• Prolog Dugog Nosa
• Prolog
• Prvi čin
• Drugi čin
• Treći čin
• Četvrti čin
• Peti čin
• Mihovil Kombol: Dopuna Dunda Maroja
• Rječnik

Mihovil Kombol: Dopuna Dunda Maroja

TRIPČE: Ne viči kako bjestija. Sta largo⁹³⁴ , er eko počeh igrat rukami, po Blaženicu ćeš znat s kijem si imao što činit.

DŽIVULIN: Ali ne znaš s kim govoriš: Ja sam izulan Lopuđanin, trijes i oganj! Ja sam u drijevu odrastao. Počni ako nijesi žena! Oršu! Drž’te me, er ga ću stropijat!

OSTE: (gostioničar, izviri na vrata): Ohime, gente con arme in piazza! Signori Ragusei!⁹³⁵

Šesti prizor

PRIJAŠNJI i MAROJE, PAVO, KAMILO i BOKČILO koji izlaze iz voštarije

PAVO: Kakva je ovo trjeska pred kućom?

MAROJE: Što to vidim! Misser Tripče, otkud vi ovdje s oružjem?

BOKČILO: Ajme, s oružjem! Bogme ću stat ovdje odzada.

TRIPČE: Evo me brava ova bjestija; ni znam tko je ni što hoće.

DŽIVULIN: Znam ja što ti hoćeš. Tebe je poslao na me oni placar Džuho što mi nije platio navao do Jakina, ma se je privario.

TRIPČE: Koji Džuho? Kakvi Džuho? Što imam ja s njim činit? Quae te dementia cepit?⁹³⁶ (Maroju): Misser, izađoh s oružjem, er me bravaše oni Tudešak, umalo me ne posiječe.

MAROJE: Bit će bio pinuo, er ono je čovjek od bokare, ma je, mnim, već i zaboravio. Vidjeh ja toga Tudeška ovdje iz voštarije kad dolažaše s onijem svojijem Pometom. (Dživulinu): A ti se ostavi ovoga gospara; to je gospar Tripe, naš susjed iz Kotora, kojega prvog srjetoh ovdje u Rimu i koji me kako nevješta mjestu svjetovaše.

BOKČILO: A i meni učini festu s bokalom vina, dušica mu se raja nauživala.

DŽIVULIN: A to je iz Kotora gdje pinjate prodavaju?⁹³⁷

TRIPČE: Pregrizi jezik, luđače! (Maroju): Misser, ostavih vas u velicijeh tugah, ma vidim da se skapulaste. Ugodiste li se sa sinom?

MAROJE: Ugodih se s vragom! Nije s njim ugođaja. Izeh mu robe za tri tisuće dukata, a dvije tisuće odoše u more. Ne imam ja veće sina.

KAMILO: Ne more rijet: ne ima sin. I ja ima jedno sin, ma ne more rijet: ne ima sin, kad ima sin.

TRIPČE: Misser, pravo veli ovi gospar. Ne imate nego tog jednog sina, ne ostavite ga da se sasvim išteti.

PAVO (Maroju): Ne rekoh li ti gore na voštariji da se će sve akomodat i da je Marova vjerenica Pera s bratučedom Dživom i babom otišla iz Dubrovnika? Bit će i oni ovdi u Rimu, nać ćemo ih. Tetka joj ima od roda samo nju jedinu, i sikur sam da je njoj ostavila svoje imanje sad kad je umrla.

Sedmi prizor

PRIJAŠNJI, PERA, BABA i DŽIVO koji su se neopaženo približili i čuli posljednje riječi.
Poslije PETRUNJELA

PERA: Ajme, moja tete!

BOKČILO: Tko to ajmeknu? (Svi se okrenu k njima.)

PAVO: Po bradu Božiju, ono je Pera obučena kako djetić. Odmah je poznah.

DŽIVULIN: Je li to oni djetić što misli u drijevo za škrivana? Je li mu kupio lončić i mećajicu za kašu?

DŽIVO: Dživuline, ostav’mo sad te riječi, imamo drugu potrjebu. (Pristupajući k Maroju.) Ovo nas dundo Maroje, ne ima se što veće krit, trijeba je istinu rijet.

MAROJE: Istinu hoć’ rijet? To da me veće gusta u moju starost. A s čijem ste došli u Rim, er u Rimu ne davaju ništa bez munite. Otkud vam spenza?

DŽIVO: Dundo Maroje, ja sam kriv, neću tajat. Ja svjetovah moju bratučedu Peru da izme tetki iz skrinje trista dukata da pođemo tražit nje nevjernog vjerenika.

MAROJE: A to ste došli da ne bude samo jedan skandao s mojim sinom nego i drugi s njegovom vjerenicom koja se skita kako djetić po tuđem svijetu! Nuti skitaše! O dezvijana mladosti!

DŽIVO: Paraše mi da činim dobro, a sad se sve u zlo obrnulo, i moj svjet i naše pošastje u Rim. Ma nijesam ni ja sâm sve kriv; oto su tri godišta otkle je Maro iz grada pošao, a nije odonda nijednu knjigu nikomu od svojih pisao. To naša kuća od njega ne merita, a vi ga ste sami s mojom bratučedom vjerili.

MAROJE: Vaša kuća to ne merita? A ja meritam što mi je učinio? Eto vam ga, uzimajte ga, neka vam je na diku. I ne čudim se toliko tebi i Peri kako nesvjesnoj mladosti, ma se čudim babi koja trijeba da je već na svoj⁹³⁸ pameti.

BABA: Ova djevojčica ne imaše matere neg je ja držah na krilu kako svoju i ne mogah veće gledati kako dijete plače i vehne.

PETRUNJELA (koja je s vrata slušala, prilazi k Peri): To si i ti djevojčica kako i ja? Zato se ono boljaše kad govorasmo o Maru! Uh, sjetna, ne plači, sve se će obrnut. Moja gospođa neće poć za Mara, sve se već razvrglo što je bilo. Ajme, koga ono vode! Po svetu djevicu, ono je Maro, a s njim Popiva. Poć ću u kuću da mi oni mahnitac Popiva kakvo zlo ne učini.

Osmi prizor

PRIJAŠNJI i MARO, NIKO, VLAHO, PIJERO i POPIVA (koji se sakriva iza Mara)

BOKČILO: O Popiva, slabo mi popijevaš; sad bogme Pomet ije, pije i popijeva.

NIKO (vodeći s drugovima sasvim utučenog Mara): Misser, ovo vam dovedosmo Mara i izesmo mu iz ruke ovi nož, a da ne dođosmo na pospjeh, dubitam da bi bio čudo od sebe učinio.

PERA: Ajme, babe!

VLAHO: Bi, po muku Božiju, na srjeću pođosmo za njim.

MAROJE: Ne imam ja tu što rijet. Kako tko čini, tako mu i bude.

PAVO: Nemo’ tako: spomeni se od onoga što ti prije rijeh.

TRIPČE: Misser, ne tako; oto je vas desperan.

BOKČILO: Gospodaru, sin ti je, nemo’ ga abandonavat.

KAMILO: Misser, non così in furia. Ne dobro furia.⁹³⁹

MARO: Ćaćko, vidim u koju sam ruinu dospio svojijem zlim guvernom. Možeš li mi prostit? Deventat ću drugi; veće sam i sad drugi otkle sam ovu skulu prošao i svoju ludos uzaznao.

PIJERO: Gosparu, ne ostav’te ga u ovoj desperacijoni.

NIKO: Oto je vas ruinan.

VLAHO: Što će bit od njega?

PAVO: Mlados ga je zavela i pun tobolac dukata koje mu si dao. Povedi dijete sa sobom u Dubrovnik, oženi ga, pa kad mu djeca usplaču i kad vidi kako se teško dukati dobivaju, tot će i deventat razumniji.

BOKČILO (za se): Deventat će kako i vi koji na dukatima sjedite a govna grizate.

Deveti prizor

PRIJAŠNJI, UGO i POMET. Poslije LESSANDRO

TRIPČE: Ovo onog Tudeška koji me htje posjeć. Sad se smije i čini me se ne znat.

POMET: Misser, moj gospodar Ugo galant je vlasteličić; ako što činjaše bez mene, in furia. Non è vero, misser Ugo, che non volevate far mal a misser?⁹⁴⁰

UGO: Non folevo, non folevo, brego scusar.⁹⁴¹

TRIPČE: Neka bude: tot toliko da vidi da se ne bojimo Tudešaka. (Za se.) Ma se i ja ovdi zagovorih bez koristi, er onu lijepu našjenicu neću veće nać kraj tolika svijeta. A i jest njeki mahnit svijet; oni ubogi Maro stoji kako osuđena duša prid vješalima. Poć ću činit svoje posle. (Neopazice odlazi.)

POMET: Vidim vas sve u njekoj malankoniji, a malankonija je nedobra, teško na stomak pada. Ne valja joj se davat er za zlijem vazda dobro brijeme dohodi i za fortunom bunaca. Post nubilorum Phoebus⁹⁴². Tako će i sad bit kad čujete nôve koje vam donosim i koje vam će srce obeselit ter ćete rijet: neka nam Pometa, bez njega se ne možemo pasat. Prve su nôve dvije knjige od importancije iz Dubrovnika, jedna za sinjora Dživa, a druga za sinjora Marina; a na čije će ruke najprvo knjige doć ako ne na Pometove? Ovo što vele: umrla je tetka u Dubrovniku (baba i Pera zaplaču); ma ga tu nije sad plakat; i stara je bila a i svima nam je tamo poć. Ostavila je veliko imanje da ga dijele nje nepuča i sinjor Marin, a njemu da se da na ruke kad se iz crkve vrate. Misser Maroje, ne davah li vam svaki put dobar konselj i nije li na svrhu na dobro izišlo, i za vas i za sinjora Marina koji me htje zaklat?

PAVO: Oto vidiš da ti govorah istinu.

NIKO: Jes’ vrag veliki u ovomu Pometu.

PIJERO (Niku i Vlahu): A naš dobročesti Maro ima opet vjetar u krmu.

VLAHO (Pijeru i Niku): A otac mu gleda kako vuk, ma muči otkad je obvonjao Perine dukate.

LESSANDRO: Bon giorno a signoria vostra, signor Marino. Non posso più spettar; restano ancora cento ducati a pagar.⁹⁴³

MARO: Si, si, è vero, ma…⁹⁴⁴

POMET (za se): Našao je tko će platit. (Ostalima) Spettate, sarete soddisfatto⁹⁴⁵. Misser Maroje, ovi će vam čovjek činit fastidijo, a u sinjora Marina nema neg paučine, bogme ga nećete pustit da ide in pržon.

MAROJE: To da ja platim što je on u zle žene spendžao? Ajme, ubode me!

POMET: Misser, ne davajte se tuzi; konti se će činit i sinjor Marin ostat će vam oblegan, a bit će od čega platit.

PAVO (Maroju): Bogme neć’ sad sramotit sina prid svijetom i prid vjerenicom koja mu donosi imanje.

MAROJE (driješi tobolac i broji mrmljajući).

BOKČILO (za se): Neka su i to ove oči vidjele gdje moj gospodar broji dukate za druge koji su ih spendžali; ma ih broji kako da mu će izet dušu iz tijela.

MAROJE (daje novac Pavu, a ovaj Lessandru): Oh, jadna moja starosti!

LESSANDRO: Bagio la man a vostra signoria.⁹⁴⁶ (Odlazi.)

POMET: A sad ću vam spovidjet i drugu nôvu, ter ćete slušat čuda kakvijeh još nijeste čuli. Došao čovjek našijenac iz tudeške zemlje, poslao ga bogati sinjor Ondardo od Auguste jeda bi mu našao kćer Mandalijenu koju je izgubio jes osam godišta, a sad joj želi ostaviti svoje veliko imanje. Jes’, pođi i nađi kćer poslije osam godišta u svijetu gdje ima Mandalijenâ da im ni broja ne znaš. Znaci su⁹⁴⁷, veli našijenac, a sto škuda onomu tko je nađe. Rekoh u sebi: Pomete, ovo je fačenda dostojna tebe, a sto škuda su kako mana nebeska. Da se našijenac namjerio na Popivu ili koga drugoga, nikad se ne bi uzaznalo tko je kći sinjora Ondarda iz Auguste, ma ga je srjeća namjerila na Pometa, i Pomet ju je našao: bijaše viktorija to kako ono Čezara, kad reče: Veni, vidi, vici⁹⁴⁸. Mandalijena, kći i ereda sinjora Ondarda, zvaše se prije u Kotoru Mande, a sad se zove sinjora Laura; oto joj kuće prid vami. (Glasovi: Jes’ vidio?… Tko bi reko?…) I sad što imam činit neg poć sa svojijem gospodarom sinjori Lauri da Tudešak uzme Tudešku, a našijenci da uzimaju našijenke, nije li tako, sinjor Marin?

GLASOVI: Jes’, bogme jes!

BOKČILO: Pomo, a hoćemo li malo pinut?

POMET: Bogme hoćemo, Bokčilo, bit ćeš večeras sit i pjan. Misser Ugo…

UGO: Jo, jo, antar parlar signora⁹⁴⁹.

PETRUNJELA (otvarajući vrata): Zove vas gospođa da uzidete gori.

Deseti prizor

BOKČILO: Nuti čuda kojijeh se nagledah u ovoj zemlji!

MAROJE: Lijepa se si vraga nagledao, pjanice!

DŽIVULIN: Sinjori, da vam i ja rečem jednu. Poć ću najprije tražit onoga Džuha što mi nije navao do Jakina platio…

DŽIVO: Ma tko ti je tî Džuho o kojem vazda govoriš: je li iz Dubrovnika?

DŽIVULIN: Jes’, iz Dubrovnika je.

DŽIVO: Onda će se u Dubrovnik i vratit, ter ga ćeš tamo nać, što se tu vrtiš sjemo i tamo?

DŽIVULIN: More i tako bit, ma vam hoću rijet još jednu. Oto smo proštenje uzeli, sve se svršilo što se imalo svršit, a ja ću kako sjutra put Jakina gdje me navao čeka. Ako vam je s voljom da pođete sa mnom, brijeme je dobro, a što imamo ovdje još čekat?

GLASOVI: Jes’… Pođ’mo u naš Dubrovnik… Pravo veli…

BABA: Oh da mi je opet ugledat mire od Grada, duša bi mi se smirila.

BOKČILO: A meni da je doć u moju tovijernu! Kako ugledamo mire od Grada, tako i deventamo drugi, kako svoji med svojima.

NIKO (Pjeru i Vlahu): Ola, družino, a mi ćemo mjesto rimskijeh kurtižana štipati godišnice Među crjevjare.

PIJERO: A oci nam se će obeselit, pitat će nas konte i zatvorit će tobolac da im ne izmemo koji dinar.

LAURA, UGO I POMET pojave se na balkonu.

POMET: Vidim vas spravne za poć u Dubrovnik. Ma prije toga da još vidite nove vjerenike i da pođete s mirom i sa srjećom.

UGO: Jo, jo, signora mia cara.⁹⁵⁰

NIKO: Sinjora, da ti smo priporučeni!

BABA: To onoj zlici?

MAROJE: To je onoj što izjede moje tisuće. (Ugo i Laura se povlače; izlazi na balkon Petrunjela.)

POMET: Svak čini svoj posao. Ja dovedoh moga gospodara kako vjerenika sinjori Lauri, a ovo za se isprosih u sinjore Petrunjelu, lijepu našjenicu, nek budu dvoji vjerenici. Popiva ču li, što se si skrio za svojijem gospodarom?

POPIVA: Mariolu jedan!

MARO: Muči, ruino moja!

PETRUNJELA:

POMET: Popiva, to ti u bradu⁹⁵¹. Nijesi ti za veliki svijet kako mi; pođi sa svojijem gospodarom u Dubrovnik gdje se ćeš pasavat s manjim bokunima.

GLASOVI: Pođ’mo… pođ’mo… nije ga što čekat. (Opće komešanje.)

POMET: Tako se i komedija srjećno svršila, almanko za mlade, a stari nek čuvaju dinare. A sad pođ’mo na posao; čekaju nas na večeru.