kurvin mužu, tu li si? Potegnuh na sljepačku218, kud pade da pade. Mahnu njekomu tamo ruka – druzijem mahom s levadom otidoh, – mah u vjetar otide. Pogledah iza rudele – oto t’ nikoga prida mnom! Tamo nadaleko vidjeh gdje njetko bježi; rekoh: hod’te tamo, što dobiste, giuraddio, ne dijel’te sa mnom.
DŽIVO: To su kojigodi od strade ljudi219 bili. Iz Grada li ideš?
DŽIVULIN: Iza mira li idem? Što? Da mi spašete oružje?220 Od kampanje sam ja čovjek; son de isula de Mezzo221, izulan222 se zovem, i izulan hoću živjet i umrijet.
DŽIVO: I da hoćeš ini bit, ne bi mogao neg izulan223. Ma neka stoji to! Imamo li te od našijeh strana?
DŽIVULIN: Od našijeh strana? S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate224, gdje mi mačicem po kantunijeh skrobućete. S Lopuda225 idem, gdi vam nije Luce226, na čeljadina našega gdje ne smijete ni gledat.
DŽIVO: Za Boga, Dživuline, kad nije vas, tko vam čuva čeljad?227
DŽIVULIN: Strah naš228: naša je čâs ognjem ograđena.
DŽIVO: Sve je tako. Koliko odkle ste otuda?229
DŽIVULIN: Njeki placar vaš230 ima mi platit navao231 do Jakina.
DŽIVO: A tko je s vami došao?
DŽIVULIN: Njeki starac za sinom ide; dukate mu je poplavio.
DŽIVO: Kako mu je ime?
DŽIVULIN: Maroje.
DŽIVO: A sinu mu?
DŽIVULIN: Maro.
DŽIVO: Sam li je došao?
DŽIVULIN: Njeku je slugu s sobom doveo, – sve nam vino od mise konsumi232.
DŽIVO: Da sad kud ćeš poć?
DŽIVULIN: Zavjetan sam233 u Svetoga Petra; poću proštenje234 uzet, pak ću poć po voštarijah toga placara iskat, da me plati.
DŽIVO: Dživuline; molim te da se nađemo, kad opraviš, pak oko ovizijeh ovdi voštarija.
DŽIVULIN: Bonora, bonora!235
DŽIVO: I ako što mogu za tebe, operaj me.
DŽIVULIN: Bagio le pede, misser.236
PERA: Jaohi, gospodar je Maroje došao! Ako uzazna još da sam se i ja ovdi doskitala, toprv mu će zla klenut237 i na me sve zlo pasti.
DŽIVO: Došao je! Oršu, tko zna što je za bolje; Pera, ne valja ovdi spat.
PERA: Jaohi, Dživo, na tebi238 i na Bogu moja čâs, moj život i moja smrt! Ja vidim, zlo sam pošla; more Bog i bolje dat.
DŽIVO: Pera, ne brini se, priporuči se Bogu. Tvoje je došastje ovdi bez zlobe i na dobru fin239, a ja ti neću ničijem manjkat; a u rukah Božijijeh sve stoji. Pođ’mo, ovdi nije trijeba spat, a ja znam što ću.
PERA: Što ćeš učiniti, dragi Dživo, reci ve mi?
DŽIVO: Pođ’mo, rijet ti ću.
42. ↑ dvaest i četiri konje – izraz “konj” i “dati konja” potiče od dubrovačkog običaja kažnjavanja učenika tako da ga se stavi na krkače i batina po zadnjici; Maroje dakle kaže da bi ga trebalo svaki sat po jedan put kazniti tom kaznom za pogrešku koju je počinio
43. ↑ konjic i svaku uru svoj … – Bokčilo, koji nije pohađao škole, nije razumio Maroja, pa misli da je riječ o pravim konjima koji bi se svakog sata mijenjali do Dubrovnika, ali ne bi izdržali od gladi ako bi ih škrti Maroje hranio kao njega
44. ↑ iz grada – tako i danas Dubrovčani kažu kad su izvan Dubrovnika
45. ↑ ne pristaj mi tuzi – nemoj me rastuživati
46. ↑ one – odnosi se na kamilionte
47. ↑ kamilionte … koji se jajerom hrane – kameleone iz Afrike (Moreške zemlje, tj. zemlje Maura, Arapa), za koje se vjerovalo da se hrane zrakom (na temelju toga što se mogu napuhati tako da izgledaju veći i tako odagnaju neprijatelja)
48. ↑ junak – sluga
49. ↑ Za česa su – radi čega postoje
50. ↑ Che ha questo pover omo? (tal.) – Što je tom jadnom čovjeku?
51. ↑ Misser, ga boli: fiol spenzuto denari, doglia! (tal.) – Gospodine, muka mu je, sin potrošio novac, muka!
52. ↑ sv. Tripun – kotorski svetac zaštitnik
53. ↑ De Ragusa? (tal.) – Iz Dubrovnika?
54. ↑ siate il ben vegnuo (tal.) – Dobro došao; “Tripče, a kadšto i drugi, sami prevode prethodnu talijansku rečenicu” (Čale)
55. ↑ Ben trovato, misser! (tal.) – Dobro te našao, gospodine
56. ↑ nije ti bez svoga – nema ti do našijenca
57. ↑ misser mio (tal.) – gospodine moj
58. ↑ Che bone nove? (tal.) – Ima li dobrih vijesti?
59. ↑ Inveni ominem (lat.) – Nađoh čovjeka (latinski bi ispravno bilo hominem)
60. ↑ da budem – da sam
61. ↑ vjerivši ga – svog sina Mara Dundo Maroje je vjerio za Peru na kraju komedije Pomet
62. ↑ uzmi! – “vjerojatno je tu eliptičnu rečenicu popratio nekom gestom (npr. pokazujući prstima roge) koja joj dopunjuje smisao, tj: “ni govora”, ili sl.” (Čale)
63. ↑ ti nijesi sam – ti si lud
64. ↑ Chè altrimente ti porterà il diavolo (tal.) – jer će te inače odnijeti vrag
65. ↑ u eror je uzeo – pogriješio je
66. ↑ Znaš ka je? – Znaš što?
67. ↑ u grijeh se davam – kajem se za grijeh, žao mi je
68. ↑ žî t’ ja – živ ti bio ja, života mi
69. ↑ kolora (tal.) – žuč, jed
70. ↑ S baretom u ruci kao starijemu i boljemu! – podrazumijeva se: “… klanjam ti se!”
71. ↑ Po junaka Đurđa – tako mi sv. Jurja (junaka koji ubija zmaja)
72. ↑ caro misser mio, seguitate (tal.) – dragi moj gospodine, nastavite
73. ↑ konselj se druzijeh prigibajući – taj je savjet Maroje vjerojatno dobio od nekoga u komediji Pomet
74. ↑ to ga – zato
75. ↑ čuh – poslušah
76. ↑ da obuče te dinare u svite – da za te dinare kupi tkanine
77. ↑ vrativši se – a kad se vrati
78. ↑ zla žena – kurva, prostitutka
79. ↑ poplavio – spiskao, potrošio
80. ↑ očisti veće ruke od njih – pomiri se više s tim da su izgubljeni
81. ↑ drijevo – brod, lađa
82. ↑ stijenami, pod Sveti Vlasi – odnosi se na stijene na jugozapadnom dijelu Dubrovnika ispod crkvice sv. Vlaha od Gorice, gdje su se razbijali brodovi; odnosno: sve je propalo još u Dubrovniku kad si sinu dao dukate
83. ↑ amaro (tal.) – gorak
84. ↑ oni – Tripče
85. ↑ sad smo tvoji – odmah ćemo ti se pridružiti
86. ↑ u velutu s kolanom – “treba znati da su i baršun, i nošenje kolajne, kao i npr. slatkiš marcapan i neka druga uvozna roba često u Dubrovniku bili zbog štednje zabranjivani.” (Čale)
87. ↑ signor Marin (tal.) – gospodin Marin
88. ↑ od bogatijeh – od najbogatijih
89. ↑ liberal (tal.) – darežljiv
90. ↑ okošt – mršav, košćat
91. ↑ ne vele učinjen – nevisok
92. ↑ ištom mu se nausnica prima – tek su mu počeli rasti brkovi iznad usne
93. ↑ po kotorsku Blaženicu – tako mi blažene Marije Kotorske
94. ↑ I malo će stariji bit – otac ga nije vidio tri godine
95. ↑ ako t’ para – ako ti odgovara
96. ↑ božić gdje kuljene i djevenice ije – ta gostionica ima senj (znak) na kojemu je prikazan mali bog kako jede
97. ↑ “Oštaria della grassezza” (tal.) – Gostionica kod obilja
98. ↑ moćeš vidjet tvoj posao – moći ćeš vidjeti to što te zanima (tj. Laurinu kuću)
99. ↑ alla miseria (tal.) – kod bijede
100. ↑ alla grassezza (tal.) – kod obilja
101. ↑ Alla sciocchezza, al segno … (tal.) – Kod Ludosti, kod znaka Ludosti ima dobra vina, dobrih jarebica, dobrih kopuna, kokoši, bolonjskih kobasica, a osobito dobra kruha. Pomiriši malo, gospodine, kakve li boje
102. ↑ Signor misser ošte, dar ogledat vin (tal.-hrv.) – “Gospodine gosparu gostioničaru, dati ogledati vino”. Najprije Bokčilo natuca talijanski, a zatim mu odmah krčmar odgovara, pa i on natuca hrvatski.
103. ↑ Junako dobro od Schiavunia – Dobri junače iz slavenske zemlje
104. ↑ Alloggiate qua da me alla grassezza … (tal.) – Odsjednite ovdje kod mene, kod Obilja, dat ću vam predjelo, paprikaš na njemački način da ćete prste gristi, korzikanskog vina i francuskog bistrića, mlade teletine, fazana, pauna i svega što vam jezik mogne poželjeti
105. ↑ Signor, costui vi darà … (tal.) – Gospodine, taj će vam dati lijepih stvari, ali će vam poslije kesa osjetiti. Uračunat će vam i čačkalice kojima ćete zube čistiti
106. ↑ Pate! (tal. fate) – zapovijedajte, raspolažite sa mnom
107. ↑ Gramarzi (tal.) – velika hvala
108. ↑ ormai è tardi (tal.) – već je kasno
109. ↑ Foler far frit con me questa signora … (tal. iskr.) – Htjeti me uništit ta gospa, tako okrutna gospa svome sluzi. Ja uvijek biti tvoj sluga; novac, život, na tvoju zapovijed, okrutna gospo! Neka kuga snađe, neka rak odnese onoga tko te više voljeti. Ja voljeti kamen; bogamu, ubiti tko ne voljeti mene; “Njemačke studente, njihov izgovor talijanskog jezika i mentalitet, Držić je mogao upoznati u Sieni, iako ovaj nije student nego bogati plemić i pijanac, no kod njega zacijelo ima i koja značajka grofa Christopha von Rogendorfa, u kojega je pisac službovao, kao što i Pomet nosi značajke svog tvorca, bar što se tiče filozofskih nazora. Uz netom prevedeni dio Ugova talijanskog teksta dodajmo još, u vezi s onim tascti koz pestilenz: “Mjesto po mom mišljenju treba razriješiti kao ‘dass dich Gott’s Pestilenz…’ – ‘da bi te kuga božja’…; neprirodno bi bilo tražiti knjiško porijeklo ovakvom izrazu, a i čitavom Tudeškovom nabusito-priprostom izražavanju… Dubrovačka je publika mogla ovaj tip Nijemca vidjeti i među najmljenim vojnicima Republike, ‘lancima’, o kojima je i Vetranović prije spjevao pokladnu pjesmu, služeći se njihovom iskvarenom talijanštinom i germanizmima u komične svrhe (potrinkati, limfra), a i njihovom prevelikom sklonošću piću – kojoj je odan i Ugo. Po tome je Držić imao i lokalnu tradiciju komične obrade Nijemca kao lika” (Slamnig) (F. Čale)
110. ↑ non tanta superbia (tal.) – ne budi tako ohola
111. ↑ toškano – toskanski, odnosno standardni talijanski
112. ↑ Mi tanto amar questa crutele, e ella a me foler tanto mal! (tal. iskr.) – Ja toliko voljeti ovu okrutnicu, a ona meni željeti samo zlo
113. ↑ ča – Laura je Krkarka (Korčulanka), pa govori čakavski
114. ↑ ako neć’ da te skanda najde – ako nećeš da nastradaš
115. ↑ Ah, cruter, queste lacrime non mover tuo cor, cor pietra non cor! (tal. iskr.) – Ah, okrutnice, ove suze ne ganuti tvoje srce, srce kamen, ne srce
116. ↑ Dico, andate con Dio, non vò più ašcoltar le vostre ciance (tal.) – Kažem, idite s Bogom, ne želim više slušati vaših gluposti
117. ↑ fortuna je, neka malo poabunaca – oluja je, neka se malo smiri more
118. ↑ a contradiu (tal.) – obratno; “Međutim, kako Bokčilo pogrešno naklapa talijanski, izraz “al contrario” (suprotno) izgovara tako da zvuči “contra Dio” (protiv Boga, naopako), pa nastaje smiješna igra riječi…” (F. Čale)
119. ↑ još ufam – još se nadam
120. ↑ ser Marin (tal.) – gospodin Marin
121. ↑ imam kurtu vistu – kratkovidan sam
122. ↑ Signor Ugo, che tanta desperazion pigliar? … (tal.) – Gosparu Ugo, čemu toliko očajavati? Biti veseo, dobre volje. Hajdemo trinkati, gospoja poslije voljeti
123. ↑ Antamo, fer Dio, bever malvagià … (tal. iskr.) – Hajdemo, bogamu, piti malvaziju i otjerati bol iz srca. Gospoja, htjeti ili ne htjeti, ja biti faš sluka
124. ↑ signor Pometo, bagio la man a vostra signoria (tal.) – gospodine Pometu, ljubim ruku vašemu gospodstvu!
125. ↑ Veliki Pomete njegda – odnosi se na radnju komedije Pomet
126. ↑ Da ne budem – da nisam
127. ↑ od Mara – o Maru
128. ↑ l’ è fatta! (tal.) – gotovo je!
129. ↑ Krkarka – Korčulanka
130. ↑ Miri plaču ruinu od toga uboga mladića – i zidovi oplakuju propast tog jadnog mladića
131. ↑ a tebi se pod Zadrom vozi – dubrovačka uzrečica, vjerojatno nastala zato što je, zbog brojnih otoka, plovidba oko Zadra sigurna i more mirnije, pa je dakle značenje: “htio bi mirno uživati”
132. ↑ s usmi – s ustima
133. ↑ kao vruću opeku – odnosi se na radnju komedije Pomet, a smisao je taj da su taj novac morali vratiti (podmetnuti kao vruću opeku u krevet)
134. ↑ provrati se juha – izjalovilo mu se
135. ↑ svega je svoje brijeme – sve u svoje vrijeme
136. ↑ U Džanpjetra zlatara – u Rimu u 16. stoljeću doista su postojala dva vrlo ugledna zlatara imenom Gianpietro
137. ↑ Ben trovata la sagnoria vostra, signor Marin! (tal.) – Dobro našao vaše gospodstvo, gosparu Marine
138. ↑ Njegda – u komediji Pomet Pomet je bio Marov sluga
139. ↑ Piva i Tara! – ološ; na taj izraz, koji se spominje i u Noveli od Stanca i u Skupu, podsjetio ga je zvuk Popivinog imena; “U Dubrovnik su često dolazili seljaci stočari iz daljeg zaleđa Dubrovnika, s područja rijeke Pive i Tare. Njih su u Dubrovniku prezirali, pa je i Stanac, seljak iz Pive, bio figura kaju su obijesni dubrovački mladići … držali zgodnom da joj se narugaju. Taj naziv Piva i Tara, koji se nedavno još pokatkad u Dubrovniku upotrebljavao, postao je sinonim prezira za ‘niži svijet'” (V. Foretić)
140. ↑ per amor de Dio (tal.) – za ljubav Božju
141. ↑ Sta ben questa cosa (tal.) – Dobro pristaje ova stvar (tj. ogrlica)
142. ↑ a skartat mene – da izbacite mene (iz kurtizanine milosti)
143. ↑ prikinut remik – “izjaloviti plan da se popnete gdje sam ja, prema dubrovačkoj poslovici “Prikinu(t)’ ti će remik” (Daničić, 105).” (Čale)
144. ↑ l’ è fatta (tal.) – gotovo je!
145. ↑ na ošpedao – u ubožnicu
146. ↑ na tri – za tri
147. ↑ za nje – za njih
148. ↑ marcapan – “taj slatkiš, kolač s bademima, bio je u Dubrovniku zabranjen, pa mora da je Pometa osobito nadražio, jer njega birano jelo uzbuđuje.” (F. Čale)
149. ↑ u Mrtvom moru na Lokrumu – tako se i danas zove jezerce na otoku Lokrumu ispred Dubrovnika; jezerce je slano i spojeno s morem, pa je kad je valovito uzburkano, a kad nema valova izrazito mirno, te se dobro vidi dno
150. ↑ kavalijer – vitez; oni su dakle uvijek nosili kolajne
151. ↑ Misser, non in furia! (tal.) – Gospodine, ne ljuti se!
152. ↑ Mila mati, bila mati! – dubrovačka poslovica (mati miluje, ali isto i bije)
153. ↑ padrona mia bella (tal.) – lijepa moja gospodarice
154. ↑ razlog učinit – napraviti račun
155. ↑ fadžanova – u jednom rkp. fođanova, pa bi se moglo čitati fodža nova (tal. foggia nuova), tj. nova moda, nov način (spremanja jela)
156. ↑ Non far, misser, non in furia! (tal.) – Nemoj to činiti, gospodine, ne ljuti se!
157. ↑ buna – graja, buka
158. ↑ za mene – zbog mene, što se mene tiče
159. ↑ Or bene (tal.) – Dobro dakle
160. ↑ brinc – zdravica (tal. brindisi); riječ ima zajedničko porijeklo s njem. Trink, piće
161. ↑ mirom – mirima, zidovima; prestat ću govoriti zidovima
162. ↑ Che star tanto qua? … (tal. iskr.) – Što toliko ovdje stajati? Ti ne htjeti piti malvazija. Ja, bogamu, htjeti
163. ↑ Con voi, signor Ugo, andar in inferno et star ben (tal.) – S vama, gosparu Ugo, ići u pakao i biti dobro
164. ↑ Salutar la signora: “Son fostro servitor” (tal.) – Pozdraviti gospu: “Vaš sam sluga”
165. ↑ La signora serà vostra, che voler altro? Et andamo a trink (tal.-njem.) – Gospoja će biti vaša, što htjeti drugo? Hajdemo na trink (piće)
166. ↑ Fer Dio, far meglio (tal. iskr.) – Bogamu, biti najbolje
167. ↑ Misser mio caro, non si fanno le cose in furia (tal.) – Dragi moj gospodine, ništa se ne radi u bijesu
168. ↑ uprež’ ih – zauzdaj ih (bijes, ljutnju; obuzdaj se, smiri se)
169. ↑ nije ga – nema ga
170. ↑ Plašilo ovcu tjera, tihoćina vuka stiže – poslovica; znači: tko je nagao, potjerat će i najmirnijega, a tko je blag, umirit će i mahnitoga (Kolendić)
171. ↑ pojmi duše – odahni
172. ↑ tko – onoga tko
173. ↑ pastidija – umjesto fastidija, muke, nevolje
174. ↑ Džulijana Čezarina – “Giuliano Cesarini bio je gonfalonijer Rima, poznat i po tome što je držao mnoge pse.” (F. Čale)
175. ↑ un boccal de vin (tal.) – vrč vina
176. ↑ Kao stariji i bolji – … izvoli ući prije mene
177. ↑ Nea stoji ta bareta – ne skidaj tu kapu
178. ↑ dilja – dulja
179. ↑ Kriva ulica – ulica u starom Dubrovniku
180. ↑ od Grada do Luncijate – od dubrovačkih gradskih zidina do brežuljka nad Gružom (tako nazvan prema crkvici Gospe Luncijate, odnosno Gospe od Blagovijesti)
181. ↑ jer – da
182. ↑ Sveta Gospođa – dubrovačka katedrala
183. ↑ A kako ti znaš … – djevojke u to doba nisu smjele ići ni u crkvu bez pratnje
184. ↑ knjižicu – pisamce
185. ↑ od mene – o meni
186. ↑ baba – dojilja
187. ↑ nje – njezina
188. ↑ sve će se načinit – sve će se srediti, sve će biti u redu
189. ↑ poplavio svu prćiju koju mu su dali – potrošio sav miraz koji je dobio na zarukama
190. ↑ svoji – svojta, rodbina
191. ↑ imali bi razlog – imali bi pravo
192. ↑ nastojmo na što smo došli – pobrinimo se za ono zbog čega smo došli
193. ↑ manjkalo bi dumana koje bi te primile – kao da se ne bi našlo časnih sestara koje bi te prihvatile u svoje redove
194. ↑ Žî n’ t’ – živ mi ti, života ti
195. ↑ koje – one koje
196. ↑ Da – kamo sreće da, da barem
197. ↑ čini mi se djetić – pretvaraj se da si moj sluga
198. ↑ Dživulin Lopuđanin – “pomorac s otoka Lopuda kraj Dubrovnika, s kojim je Dživo, kao brodski pisar, navagao, tj. plovio na istom brodu, pa se tako još dva našijenca prepoznaju u Rimu, jedan poslije duga putovanja iz domovine, drugi nakon trodnevnog lutanja rimskim ulicama. Kao Viculin u Arkulinu, i Dživulin je tipično lopudsko ime. Taj lik posve našijenskog mornara, jedva primjetljiva derivata “milesa gloriosusa”, ima čvrstu izvornu podlogu u mentalitetu lopudskih pomoraca i hvališa, u njihovu iskustvu s dalekih plovidba i osobito u njihovu odnosu prema “zamircima”, onima koji žive iza “mira”, tj. dubrovačkih zidina.” (F. Čale)
200. ↑ morinčela – hemoroidi (valjda od dugotrajnog sjedenja na brodu)
201. ↑ Koje – koje nevolje
202. ↑ Giuraddio (tal.) – Tako mi Boga, Boga mi; psovka tipična za Lopuđane
203. ↑ Placari – trgovci, varalice
204. ↑ godišnice – seoske djevojke koje su gradski gospari uzimali za sluškinje u gradu, najčešće na godinu dana, dok se ne bi udale
205. ↑ Po sonce žoto – tako mi žutog sunca
206. ↑ Blaženicu od Pšunja – Pšunj ili Šunj je uvala na Lopudu u kojoj se nalazila crkvica posvećena Gospi
207. ↑ kao je trijeba – kao da je potrebno
208. ↑ mistijere u drijevu abandonit – poslove na brodu ostaviti
209. ↑ za škrivana u drijevo – za pisara na brod. – Pisar je vodio brodski dnevnik i taj je posao bio izuzetno važan, a obavljali su ga samo pripadnici vlastele u mladosti, jer su se jedino oni školovali. Međutim, ti mladići nisu mogli steći autoritet kod običnih, ali iskusnijih pomoraca i često su zapadali u poteškoće.
210. ↑ na stoleću – “Kolendić transkribira: “A hoć’ govorit: Na stole ću?” i tumači: “uporno tražiti da se u tijesnim prostorijama broda stvori nekome stolica s naslonjačom”. Batistić, pak, tumači: “Ova nejasna izreka mogla bi značiti: ‘Hoćeš li govoriti ex cathedra?’ Jer, po dubrovačkom sudbenom ceremonijalu, državni su funkcionari izricali presude sjedeći na drvenoj stolici” (F: Čale)
211. ↑ učinio alle curtellade (tal.) – pobio se, potukao se sabljama
212. ↑ zemaljskijem gujami – “Ljude koji žive na kopnu Dživulin naziva gmazovima, zmijama, koje ližu zemlju” (Batistić)
213. ↑ U meni rekoh … “Ovo je prava himna mornarskom životu” (Torbarina)
214. ↑ od jajera dijete – dijete vjetra
215. ↑ Igalo – predio uz more u mjestu Igo na Lopudu
216. ↑ kajpa – koš, osmatračnica na jarbolu
217. ↑ sartija – konopi koji drže jarbol
218. ↑ na sljepačku – naslijepo
219. ↑ od strade ljudi – razbojnici
220. ↑ Iza mira li idem? …– Lopuđani Dubrovčane nazivaju “zamircima”, onima koji žive iza zidina (mira) i ne vole ih previše. Svi seljaci su ulazili u Grad morali su ostaviti oružje.
221. ↑ son de isula de Mezzo (tal.) – s otoka sam Lopuda (talijanski se Lopud zove Isola de Mezzo, “srednji otok”; jer se među Elafitskim otocima nalazi u sredini)
222. ↑ izulan – otočanin
223. ↑ ne bi mogao neg izulan – odnosno, prostak, priprost i neodgojen čovjek
224. ↑ S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate – Prijeko je ulica u Dubrovniku paralelna s Placom (Stradunom); tamo mladi Dubrovčani zaskaču djevojke (godišnice) i uzdišu (dunižaju), što Dživulin prezire i smatra nemoralnim
225. ↑ S Lopuda idem – “Da bi se bolje shvatilo otkud je moglo biti toliko konfrontacije između Dubrovčana i Lopuđana, podsjetimo da je u doba najvećeg procvata ovaj otok imao oko 1.400 stanovnika, 60-70 brodova, oko 70 kapetana, oko 30 brodograditelja, 30 crkava, i da su svi živjeli od pomorstva, a dao je i bogatog pučanina Miha Pracatovića.” (F. Čale)
226. ↑ Luce – “često žensko ime, misli na djevojke za kojima jure dubrovački mladići” (Čale)
227. ↑ kad nije vas, tko vam čuva čeljad – Dživo uzvraća Dživulinu govoreći da Dubrovčani osvajaju lopudske žene kad su im muževi odsutni (a to je često, jer su Lopuđani pomorci)
228. ↑ Strah naš – strah od nas
229. ↑ Koliko odkle ste otuda? – Koliko vremena je prošlo otkad ste se uputili s druge strane Jadrana?
230. ↑ Njeki placar vaš – neki vaš (dubrovački) varalica
231. ↑ navao – brodarina
232. ↑ sve nam vino od mise konsumi – popio nam je svo vino namijenjeno za služenje mise
233. ↑ Zavjetan sam – zavjetovao sam se
234. ↑ proštenje – “u jubilarnoj godini, koja je odlukom pape Julija III. trebala trajati od 24. II. do 24. VII. 1550, vjernici, među kojima mnogi našijenci pa i Dubrovčani, dolazili su u Rim po proštenje, tj. da nakon određenih pobožnosti dobiju oprost odnosno skraćivanje kazne na onom svijetu.” (F. Čale)
235. ↑ Bonora, bonora! (tal.) – U dobar čas, u dobar čas
236. ↑ Bagio le pede, misser (tal.) – Ljubim ti noge, gospodine
237. ↑ zla klenut – zla ura će mu klecnuti, umrijet će
238. ↑ na tebi – podrazumijeva se: stoji
239. ↑ na dobru fin – s dobrim ciljem, s dobrom namjerom