Treći čin
Prvi prizor
RADE (sam)
RADE: Voh, Miona, Miona! Bijedan, kako ju izgubih! Mione, da li uteče od mene? Bogme ću maji rijet er bježiš od mene, a dohranio bijeh da ručamo; a ti vjetar što vjetar! Ne bježi, Mione! Bogme u bisacijeh nuta prjesnačić ti nosim! Bogme sad dozvah Pribisavu60, a ti ga ne okusi vragut kus. Bijedan, ako i bježi od mene, bež nje ne mogu vragut bokun okusit. Istom ono kad mi reče: “Rade, Radiću!” tako mi srce i strese. Nije je61, bijedan, a živo mi u goru udari. Kec ovamo, pusto ostalo!
Drugi prizor
MIONICA (sama)
MIONICA: Ah, ah, brižna Radoja! Za Mionom plaka. Isto mi ga je drago gledat gdje mu se srce trese. Ušnuli mu su prjesnačić, a bogme ga bez mene, Rado, neć’ mucnut. Bijedan, prije bi izdahao neg bi bez mene vragutijem se bokunom založio. Da je ovdi koja djevojka, naučila bih je; ma ne bih, ako mi ne bi što dala. Djevojke, gdje ste? Kad ti djetić govori: “Uzmi me!” ti mu reci: “Ne smijem od majke”; a kad ti reče: “A ja te ću isprosit u majke”, ti mu reci: “Kad majka reče!” da mu izmamiš i svile62 i da bez tebe vragut bokun ne ruča. – Bijedna, koja je ovo ružna? Kako da je vila?! Tako ružna ne hodila! Ova je Dragića uzela. Sjetna Miona stala, gdje bi i mene uzela.63
Treći prizor
VILA (sama)
VILA: Je li gdje koja od mojijeh druga, da joj smijeh spovijem, uistinu smijeh! Pastirić me je jedan snašao: gleda, uzdiše, “Zdrav, brajo” ja mu velim; a on meni govori: “Dragić, vilo, da je tvoj!” A ja mu odgovaram: “Ne budi moj, er ako te ja uzeh, osta uzet”. A on meni veli: “Tvoj živ, tvoj mrtav Dragić! I ovo ti na čâs64 grudica65: umijesi prjesnačića66. Rekoh mu: “Grudicu primam, ma tebe ne uzeh, da se ne zoveš uzet; bit ti će uzdarov, drugovja me ćeš nać”. Ovdi pođoh ja, a on osta ondi. Sada, je li koja nevjesta, da prjesnačić umijesi od ove grudice? Vidim jednu nevjestu onamo. Nevo, ovo ti grudica, umijesi i sjutra ga pokloni tvomu Vlahi, da ruča, i reci mu: “Lovci u lov, junak na boj, a hrabar67 g djevojci68; prjesnačić tebi, Vlahe meni”. Za tebe t’ mi nije, mila, veće slidit gorske vile.69 – Ma gdje mi je moj remeta smiješni? Nije t’ mi remete rešeta ki plete.
Četvrti prizor
GRIŽULA, OMAKALA i VILA
GRIŽULA:
Rozice, diklice, mê svitlo sunačce,
veselo tvê lice grabi mi srdačce!
Uzmi ga, tvoje je, uzmi me i svega, da sam tvoj i veće da nisam mrvu moj. Oh, oh, moja ružice, moj džilju rumeni, uljezi, na zelenoj travici da počihneš.
OMAKALA: Sjetan ti ne došao, gdje zoveš ovaku gospođu!
VILA: Remeta, koja je toj djevojka s tobom? To li je što veliš da si vas moj? Pođi, pođi, – ti imaš čigov si.
GRIŽULA: Hajme, vilo! Ti me s’ uzela i tvoj sam, tvoj, tvoj, tvoj.
OMAKALA: Nuti, sjetna, čudâ i lažâ što govori, gospo, bijela vilo! A meni je rekao70 da me će uzet; a nuti sada što govori!
VILA: Djevojko, odkle si ti i tko si ti?
GRIŽULA: Čeljade je, rozice, – dobra je ovako, ne umije ništa, puštenica je, promjenjuje gospođe.
VILA: Hoć’ me dobro?71
GRIŽULA: Ja li, ja li? Hoću li te dobro? Hoću li te? Ah, jaoh!
VILA: Da, pomuči, neka mi je malo ispitat.
GRIŽULA: Pita’ ju, ispita’ ju, bud’ mudra ti.
VILA: Djevojko, spovjeđ mi odkle si.
OMAKALA: Iz Dubrovnika.
GRIŽULA: Iz Grada je gdjeno su Među crjevjari i Prijeki i Među polače72, gdi se djevojkam zapinje73.
VILA: Jesi li mi obećao da ćeš za moju ljubav mučat?
GRIŽULA: Za tvoju ljubav da mučim, za tvoju ljubav da umrem!
VILA: Za moju ljubav da nigdje ne progovoriš, dokle t’ ja ne rečem.
GRIŽULA: A ja da mučim. Zamuknuh veće, nijem sam, dokle ti hoćeš.
VILA: Ti si iz Dubrovnika?
OMAKALA: E, gospo.
VILA: Što se čini u Dubrovniku?
OMAKALA: Gospo, sram me je i govorit! Gospođe su počele bačkjelom djevojke bit, a gospari hoće da ih djevojke izuvaju74; a Među crjevjare su toliko štipance, er sve djevojke na variete75 otidoše. A i djevojke se ištetiše: ostaviše76 krasti gospođam hljebe, larad i mavasiju, a staviše se krasti peče od zrcalaca, i crljenoga i bijeloga, i gunje sentat na prove. A gospođe zaboraviše i kuhat i posle kućnje činit; a sto posâl hoće objednom da se čine, i sve im objednom zapovijedaju. Tako zle, gospe, cokule lete kako grad77 po kućah, a djevojke počeše u pustinju bježat od gospođa.
GRIŽULA: Uh, uh!
VILA: Neću da progovoriš! – Čudâ se naslušah. Nije tjezijeh guba u gori zelenoj. – Moja djevojko, je li što drugo?
OMAKALA: Jes, njeki se crnok78 ženi; odahnuće godišnice, prave79 da se će hudoba pokrstit.
VILA: To li oni ki riječmi veze a okom namiguje? I s nami se je u gori zelenoj utjecao; odsela će lakše trčat.
GRIŽULA: Oh, uh!
VILA: Remeta, što bi ktio? Ktio bi nešto rijet?
GRIŽULA: Ah, uh!
VILA: Ja znam što mu se hoće. – Djevojko, pođi onamo u onu livadu i naberi mi ružica i svakoga cvitja, da remeti vijenac učinim.
OMAKALA: Da bude, moja lijepa gospođe! Da bi mi taku gospođu služit, a da veće makar ne okusim ni hljeba u vruću ckvaru80 udrobljena, ni varenoga vina, čijem se mi graćcke godišnice na despet od lakomijeh gospođa guvernamo.
VILA: Dobrijem se guvernate, zato ste zračne, a gospođe mledne; tot njim, pođi. Lijepa cvijetja naberi.
Peti prizor
REMETA i VILA
REMETA (progovori):
Vilo dušo, tvoj srčani rob!
Ovo ti mê grlo81, veži me, diklice,82
učini da sam tvoj, mâ bijela ružice;
vodi me svezana, vodi me noć i dan,
mâ zvizdo sunčana, vodi me na tvoj stan!
VILA: Remeta, a bi li došao sa mnom gdje bih te ja povela?
GRIŽULA: Ah, zvijezdo danice!
VILA: Ja imam vele vila družica; od tebe bi se pripale, a ti si zao, rukami igraš83. Ako ć’ da sa mnom dođeš, ja ti ću ruke svezat, i na grlo ti ću uzu stavit; govoriću da te sam uhitila i da mi si rob.
GRIŽULA:
Na t’ ruke, na t’ grlo, moj raju, ovo me,
ter brzo i hrlo vodi me domome.
VILA: Vila te svojom uzom veže i uzu ti na grlo stavlja, da si vazda vilinji. Ah, da je jedna duga vrjeća, stavila bih te u nju; tako bih te i činila ponijet u moj dvor: svak bi mnio da su haljine, a ti bi moj sa mnom bio.
GRIŽULA: Ah, vilo, ja tvoj! Da sam tvoj, ovo me, – ovo ti jes vrjećica, ne budi t’ truđahno, prostri tvoju meku bijelu ručicu, er ja veće neću da me odvezuješ.
Sužanstvo jur ovoj toli mi jes milo,
er dragi ja pokoj ne želim, mâ vilo.
Oto vrjećica; dohiti ju.
VILA: Ah, dobra je! Vrjeću84 ti ću na glavu stavit, da te nitko ne pozna, i nemoj govorit.
GRIŽULA: Da zanijemim, da zamuknem; dokle mi ti ne rečeš, da ne progovorim; samo jednu votu da glasac puštam, moja medovinice.
VILA: Puštaj.
GRIŽULA:
Umiru, a poju ne kako kuf pribil,
a to je, er moju ne vidim bijelu vil;85
a živem, er sam rob i bit ću, vilo, tvoj,
dokli tamni grob pokrije tijelo ovoj.86
VILA: Veće da nijesi progovorio, i hodi tako tiho. Ovdi sjedi i prostri se po tleh; ja te ću činit unijet u dvor kako vrjeću haljina.
GRIŽULA: Oh, ah!
Ovdi vila upade u zamčicu.
VILA: Tužna vila, što ovo bi? Nesrjećna moja mladosti, gdje te huda čes dovede? Upadoh, jaoh, upadoh u hudu mrježu Plakira, našega neprijatelja, neprijatelja smrtnoga! Moj se salac, vajmeh tužna, obrnu u plač; moj mir, jaohi nesrjećna, stvori se u nemir! Tko da me pomože, jaohi meni? Tko da me izme iz nerazmrsite mreže? Vile, drage vile, je li gdi koja? Moje sestrice mile, pomozite! Robinja osta vaša sestra, sužna osta, jaohi meni, hudoga neprijatelja vašega! Remeta, o remeta, remeta, vila te zove!
GRIŽULA: Oh, ah, ah! Čujem glasac, a ne smijem progovorit, dokle k meni ne dođe moje žuđenje.
VILA: Remeta, za moje te gore svezah!87 Za moje gore rugah se tobom, jaoh! I ti bi mi sada pomoćcu dao; a jaoh, sada koga da zovem?
GRIŽULA: Glasac mi se pričuva, a ne smijem; neću jo’ žao učinit.
Šesti prizor
DRAGIĆ i GRIŽULA, zatim PLAKIR i VILA
DRAGIĆ: Dragiću, srjećni blaženi Dragiću, ako vilu nađeš, kako je rekla. Kad joj grudicu poklonih, veselo je primi i reče mi: “Da te nađem u ovoj planini paka”. – Bijedan, što je ovo prida mnom? Vrjeća haljina! Otkud su ove haljine u pustoši ovoj? Poću nožićem razaprat, da vidim što je unutra.
GRIŽULA: Oh, ah! Ne tegni, ne prti se u zlo!
Uzma ga uze,
tko ovdi uze;
ne vadi nožić,
zao ti božić!88
DRAGIĆ: Bijedan, što je ono? Koji glas ono čujem? Kako da iz vrjeće nješto govori! Da nije ka neman? Bijedan, strah me obide.
VILA: Jaoh, gospođe Dijana, da li ti nije dano sada pomoć dati tvojoj vjernoj službenici? Tvoja čista vila da li osta robinja tvoga neprijatelja? Da li, jaoh, na moj glas sada nije nitko da se ozove? Da li nesrjećna svak ostavlja? Da li ni lipos ni mlados sada, jaoh, meni ne valja?
DRAGIĆ: Tužan, ma koji glas ono onamo čujem? Što li bijedan vidim? Vidim bijelu vilu, i kako da se tuži; i kako da pomoć pita, ovamo pogleduje.
GRIŽULA: Jao što čujem? Zlo, nije dobro, brajo, brajo!
DRAGIĆ: Bijedan Dragiću! Vilu vidim, a glas njeki čujem koji mi od straha čini da mi duša odhodi; a srce mi čezne da k vili pridem, a ne smijem ni znam što ću.
GRIŽULA:
Ne hod’ tamo,
uzma te uze!
Ove malo odvež’ uze,
brajo.89
DRAGIĆ: Bijedan; strah me mori, a srce mi tužnu gori da k vili pridem, a ne smijem tužan. Što ću bijedan? Što vidim?!
Plako vodi vilu.
PLAKO: Bijela vilo, tko lov lovi i ulovi. Ti si naša, ako i nećeš. Tko od Plakira utječe, ali ne može od njegove uze uteć. Svaka oholas snižuje se: hodi k ljuvenomu bogu, – ti si njegova robinja.
VILA: Plako, Plakijer je svakomu vazda mio; Plakijer je ures od svijeta; Plakir svakomu rados dava, – da li će sada Plakir meni smrt bit? Pusti, me, da od Plakira plakir imam.
PLAKO: Bez Plakira ti ne mož’ plakir imat; a hoću da i moj otac Ljubav90 od ovoga lova plakir ima. I veće ne gubi riječi; i umiljeno hodi, da t’ ne slomim oholas.
DRAGIĆ: Bijedan Dragiću! Odvedoše mi vilu; tužan, što ću? Kud ju vodite? Jaohi, tužan, jaoh, ah! Tko? Što je? Ajme, vilo, dušice, ajme, umrijeh, umrijeh! Odvedoše li te? Odvedoše te, – umrijeh!
Ovdi Dragić od straha uteče, a izlazi Vukosava i Staniša.
Sedmi prizor
VUKOSAVA i STANIŠA
VUKOSAVA: Staniša, ovo naše dijete mi ne nahodimo, ni, bijedna, umijem ni znam što ću.
STANIŠA: Vule, s djece91 t’ mi nije sada neg se brižit, neg se tužit! Djeca t’ mi sada što luda i preluda; a sve, er bič majčin ne rabi, a ćaće se malo haju. Da je istom dijete zdravo, a za čovječtvo se ne mari; da je dijete sito i odjeveno, a budi oslasto kako mu drago; da mu stari ostave hrane, a budi lud i bez pameti, djevojkom ga svak zatječe. Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži. Ma, bijedan, u pustinji se vika: svak je gluh na dobro, glusijem se pripovijeda; na ludosti svak otvara uši. Ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi; zaludješe i zakoni naši u nas ludijeh! – Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, – ne ima se komu pripovijedat!
VUKOSAVA: Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah92 u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća93 bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije. I hod’mo veće: ovoga djeteta izgubismo mi.
STANIŠA: Što je ovdi ova vrjeća, Vukosava bijedna? Što će ovoj bit?
VUKOSAVA: Daj da vidimo što je unutra. Nu da’ nožić, da odperemo.
GRIŽULA: Ah, u mrtve, brajo, ne tiči,
ne vad’ noža,
zla ti koža;
pođi, pođi,
već ne dođi!
Oh, oh, oh!
VUKOSAVA: Bijedna, sjetna, tužna!
STANIŠA: Nesrjećan, što ovo bi? Bježi, Vukosava, nemani su!
60. ↑ Pribisavu – neku drugu Vlahinjicu
61. ↑ Nije je – nema je
62. ↑ i svile – čak i svile, tj. svega
63. ↑ Sjetna Miona stala, gdje bi i mene uzela – što se ja ovdje zadržavam, da i mene uzme
64. ↑ ovo ti na čâs – evo ti pa se počasti
65. ↑ grudica – mali komad sira, gruda sira
66. ↑ umijesi prjesnačića – “poklanjanje prjesnačića dragoj ili dragome zacijelo je seoski folklorni običaj simboličnog značenja” (Čale)
67. ↑ hrabar – junak, momak
68. ↑ Lovci u lov … – “neka svatko, tj. Vlahovo muško društvo, ide kamo pripada, a moj zaručnik k meni. Lov je aluzija na Vlahovu naviku “s lovom se vraćat doma”, o čemu je bilo govora u proznom prologu” (F. Čale)
69. ↑ Za tebe t’ mi nije, mila, veće slidit gorske vile – “Kao i prethodni tekst među navodnicima, i ovo je, čini se, adaptacija neposrednoj situaciji neke narodne umotvorine, budući da se ovaj dio teksta sastoji od dva osmerca, a znači: ti, nevjesto, koja se udaješ za Vlaha Sorkočevića, više ne moraš slijediti zakon čistoće kao Dijanine vile. Skok je, možda zaveden tekstom Petračićeva izdanja (SPH, VII, Zagreb, 1875), imao teškoća u tumačenju nekih pojedinosti drama, pa i ove, čitajući “Za tebe ti mu nije, Mile, veće slidit gorske vile” i tumačeći ovako: “… odsele Vlaho ne može da traži druge ljepotice (gorske vile), kad ima svoju ženu”. Takvo tumačenje moglo bi biti uvjerljivo ako se čita Mile umjesto mila, kako je u Rešetarovu kritičkom izdaju. Bit će, međutim, da je Držić dva vjerojatno poznata osmerca, koji su, kao u Skokovu čitanju, imali rime mile-vile, prilagodio ovom kontekstu, sa značenjem koje sam objasnio. Samo, mile ne treba shvatiti kao vlastito ime, nego u značenju koje ima u primjerima iz V. č., kad Vukosava kaže Dragiću: “Ne boj mi se, mile, hodimo doma…”, a Staniša: “Pođi, mile, budi dobar…” (F. Čale)
70. ↑ meni je rekao – u međuvremenu, pošto se, na koncu II. č., sklonila k njemu u spilicu
71. ↑ Hoć’ me dobro? – Voliš li me?
72. ↑ Među crjevjari, Prijeki, Među polače – “nabraja dubrovačke ulice iz onog doba, koje Držić i drugdje spominje kao područja gdje mladići love djevojke i štipaju godišnice koje tamo zalaze radi poslova za svoje gospodare. Među crjevjare je bila ulica koja se tako zvala po radnjama papučara, koji su izrađivali i one “crjevje” koje je Omakala tamo često nosila da se bijele, te “ohšubre” i “pantufe na bnetačku”, a tu ulicu spominje Petrunjela u Dundu Maroju u vezi sa štipanjem godišnica kad susreće Nika, Pijera i Vlaha u II. č. a Prijeki Dživulin Lopuđanin kao mjesto gdje dubrovački mladići “dunižaju”.” (F. Čale)
73. ↑ zapinje – postavlja zamke
74. ↑ izuvaju – “dvosmislenost i aluzija na iskorištavanje godišnica” (F. Čale)
75. ↑ na variete – nejasno
76. ↑ ostaviše – prestaše
77. ↑ grad – tuča, krupa
78. ↑ crnok – misli se na Vlaha Sorkočevića
79. ↑ prave – govore
80. ↑ ckvara – masna juha, koju su siromašne godišnice krale gospođama
81. ↑ me grlo – moj vrat
82. ↑ Ovo ti mê grlo, veži me, diklice – “varira 2. st. jedne pj. Ranjinina zbornika (SPH, II, br. 701) kojom će se radi ruganja petrarkiranju Držić poslužiti i u komedijama Tripče de Utolče i Arkulin.” (F. Čale)
83. ↑ rukami igraš – tj. dodiruje djevojke
84. ↑ Vrjeću … – “Vila je ad verbum shvatila Grižulino robovanje i svezala ga u vreću” (Skok)
85. ↑ Umiru, a poju… – “prva dva st. izravno su ruganje petrarkističkim st. iz jedne pj. Ranjinina zbornika (SPH, II, br. 638) koji su ovdje malo modificirani, a podrijetlo im je iz V. Strambotta C. L’Altissima” (Torbarina).
86. ↑ a živem … – varira dvostih iz pj. koja prethodi spomenutoj iz Ranjinina zbornika
87. ↑ za moje te gore svezah – učinila sam sebi gore svezavši te
88. ↑ Uzma ga uze… – “Jak je scenski učinak s vrećom, iz koje promijenjen glas izgovara neke mistične stihove iz folklorne baštine, u općoj atmosferi začaranosti, ljubavne “nemoći” (i u doslovnom smislu), komičnih nesporazuma, praznovjerja.” (F. Čale)
89. ↑ Ne hod’ tamo … – “sad je zbog namjere ozbiljna, pa baš zato komična, Grižulina manira govorenja u stihovima. Ovo su opet dva osmerca, koja prilagođuje pastiru (brajo) ne bi li ga tajanstvenošću kletve obvezao da mu odriješi vreću.” (F. Čale)
90. ↑ Ljubav – Kupido
91. ↑ s djece – zbog djece (on je Dragićev otac, a Vukosava je Grubina majka)
92. ↑ po funjestrah – prema svjedočenju mletačkog putopisca B. Rambertija iz 1530. godine, dubrovačke su žene rijetko izlazile iz kuće, ali su rado stajale na prozorima
93. ↑ gospođe od kuća – gazdarice