MEĐUNARODNI DAN MUZEJA 2020.
LJUBAV U DOBA MARINA DRŽIĆA
Što je ljubav: “Ljubavi ke oblas, pod suncem koje sja, / satira svaku vlas” (Pjesma br. 1, s. 3–4) ili upravo suprotno: “Amor nije amor, zlato je amor” (Skup, I, 5)?
U djelima Marina Držića ona je sve to i još puno više. Ta mala riječ uključuje različite oblike snažnog osjećaja naklonosti jednog bića prema drugome: romantične, spolne, partnerske, obiteljske, duhovne, ali i jaku sklonost prema nečemu što nam je važno, bio to posao, domovina ili Bog.
Romantični vid ljubavi ponajviše je zastupljen u Držićevim pjesmama objavljenima u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551.). Taj mali kanconijer slijedi utvrđeni ljubavni scenarij petrarkističke poezije koji obuhvaća ljubav na prvi pogled, opisivanje i slavljenje ljepote gospe, obožavanje izdaleka, iskazivanje ljubavi i zaklinjanje na vječnu ljubav, jadikovanje zbog neuslišane ljubavi, s naglaskom na okrutnosti gospe, razočaranje u ljubav i žene te uvijek moguće započinjanje istog ciklusa ispočetka.
Na sličan način kao u svojim pjesmama, Držić tematizira ljubav i u pastoralama gdje se zapreke što koče sreću dvoje mladih – u obliku kakve intrige, nesporazuma ili prirodne katastrofe – s vremenom prevladavaju i sve se sretno završava. U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, božica Venera je zaljubljena u pastira Adona pa zamoli sina Kupida neka ga rani ljubavnom strelicom, što on i učini. Adon se probudi vezan, Venere mu ponudi slobodu u zamjenu za njegovu ljubav, na što on on pristane.
No, u pastoralama se redovito pojavljuju i likovi kojima ljubav nije uzvraćena. Vila Tirena u istoimenom djelu predmet je žudnje nekoliko muških likova. Među njima je i stari vlah Radat, koji ismijava boga ljubavi, a ljubav pripisuje onima koji se nemaju čime pametnim baviti u životu. Kupido će ga raniti strelicom zbog čega će se i on zaljubiti u Tirenu, a njegovo grubo izražavanje pretvoriti će se u petrarkističko uzdisanje. Držić time pokazuje da ljubav ne štedi ni mlade ni stare – mlade izluđuje, a starce čini smiješnima. Takav je i naslovni lik u drami Grižula, starac opsjednut vilom kojoj dopušta da ga sveže u vreću. Iz nje će ga osloboditi godišnica Omakala, a on će joj – shvativši da je besmisleno očekivati vilinsku ljubav – ponuditi da ju uzme za domaću. Ona pristane poći za njega, ali tek nakon što obeća da će joj dati sašiti suknju, k tomu nabaviti i cipele po mletačkoj modi.
Veće šanse za sretnim završetkom u pastoralama imaju likovi koji dolaze iz istog, seljačkog svijeta, npr. Miona i Radoje. On ju obasipa nježnim riječima i pun je povjerenja u zajednički život s njom. Budući da je sigurna u Radojevu ljubav, Miona si dopušta iskušavati ga. Savjetuje djevojkama da nikad otprve ne pristanu na muškarčevo udvaranje, nego da se najprije izmotavaju dvosmislenim odgovorima, ne bi li ga tako jače vezale uz sebe.
I u Držićevim komedijama se isprepliću razne vrste ljubavi, sretne i nesretne. U Džuhu Krpeti božica Lito ne uzvraća osjećaje Prolitju pa on moli Kupida da mu pomogne. U komediji Dundo Maroje Marova zaručnica Pȅra ukrade tristo dukata iz tetkine škrinje pa „na mušku obučena“ u pratnji Dživa i Babe dolazi u Rim da bi ga pronašla i učinila da se odmakne od kurtizane Laure i prikloni prvotnoj ljubavi. U tome na kraju uspijeva, pa nesretna ljubav postane sretna. Ponekad likovi nisu uopće zaokupljeni romantičnom ljubavlju, već sve svoje emocije upravljaju prema materijalnim dobrima i tjelesnim užicima. Dživo je zbog vlastitog zadovoljstva nagovorio Pȅru da ukrade tetkine novce i pođe tražiti Mara, iako mu je pravi motiv bio “iz Dubrovnika otit na pjačer u Rim” (Dundo Maroje, III, 2). Bokčilo, vazda gladan i žedan dubrovački tovijernar i sluga Dunda Maroja sladostrasno razmišlja o hrani: “Jaohi meni, stranjci dubrovački, moja hranice, daleko ti mi ste!” (Dundo Maroje, I, 1). Opsjednutost materijalnim Držić najbolje prikazuje u liku Skupa koji živi u oskudici, a blago čuva u munčjeli. Za njega “Amor nije amor, zlato je amor, zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – grješne, svjetovne – crkovne pridobiva.” (Skup, I, 5) .
“Kako pjesni omekšaju tvrda srca u ljubavi, tako tuge odlagaju”, stih je iz tragedije Hekuba (III, 1, s. 1655–1657), u kojoj ona najveća, majčinska ljubav doživljava i najveću bol: bivša trojanska kraljica Hekuba gubi oboje djece, sina Polinesta i kćer Poliksenu. Za takvu bol nema lijeka. Sretnoj ljubavi pak lijek ne treba. A za nesretnu ljubav Marin Držić nam u svojim djelima nudi remedijo; jedan je rad, a drugi vrijeme koje “ozdravlja od svake obiesti« (Tirena, II, 4, s. 661).
Ipak, od ljubavi ne treba nikada odustati, jer kako kaže Pomet “tko je namuran nije sam” (Dundo Maroje, II, 1).
Valerija Jurjević, kustosica Dom Marina Držića
Izvor:
Digitalno izdanje Leksikona Marina Držića
