POLINESTO

O, Prijame dragi moj, Hekuba mila mâ,
ne mogu ličce ovoj neg polit suzama
kada vas spomenem, najliše, pravo dim,
u staros tužnu prem gdi tebe sad vidim;
gdi vidim Troju grad, ne mogu neg cvilit,
po zemlji gdi je sad, kako gre ovi svit;
napokon nemila tve kćerce drage smrt
koga nî činila tej grozne suze trt?
Kako, jaoh, ništore nî kripko na sviti!
Nî da se gdi more ufanje staviti,
ni se je ufati u što tač vara nas,
ni u dobra stavljati bjeguća našu slas.
Taj njekad uživa blaženstva i rados,
sad suze proliva, druži ga sad žalos.
Čestit se može rit ne koga svit ljubi,
ma ki umije ne cvilit kad dobra izgubi.
Čemu je taj rados ke tko se izbavi
gorku mu svu žalos u srcu ostavi?
Zaman je taj plakat i hudu čes zvati,
gdi ne može lijeka dat, a vrijeme sve krati.
Nemoj mi zazriti er nijesam prije došal
za tebe viditi i posle svê ošal¹⁷⁹;
u zemlji dalek tja, takoj se je zgodilo,
ove dni bil sam ja; i čut mi bi milo,
kad sluga od strane tvoje mi navijesti
da budem na strane k tebi doli sljesti.
Na nje rič ne krsmav svê posle ostavih
i ončas za ljubav ku t’ nosim doći ktih.

HEKUBA

Polinesto, nemoj za zlo mi imati,
ne mogu obraz tvoj očima gledati.
Čestitu, blaženu ti me znaš njekada, –
koliko sniženu gledaš me, jaoh, sada!
Sram me je ikoga pogledat u oči, –
promjena od moga obraza svjedoči, –
a ženska ‘e ćud nika, kad tugu ku pati,
ne more človika u oči gledati.

POLINESTO

Ja u zlo ništore od tebe ne primam,
ni činit što more da sumnju ku imam;
ma ako u čem ja mogu te poslužit,
na službu moć moja sva da ti bude bit.

HEKUBA

Želim ti ništo odkrit: otajna ‘e stvar ka mnim
tebi će draga bit sinovom i tvojim.¹⁸⁰
Poslaćeš toga rad gdje tamo sve s strane
s oružjem tvoje sad viteze izbrane.

POLINESTO

Pođ’te vi svi tamo! Ovdi sam domome,
mi potrebu imamo¹⁸¹ s kraljicom ovome.
Uzdam se u tvoju, Hekuba, prijazan
kako u glavu moju i kako u moj stan.
Kraljevi, brata dva,¹⁸² u srcu me imaju
i grčka vojska sva, što sam ja er znaju.
Možeš mi sad riti; ovdi nî nikoga,
spravan sam služit ti od bogactva moga
nevolji toj tvojoj i tuzi tvojoj toj,
kako se dostoji prijazni tolikoj.

HEKUBA

Pravo mi rec’ ovoj, sve drugo ostaviv,
sin Polidoro moj jedihni je li živ,
iz krila majke ove prijatelju ki tebi
a iz ruke ćaćkove nauzdano pridan bi?

POLINESTO

Živ je i zdrav, mir imaj; budi u toj pokojna.

HEKUBA

Moj dragi, rič je taj tvojih djela dostojna.

POLINESTO

Što drugo zatime tva milos znat želi?

HEKUBA

Spomena prid njime od majke sveđ je li?

POLINESTO

Sad ktiješe doć k tebi krijući nauzdano.

HEKUBA

Čuvaš li koje t’ bi s njim zlato pridano?

POLINESTO

Čuva se lijepo toj, hrani se za njega.

HEKUBA

Shrani ga, i nemoj poželit tuđega.

POLINESTO

Nikako! I što imam kad bi mi uživat.

HEKUBA

Znaš što ću riti vam i što od vas hoću iskat?

POLINESTO

Ja ne znam; recite.

HEKUBA

Da sinka moga tim
srcem vi ljubite kojim ja vas ljubim.

POLINESTO

Što ‘e drugo toliko što nam si ktjela rit?

HEKUBA

Zlato vam veliko skrovno hoću odkrit.

POLINESTO

To li hoć’ da tvomu sinu ja navistim?

HEKUBA

E, toli vernomu prijatelju sve rit smim.

POLINESTO

Djecu ovu zašto kti zvat ovdi ovakoj?

HEKUBA

Cić, ako bi umro ti, neka i oni znaju toj.

POLINESTO

Taj razlog zao nije; dobro taj svjet stoji.

HEKUBA

Znaš crkva¹⁸³ svete gdi je Minerve¹⁸⁴ u Troji?

POLINESTO

Zlato je crkvi u toj? Nije li ki zlamen?

HEKUBA

Naći ćeš tuj u njoj vrh zemlje crn kamen.

POLINESTO

Da što bi već ktila? Hoć’ li što drugo rit?

HEKUBA

Zlato sam donila što ti ću dat hranit.

POLINESTO

Jeda je pri tebi? Ali s’ toj skrila gdi?

HEKUBA

Skrila sam, da ne bi našao tkogodi.

POLINESTO

Gdje? Jeda u grčkih šatorih ali indje?

HEKUBA

Stan je ovdi pose¹⁸⁵ od svih žena, toj zlato gdi je.

POLINESTO

Sumnjiti od koga sad ovdi nije meni?

HEKUBA

U unutra nijednoga od Grka, kralju, nî;
uljezi, nî sumnjit, er Grci s’ spravljaju
odovle brzo it, sam vjetar čekaju.
Zlato ovoj da t’ pridam pak brijeme bit neće,
u tebe er se uzdam samoga odveće;
s sinovmi neka ti, prijatelju naš pravi,
budeš se vratiti gdi mi sina ostavi.

SEMIKOR

Još nijesi morebit platio grijehe tve;
ma nećeš vele cknit, ujedno ć’ platit sve;
upao si u more, krvniče, gdi pomoć
nije t’ ufat da more odkud ti sada doć.
Budeš se izbavit zle duše ovi dan,
život ćeš ostavit, koga nis’ dostojan;
er pravda što ljubi, i višnji ljube toj;
tko vara, sam gubi prid sobom razlog svoj.
Nevira i huda lakomos tuđega
ne more od suda uteći višnjega.
Da vira pogine, kojom je človik lip,
od svete istine svijet bi ostao slip.
U zlu nî uzdanja velika ni mala;
tva su zla ufanja svrh glave tve pala,
kako će ukazat višnji sud u tebi,
tvom zlobom nauk dat svim ljudem pod nebi.
Ženska će ruka tvoj zli život uzeti,
a pravda hoće toj, ka razlog svoj sveti.

POLINESTO

Vajmeh, ja slip ostah, slip ne vim¹⁸⁶ kuda it!
Da li se ženam dah ovako ogrdit?

SEMIKOR

Ču li, mâ sestrice, krvnika zloga plač?

POLINESTO

Jaoh, moja dječice, da li vas kolju tač?

SEMIKOR

Velika ‘e njeka stvar unutra učinjena.

POLINESTO

Neć’ mi uteć nikadar, nakazni svih žena!
Sve ću ovo oborit, budem te nać, zlice!
Djecu mi još ubit! Gdje si mâ desnice?

SEMIKOR

Uh, nut gdi obtječe s oružjem, tužna ja!
U tapat svud siječe! Sestrice, da’, moja,
kraljici da našoj budemo pomoći,
er, draga, ovakoj nî razlog nju oći¹⁸⁷.

HEKUBA

Obori, ne krati vrć po tleh stanom svim,
neć’ sunce gledati očima već tvojim;
ne budeš sinove već vidit svê male
s razlogom žene ove koje t’ su zaklale.

SEMIKOR

Jeda si dobila na stanu, gospo, tvom
krvnika nemila kom lipom osvetom?

HEKUBA

Sad ga ćeš viditi, u tapat pipaje
gdi će slip iziti ku od nas iskaje¹⁸⁸;
dva sina njegova mrtva ćeš još vidit,
od žena družba ova ka mu je ktjela ubit.
Krvnika nemila dostojnu osvetu
eto sam vidila i pravde moć svetu.
Ma ovo nadvor gre u srdžbi i u gnijevu vas,
krv s oči slipih tre, s oružjem gre put nas;
vrlosti krvnika bolje se je uklonit
s kim je moć velika; sjemo ću s strane it.

POLINESTO

Vajmeh meni, slip ovakoj
kudi ga grem, vajmeh, kudi?
Ljezem, ni znam kud li ovoj
pipam tužan, jak zvir svudi
početveronože hode.¹⁸⁹
Da mi je koju uhvatiti,
da mi je koju mađionicâ
zubi¹⁹⁰ izjesti, svu razdriti,
da poznaju što desnica
umije ova silna moja,
koja ište, pipa sada
tej trojanske zle krvnice.
Vaj nesrjećan! Kada, kada
upasti će prokletice
u mê nokte, kada, vajmeh?
Kudi bježe? Gdi se kriju?
Ne mogu li dostignuti
koju od njih ljutu zmiju,
da krvnica ka oćuti
što je ovakom igrom igrat?
Svitlo sunce, osvitliti
da mi hoćeš slipi vid moj,
krvave oči izliječiti,
da mi je nazrit svitli zrak tvoj,
čim bih zlice dostignuo!
Ma muč’, muči, kradom ćutim
od zlih žena hod mučeći.
Vajmeh, ne znam kud se putim,
brijeme opipom grem gubeći,
a tko slipu neće uteći?
Hoće li mi zlice ove
pasti u ruke, da napitam¹⁹¹
njih zla mesa zle vukove,
na osveti da ih pîtâm
što mi od djece učiniše?
Jaoh, nesrićan kudi hodim,
ostavivši sinke moje
svjerepicam kletim ovim
i bez straže i bez koje
u potrebu njih pomoći,
ostavivši razjedenim
psicam vrlim sinke drage,
glâdnim gorskim, vajmeh, i tim
zlim vukovom janjce blage,
nedostojnu zlim jestojsku.
Gdje da stanem? Kudi tužan
da obrnem slipi stupaj?
Kako drivo u školj, u stan
u ovi udrih na plač i vaj,
zao stražanin djece moje.

KOR

Eto tužan mož’ viditi
tvom nevoljom i žalosti
zlobnu koli je grubo biti;
ni tuj neće tve gorkosti
svršit, ma zlo gore čekaj.

POLINESTO

O, o, slavni vitezovi
od Tracije slavna časti,
ozov’te se na glas ovi,
od oružja s kim su vlasti,
bojnim kopjim ki slovete.
O, o, vojske grčke, i vas
prijatelje zovem sada;
o, kraljevi, čujte moj glas,
o, o, tijekom¹⁹², ako ikada,
skoč’te, skoč’te na mû¹⁹³ pomoć.
Vaj, čuje li tko mû viku?
Nitko li mi neće pomoć
u potrebu u veliku?
Nije tko, jaoh, u mû pomoć?
Pogubiše žene mene!
Žene sužne rasčiniše
slavna kralja od Tracije,
oslijepiše, sinke ubiše,
gluhu pomoć a vapije,
nije tko tužnu da se ozove.
Velika je moja tuga,
na potrebu, vajmeh, sad nî
srčan prijatelj, verna sluga,
da pomože tužnu meni,
tužnu vrhu svih pritužnih!
Gdje da sada svrnem stupaj,
kad je umrla pomoć meni?
K višnjim gori svitli u raj
ali u propas k vječnoj sjeni?
Tvrda zemlja, a raj visok.

KOR

Tko veća zla pati neg more podniti,
zao život kad skrati, svak mu ima prostiti.

AGAMENON

Taj vika velika ovdi me dovela,
a trjeska tolika koga bi ne smela?
A Eko¹⁹⁴ nî spala, kći gorske jame, nî,
svud se ja ozvala na toli glas strašni.
Da nijesu još sile trojanske sve pale,
vike bi tej bile od smeće ne male.

POLINESTO

O, Agamenone moj, kom te čuh, pravo dim,
glas ončas poznah tvoj. Vidiš li što patim?

AGAMENON

Polinesto ti li s’ toj? A što to sada bi?
Nesrjećan, tko takoj tebe sad pogubi?
Tko krvi taj lica ogrdi u zao hip?
Koja taj desnica čini te da si slip?
Tko toli nemio bi, ki t’ djecu ktje zaklat,
prem srčan proć tebi hotje se ukazat?

POLINESTO

Hekuba pogubi, ubi me s robinjam,
i veće neg ubi: ti, kralju, vidiš sam.

AGAMENON

Što veliš na ovoj, Hekuba? Ide li t’
od ruke tolikoj što vidim učinit?

POLINESTO

Jaoh meni! Tuj li je? Posluž’ mi, ako ikad,
do ruka da mi je krvnicu malo sad,
da mi se napiti nje krvi, da tilo
nje budem razdriti u sto kus nemilo.

AGAMENON

Oh, što se toj čini?

POLINESTO

Do ruka daj mi ju,
prijatelju jedini, jadovnu¹⁹⁵ zlu zmiju.

AGAMENON

Pridobud’ sam sebe, i vrlos i nesvijes¹⁹⁶
odagni od tebe, er pravda ovdi jes;
svak reci razlog svoj, a ja ću suditi.
Ti prvo reci tvoj, ona će pak riti.

POLINESTO

Ja ću rit! Biješe ostao od Prijama sin jedan,
koga otac biješe dao na shranu u moj stan,
na ime Polidoro, Hekube sin, koji
skroveno u moj dvor ktijahu da stoji.
Ja biv se ogledao u rasap od Troje,
da ne bih sumnju dao od vire vam moje,
dijete ovo ubih ja. Jesam li s razlogom,
svitlost će čut tvoja i svijesti svome tom.
Veća se naprijeda vazda ima staviti,
a mudar svak gleda gdi što ima iziti.
Tegnu me strah taki, da ne bi dijete ovoj,
kad bude pojaki, dao mislit Greciji svoj,
oporaviv sile trojanske velike,
ke bi vam pak bile od smeće tolike,
potegle koje bi Grke opet u Troju,
štedili ter ne bi državu ni moju.
Većekrat tuđe zlo primi se susjeda,
a mudar misli to na dalek ki gleda.
Toj mi sad vidimo, i Troje dio tugâ
ovo mi patimo; zlo nije bez druga.
Hekuba i takoj smrt sina kad začu,
s varkom ‘e ovakoj u onu polaču
s sinovmi činila da dođem k njojzi sam,
kako da bi odkrila ke skrovno zlato nam,
i riječmi slatkima uvela hinbeno
da mene s ovima rasčini svršeno.
Gdje mene posade tuj na sag, i mene
i s desna obgrade i s liva zle žene;
ljubav mi kazahu hinbenom riječi njih,
a veze gledahu haljinâ od mojih.
Za vidjet ostalo svlačit me idoše
i malo pomalo iz haljin svukoše;
a moje sinove ljubeći svaka njih
odniješe zmije ove s oči jaoh, ćaćkovih!
I meni dočime razgovor davahu,
tim sinkom mojime grlo, jaoh, koljahu,
pak k meni udriše, sinovom na pomoć
kad mene vidiše gdi tijah tužan doć:
jedne me držahu odsvuda rukami,
a druge derahu mê oči iglami;
i što se već siljah sinovom pomoć dat,
sve s njimi već gubljah, ni mogoh se odrvat.
Toj tvoriv idoše, a slipa, jaoh, mene
nesrićna ođoše krvnice tej žene.
Hitih se za njima, ma zaman, kako slip
da nokti ovima sve razdrem u taj hip,
i kako zvir skakah zle psice ištući
i kako lovac plah udarah po kući.
Sve ovo tebe rad, o kralju, samoga
ubivši patim sad neprijatelja tvoga,
budući ugasio živoga ognja plam,
napokon ki bi bio s štete svim Grkom vam.
Na svrhu ma za doć razloga mojih sih,
zlo rit se neće moć od žena ujedno svih,
koliko se ima rit, ljutije er zmije
ne hrani od njih svit ni zviri gorčije.
I za dug ne bit sad, ako tko zlo od njih
govori ili ikad govoril je od starih,
sve ja sad govorim, ni se izrit može sve
jezikom najgorim, koliko su one zle;
er zemlja ni more ne uzdrži sjemena,
uzdržat ni more gorega od žena.
Obćenstvo a toj njih svjedoči svakomu,
a dobar ja vrh svih svjedok ću bit tomu.

KOR

Zao jezik ne umije nego zlo govorit,
a zao se sam bije, kada mni druzih bit.
Žene su krive sve ujedno ostale,
er te su zlobe tve dostojno izdale.
Ženâ je svud vridnih kakono i ljudî,
uz dobre jes i zlih, dio svega jes svudi.

HEKUBA

O, kralju, ja ne mnim dobrota da se ima
ukazat riječmi lipim neg dili dobrima;
nu dobro tko tvori i dobro diluje,
da dobro govori, dobro ga siluje,
a ričmi pokriti ki zlobe umiju
njih hinbe na sviti napokon se odkriju.
Uresom nije moć od riječi ocrnit
razloga svitlu moć i pravdu ockvrnit.
Ki riči lipome, ne dili, ištu čâs
napokon lažome odkriju grub obraz.
Hinbome nikada nî dugo itkor stao,
kako ni ti sada za tve zlo ki s’ pao.
Većekrat tko vara privaren ostane,
a hoće toj zgara dobrotu ki brane.¹⁹⁷
Koliko tebe rad budi ovo početak,
ostalo rijeću sad i da me čuje svak.
Što veliš od truda da s’ Grke slobodil,
tva zloba što huda sinka je moga ubil’,
čovječe bez hari, komu daš razumit?
Gdje mogu barbari prijatelji Grkom bit?
I ako s’ njih ljubio, kako si, o taman,
prijatelja tvoga ubio, ockvrniv viru i stan?
Ali se bojeći cić njega da ne bi
vrativ se plijeneći sharali što tebi?
Ali ku rodžbinu hoteći sklopiti,
dobru čâs i istinu hotio si pobiti?
Ali je ljubav ka od tvoga nemila
rodjaka tolika na toj te stavila?
I tu li ć’ toliku zlobu ti naslonit
čovičkom jeziku koju nî moć izrit?!
Ako ćeš rit uprav, lakomos tvoja bi
i od zlata zla ljubav ka sinka moga ubi;
i odgovor na ovoj što ima bit da ti,
za grčkoj vojsci toj prijatelj se kazati,
ne ubi ga onada na nogah kad Troja
stojaše i kada sloviješe moć svoja¹⁹⁸,
visoki kad taj grad miri¹⁹⁹ se branjaše,
viteško oružje kad na njih svitljaše,
kad Prijam živ biješe i kopjem vrh inih
kad Ektor sloviješe, vitezov kruna svih,
kad bi ti sve za har toj Grci imali
od zlata i sadar držani ostali?
U rukah tvojih je bio, u kući u tvojoj
toliko živio koliko u svojoj;
mogao si i živa u ruke dat ga njih.
Ma brijeme odkriva napokon zlobe svih!
Kada si ugledao da nas nî već na svit,
prijatelju smrt si dao za zlato osvojit;
u dimu kad Troja odsvud se viđaše,
desnica zla tvoja sinka mi koljaše,
u tvoj dom na shranu ki biješe utekao,
na vjeru izbranu ki t’ se biješe dao.
Uz ovoj jošte čuj, er hoću odkriti
sasma tvu zlobu tuj ku ne mož’ pokriti.
Dijete ovoj kad si ubio za prijateljstvo od ovih,
koji je razlog bio tajati to od njih?
Zač zlato, sam koje veliš da na manje
nije došlo ni je tvoje, ne doni prida nje?
Koje bi u velike potrebe njih bilo
od hari tolike i u vrijeme služilo,
u zemlji kad tuđoj daleče od svojih
bijahu trudni boj potrebni dobâr svih.
Ni sad se ne ozivaš za dat ga, neg takoj
mukom se otimaš; ma t’ neće proći toj.
Da budeš shranio mo’e dijete, zlatom s tim,
kako bi razlog bio, imao bi čâs prid svim.
Prijatelja dreselje pravoga odkriva,
na slatko veselje a svak se oziva.
I kad bi od zlata potrebu imao,
už njega bogata ubog se ne bi zvao,
njegovo prijateljstvo da budeš imao ti,
bilo bi bogactvo tve velje na sviti.
Prijatelja sad toga ne imaš, er ga ubi,
a srca rad svoga i zlato izgubi;
a sam si ogleda ostao svim na svit, –
ni čeka’ ni gleda’ već čovik da ćeš bit. –
O, kralju, a sada ako ku pomoć ti
krvniku zlomu dâ, zao se ćeš odkriti,
er nećeš ni virna ni dobra pomilit,
negoli nevirna, gorega svih na svit;
i rit ću tako ja, i zlo ne uzmi toj,
da je ćud zla tvoja dav zlu pomoć takoj.

KOR

O, kako dobrota i riči dobre ima,
a od zla života u zlo se sve prima;
a razlog od riči vazda ures lip druži,
a koji lisiči ni rič mu ne služi.

AGAMENON

Nije mao trud meni, istinu za riti,
a s manje moć mi nî tuđa zla suditi;
ma nije moja ćud, ni časno da je mnim,
prida se primit sud a pak se vrći njim.
Polinesto, za uprav i sudit i riti,
za našu nis’ ljubav dijete ovo ubio ti,
ni koris za koju od Grkâ toliku,
negoli za tvoju lakomos veliku;
da t’ zlato ostane u kući, gledao nis’
prijazni izbrane i da si časti čis.
Meu vami morebit malahan grijeh je toj,
prijatelja svoga ubit na stanu ovakoj;
meu nami grubša stvar pod suncem na saj svit
ne more nikadar ni čut se ni vidit.
Kako bih ja sada, ne osudiv taki grih,
prikora ikada utekao ljudi svih?
Ma pokli grubo ti učinit hotio si,
što nećeš sad pati, što s’ iskao našao si.

POLINESTO

Jaoh, da li od žene robinje bih dobit,
i gorim od mene da li ću nauk bit?

AGAMENON

Sudi te zlo tvoje, koje te dostiglo.

POLINESTO

Jaoh, sinci jaoh, moje oči, jaoh, velje zlo!

HEKUBA

Ti plačeš za tvojim; a scijeniš da ja sad
ne cvilim za mojim i ne žvem gorki jad?

POLINESTO

Jošte me hoć’ dražit, krvnice zla moja?!

HEKUBA

Neću li rada bit takoj te gledav ja?

POLINESTO

Morebit neć’ tada kad mora siona moć…

HEKUBA

To neću nikada u grčke strane doć?

POLINESTO

bude tebe proždrit i tu ćeš svršit put.

HEKUBA

Iz driva tko će bit ki me će istisknut?

POLINESTO

Sama ćeš ti takoj na tve zlo natrtat.

HEKUBA

Reci mi razum tvoj, jeda ću krila imat?

POLINESTO

U psa se ć’ satvorit s neznanijem očima.

HEKUBA

Tko prorok hotje bit tacizijem glasima?

POLINESTO

Dionizijo²⁰⁰ od naših proroka, ki je znao.

HEKUBA

Od tuga tvojih tih nî t’ što prorokovao?

POLINESTO

Ne, er me hinba tva ne bi imala ovakoj.

HEKUBA

Živa ću al’ mrtva u more pasti toj?

POLINESTO

Mrtva, i tve ime na grob će staviti.

HEKUBA

Imenom kojime tako ću sloviti?

POLINESTO

Od psa nesrećnoga mrnara biljeg svih.

HEKUBA

Ne hajem ja toga, kad se od tebe osvetih.

POLINESTO

I tvoja umrijeće Kasandra draga kći.

HEKUBA

Vrh tebe toj sve će zlo pasti i doći.

POLINESTO

Žena će ovoga²⁰¹ u ijedu nju ubit.

HEKUBA

Tindara kći²⁰² toga vik neće učinit!

POLINESTO

I njega nemilo još bude zaklati.

HEKUBA

Tebi se toj zbilo, a zasad toj pati!

POLINESTO

Koljite i bijte, – neć’ uteć od toga!

AGAMENON

Gdi ste vi? Dvignite s očiju mi ovoga!

POLINESTO

Nije t’ drago čut ovoj?

AGAMENON

Usta mu sklopite!

POLINESTO

Što nećeš, bude toj!

AGAMENON

Zapovijed činite!
Na otok brže ki pus da je sada dan:
nije zalac ovaki inoga dostojan.
Nesrićna ženo ti, pođ’ veće, ukopaj
tvoje mrtvo dvoje dijeti i veće ne krsmaj.
Vi ine žene, dim²⁰³, na šator pođite,
s gospodinom vašim za it se spravite.
Tih vitar eto ti puha nam, – ckniti nî –
ki nas će odniti na naš stan žuđeni.
Bog će dat da ćemo od truda tolicih,
kad doma dođemo, uživat pokoj tih,
i stvari da budu ispravne tej tamo,
gdi tolikom trudu svrhu imat ufamo.

KOR

Nesrićne, pođite, na driva pođ’te taj,
već družit ne mnite negoli plač i vaj,
sužanstva zlo brjeme noseći život vas
zločinci s vašime ki sužne vode vas,
gdi ćete patiti svakoje gorkosti,
napokon svršiti s plačem dni mladosti.
Hoće toj siona moć uredbe tvrde zgar,
kojojzi nije moć uteći nikadar.

SVRHA