Peti čin
Prvi prizor
DRAGIĆ i MIONA
DRAGIĆ: Bijedan Dragiću, išao za vilama, a tužan se tukao po pustoj gori i doli! Bijedan, za vilama, koje me uzeše, ter ni znam gdje sam ni kamo grem. Ah da mi je vjernu moju Grubu naći; š njom bih se domome vratio!
MIONA: Drago, tužan Drago, sjetna te izgubile109 i vile te uzele. Gruba se tuče, zove, a ne ima koga. Gdje se si izgubio? Onako li se djevojke puštaju? Ah, jeda za njome proplačeš, ter ti ju kigodi bolji junak ugrabi! Bijedan, što ti je pripalo ter od djevojke bježiš?
Drugi prizor
VUKOSAVA, STANIŠA i prijašnji, zatim GRUBA
VUKOSAVA: Ovo našega vilenika, Staniša.
STANIŠA: Maganjo, vileniče, kudije se tučeš? Gdje si stado ostavio? Kamo li si pošao?
DRAGIĆ: Ćaća, bijedan, sve mi je srce izdrto; ni znam gdje sam, ni kamo grem.
VUKOSAVA: Bijedna, ovo je dijete uzeto! Ne boj mi se, mile, hodimo doma, a Grube ti svega hrani110.
STANIŠA: Odro se je! Nut gdje se je ukuveočao! Za vilami je otišao. Gdi je živo, maganjo? – Mi smo krivi djeci! Damo u ruke imanje111: “Pođi, mile, budi dobar”, a mile: “Ćaća, dobar ću bit”, – kad tamo mile zlo i gore! Zaboravi kućnju koris, zaboravi ćaću, nu veli112 … pušta se kako ždrijelo bez uža, udri u ludosti, slijedi vile koje uzimlju; a paka bijedni kad su rasuli dom: “Srce mi je izdrto!” pridrli se i odrli se, ne vratili se taki doma! – Maganjo jedna, ja te ću…!
VUKOSAVA: Nemoj ve, Stano, dobar će biti. Mladu je dano zgriješit; ma, kad zgriješi, da se pokaje.
MIONA: (Rasuta! Zaklat ga će, ako ga ima u ruke! A ovo i Grube, ako i ona ne ima kolača od maje113, ona čestita! Ja t’ mi ću s strane stat.)
VUKOSAVA: A ovo mi ove moje skitaše! Gdje si pošla, gospo? Kamo si išla?
GRUBA: Dragića sam zvala.
VUKOSAVA: Zvala i ne dozvala, zvala te i ne dozvala se, veće ako ću ja bijedna! Nuta djevojaka sadanjijeh! U naše mlade dni, i stara sam bila, nijesam gospodara moga imenom zazvala; a u kući, koliko da nijesam ni vjerena bila, nijesam smjela vjerenika u oči pogledat i, kako od tuđega, od njega sam bježala; neg kad bi mi majka rekla: “Sjedi’ tu!”, tako bih zacrljenivši se i sjela, od srama ne bih znala ali uz majku sjedim ali uz vjerenika. A sada: Dragića mi je pošla po gori tjerat! Koji Dragić? Dragić je za vilami išao, a ti, sjetna pošla, hod’ doma najbrže! Dragić neka tjera koga tjera.
DRAGIĆ: Bijedan! Tko se ne bi privario? Ne biješe vila neg sunce! I ako me je uzela, što sam ja kriv? Vile uzimlju ljudi114, a oni što će?
STANIŠA: “Uzimlju ljudi! Što će!” – Vukosava, idi s kćerom, a neka on ostane vilenik s vilama.
MIONA: (Tužan Dragić! Grubu mu uzeše! Sjetan vile tjerao!)
DRAGIĆ: Kudi mi Grubu vodite? Ja neću za vilam veće it.
VUKOSAVA: Doma, doma, tuge naše!
STANIŠA: Doma i ti, bijedo naša!
Treći prizor
MIONA, zatim RADOJE
MIONA: Brižna, nut kako pođe za njom, – ozdravi! A kad mu je ktješe odvesti, sjetan ne može trpjet da ne ide š njom. Zato se reče: “Što imam, ne marim; što ne imam, žudim; a pritio lonac, ne okusivši, zasića, a mledan115, i jedući, glad budi”. Sad mu je Gruba mila, er mu je hoće uzet.
RADOJE: Mione brajo, vidje li?
MIONA: Rade, medu, što vidje?
RADOJE: Stignu Dragić Grubu i reče: “Moja si, mobme116 ć’ sa mnom!” Mati jo’ se nasmijeja i reče: “Hodite, starali se zajedno!”, a Staniša reče: “Zato ću ti ja napit!” Ize mješčić i zaupi k meni: “Radoje, – reče – zdrav si!” Ja zahvalih i napih se. Mione, sada a mi?
MIONA: Uhit’mo se u dva igrat.
RADOJE: Da! Pak?
MIONA: Što maja reče, nijesam li ti rekla?
RADOJE: Da, pođ’mo ovako igrajući doma!
MIONA: Majde t’! Radoje da sviri priđe117. Ostaj zbogom tko piruje, a mi ovamo imamo posao.
Četvrti prizor
MUDROS i OPOSLOVNICA
MUDROS: Oposlovnice, moja vrijedna, moja časna, bez tebe ja Mudros što bih bila? Tobom živem, moja slugo vjerna; gdje ti dođeš, svudije si lijepo primljena. Dijana božica hoće da pođeš na ognjeni stan od Ljubavi. Istinom, tu ne primaju sluge od Mudrosti, tu se žive u raskoši; ma pođ’ reci bogu od ljubavi, ako će Plaka, da on nam vrati čistu vilu, i reci mu: “Mir ti nazivamo, a i brijeme je da mira budući ti, Ljubavi, zvana na pir Vlaha Sarkočevića; a i Dijana je zvana, – nije ga s nemirom na taka veselja dohodit”. Takoj reci i pođi veće.
OPOSLOVNICA: Da bude, gospođe, lijepo spravno; brzo i mudro da opravim što zapovijedaš. Koji ću put učinit, da brže prođem? Prit ću priko Dubrovnika i učinit ću se dubrovačka godišnica s kudjeljom, s motovjelom, s košicem na glavi. Ja Oposlovnica nijesam naučna zaludu stat: posao činim hodeći, sjedeći, ležeći, u noći, u dne kako i dubrovačke godišnice. Ma ja ne mogu kako i one tri posla ujedno činit: gospi se, gospodaru i susjedi objednom ozvat, peć varit, oko trpeze služit i menestrat sve u jedan čas. To ja ne umijem; ja svaki posao pose118 činim. Dobro mi stoji godišnicom se dubrovačkom učinit, er ja sve umijem, a i one sve nastoje umjet. U jutro u crjevjara idu za naučit crjevje krpit, a u svetac u tetaka za u razboj naučit pribijat; to, kad na svoj stan pođu, da sve umiju. Vidjeću kako one čine, kad prođem kroz grad, da i ja činim što i one čine; kad se vratim, da umijem spovijedat kako čine.
Peti prizor
OMAKALA i GRIŽULA
OMAKALA: Rasuta, sjetna, tužna u pustinju išla! Jedva sam s dušom utekla! Njeki divji čovjek119 dođe na me. Sjetna, pošla vilam posle opravljat: dušom mojom kako su ono sve nemani! Poslala me biješe navlaš, da bijedna zlo pođem. Blaženica me slobodi: ne znam ni kako utekoh onomu divjemu čovjeku! Jezus, abe Marija, neka krs učinim! Bijedna, da što mi je o moga remete? Da bi Bog dao da i on bude dobro pošao so onizijemi nemani. Sjetna, što je ova vrjeća ovdi? Bijedna, što je ovo?
GRIŽULA: Ah, ah, ne tiči u mrtve! S mrtvijem živi što imaju činit?
OMAKALA: Ružna, što čujem? Jao meni, što je ovo?
GRIŽULA: Brajo, brajo!
OMAKALA: Jao, gospodaru, gdje si? Gospodaru, jao meni!
GRIŽULA: Omake, Omakalice!
OMAKALA: Gospodaru, jao, umrijeh od straha! Gospodaru, gdje si?
GRIŽULA: Ovo tebi Omakao, ovo je tužan Omakao! Brajo, gdje si?
OMAKALA: Gospodaru! Jao, bijedna, gospodaru, gdje si? Ukaži mi se, er isčezoh od straha.
GRIŽULA: Ovo sam, brajo Omakalice, ovo sam tužan Omakao kao rob svezan! Slobodi me, moj medu slatki!
OMAKALA: Jao, jao, jao meni!
GRIŽULA: Jao, jao, jao meni! Jao meni! Ajme meni!
OMAKALA: Jao meni! Ajme meni! Što je ovo? Ajme meni!
GRIŽULA: Jao meni! Ajmeh meni! Jaohi meni!
OMAKALA: Ajme!
GRIŽULA: Omakalice, Omake, jaohi! Omake, ozovi mi se!
OMAKALA: Jaohi, tko me zove? Jesi li ti gospodar?
GRIŽULA: Jesam, Omakao sam, tebi sam gospodar. Brajo, mojijeh nevolja! Omake, ne boj mi se: brajo, ja sam.
OMAKALA: Jaohi, jesi li ti? Ne smijem.
GRIŽULA: Ah, ah, jesam! Riječ čuj! Omakalice, ti se si pripala? Ah, ah, ah, pristraših li te?
OMAKALA: Sjetna, u vrjeći? Ne smijem k tebi, – ti si neman!
GRIŽULA: Ah, ah, nijesam! Pripade li se, Omakalice brajo?
OMAKALA: Uh, tako rasuta! On je, jaohi! Tužna, tvrdo ti se pripala bijeh.
GRIŽULA: Ah, ah, ah, ah, pripala se biješe? Raju brajo, odveži to vrjećice.
OMAKALA: Bogme t’ još ne smijem tu tegnut.
GRIŽULA: Omake, odveži, brajo!
OMAKALA: Bogme t’ neću vragut ped.
GRIŽULA: Omake, Omakalice, odveži brajo! Omakalice, Omakalice, ah jao, Omakalice!
OMAKALA: Neću, neću to, neću!
GRIŽULA: Omakalice, ah, jaoh, Omakalice! Omakalice, jaoh meni!
OMAKALA: Sjetna ja ne došla u pustinju! Jao, jaoh, ah, ah! Gospo moja draga, čemu ja od tebe utekoh?
GRIŽULA: Ah, jaoh! Jao meni! Ah, jaoh meni, čemu sam živ?
OMAKALA: Ja bijedna ni znam što ću ni kudije ću! Ah, ah, ah, ah, ah!
GRIŽULA: Ah, ah, ah, ah, Omakalice, to li je pravo?
OMAKALA: To ti je de za vilam hodit! Tot tebi!
GRIŽULA: Ah, jaoh meni, Omake, Omakalice brajo!
OMAKALA: Što me omakaš120? Pođ’ vilu uzmi. Reče me uzet, pak nut nebogo!
GRIŽULA: Da te uzmem, brajo, ava, da te uzmem! Hodi ve, moja kokošice, moj medni celovu, moja golubičice, moja meka tugdjelice!
OMAKALA: Uh, a pak će rijet: “Idi! Bogme te ću!” – Sjetna jesi li ti? Još ne smijem.
GRIŽULA: Idi! Bogme, ako te uhiću121, dušolice! Uzalak na glavi odveži!
OMAKALA: Sjetan, kako si živ? Bijedna, nu ti ga!
GRIŽULA: Svjetlosti sunčana, svitlosti, zdrava budi, svijećo! Drag ti si, pogledu, mio ti si! Momice moja, tuge mi se sve od srca odkidoše, kad te vidjeh, moj veseli pogledu! Život mi si dala, tobom sam živ! Umro bijeh, otišao bijeh.
OMAKALA: Ah, i još ćeš rijet: “Mala ti har!”
GRIŽULA: Brajo, ne obrn’mo se veće ovdi. Ovdi nije našega stana; da’ mi ručicu, medu moj: uzimam te za moju domaću; bjež’mo iz pustinje.
OMAKALA: Neću! Idi, ako mi neć’ suknju učinit. Idi, bogme te ću!
GRIŽULA: Ih, ih, ah, ah, dušice moja, duša mi se vrati. U cokulah na bnetačku da veće ideš.
OMAKALA: Ah, ih, ah, a hoć’ mi kupit? Idi!
GRIŽULA: Svega ti ću kupit! Ne gubimo bremena, hodimo, medovinice! Ovdi vile uzimlju. Vidjela si od mene što bijehu učinile.
OMAKALA: Ali ću se ja umorit grede.
GRIŽULA: A mi ćemo, brajo, na travici počihnut.122 – Goro zelena zbogom! Maškarate, zbogom! Svak veće prosti! Što umjesmo, činismo; a veće naprijed ni umijemo ni hoćemo, i nitko naprijed ne gub’ riječi. I maškaratam, koliko za nas ki ovu smotrismo…
SVRHA
109. ↑ izgubile – Gruba i ja koje te tražimo
110. ↑ hrani – sprema
111. ↑ imanje – blago, stoku
112. ↑ veli – “poslije ove riječi sigurno fali nekoliko riječi što sin veli ocu” (Rešetar)
113. ↑ ako i ona ne ima kolača od maje – sretna je ako i nju majka ne dočeka onako kako je Staniša dočekao Dragića
114. ↑ ljudi – ljude, muškarce
115. ↑ mledan – mršav
116. ↑ mobme – “bogme (ako nije pogreška)” (F. Čale)
117. ↑ priđe – prije
118. ↑ pose – posebno, napose
119. ↑ divji čovjek – satir
120. ↑ omakaš – dozivaš, zoveš “Omake, Omakalice!”
121. ↑ uhiću – uhvatim
122. ↑ na travici počihnut – “zadnje riječi Grižule, dvosmislene u skladu s njegovim likom. Ostali tekst, kojemu se kraj nije sačuvao, govori glumac vrativši se iz svijeta maštovite radnje u svijet pirne zbilje. Zadnjoj rečenici manjka još glagolska dopuna. Napominje Rešetar uz zadnju riječ da manjka tekst kojim se Grižula, u ime družine, opraštao s publikom.” (F. Čale)