• Prolog Dugog Nosa
• Prolog
• Prvi čin
• Drugi čin
• Treći čin
• Četvrti čin
• Peti čin
• Mihovil Kombol: Dopuna Dunda Maroja
• Rječnik

Drugi čin

Prvi prizor

POMET TRPEZA, zatim PETRUNJELA, sluga²⁴⁰

POMET: Reče se: “tko je namuran nije sam²⁴¹ “, – sad ja po mom Tudešku poznam. Nut što je bit čovjek i imat judicijo. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah ali je isprigan ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka²⁴², koja para da govoraše: “jeđ me, jeđ me”, i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh²⁴³ od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdius inter avibus²⁴⁴, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: “Blaženi, uzmite!” I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis²⁴⁵.

Tako istom Tudešak moj i uzdahnu, uzdahnu drugu votu a mene dozva: “Pomet!” Ja se osvijestih: “Signor patron, comanda!”²⁴⁶, mnjah da mi će rijet: “Što činiš? Rježi, da se triunfa; far bona ciera!”²⁴⁷, kako je njegovo užano rijet mi. Reče mi: “Ajme, Pomet, mi štar mal!²⁴⁸ ” – “Što će bit?” – “Mi morir, se non aver la signora, mi štar malanconico; mi non poter mangiar. Tu mangiar presto, antar la signora, prometter ducati mille, do mila. Meglio spender ducati che perder vita.”²⁴⁹ Ubi me kad mi to reče! U meni²⁵⁰ rekoh: mahnitos, mahnitos s namuranijem ljudmi druži! Mahnitos njimi vlada! – Ne mogoh mu ne ugodit tu galantariju. – “Ja imam, kažem, dobrovoljno činit i što mi je mučno činit”. Ma ne mogoh srcu odoljet; odkinuh krilo od onoga kapuna, stavih ga prida nj; drugo odkinuh, stavih ga prida me. Napih mu: “Trink, misser Ugo, star allegro, signora star vostra”²⁵¹ . Što ć’ ino? Intertenjah ga s galantarijom, založih se i trijema kosovići, okusih i jarebičice. Bogme tjeh i rukom igrat u parti sekrete od onoga slavnoga kapuna (kurvina kuhača koje galantarije od onoga kapuna biješe učinio!): pun biješe nadjeven kao jedan kuljen njekijeh ptičica pritiljahnijeh; zalaga’ se svakom kao mekom smokvicom, a s mijendeoci, s lučcom, s suhvicami, s specijicom. Bogme i toga pouzeh! On me soličita: “Pomet, antar!”,²⁵² a ja s galantarijom: “Antar, signor”²⁵³. Napih se; otidoh iz raja zemaljskoga, dviže me iz onjezijeh delicija gdje se ima što se žudi.

Ma se je trijeba s bremenom akomodavat²⁵⁴; trijeba je bit vjertuozu²⁵⁵ tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat²⁵⁶. Nije ga imat dinâr²⁵⁷, er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: “Ne valja ništa, iždeni!”, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet²⁵⁸ kad veću volju plakat imaju.

Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu²⁵⁹, da se pak dobro brijeme uživa. Svakijem kami!²⁶⁰ Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem – čijerom volentijero. I tko k meni dođe: “Pomete, opravi mi”, – opravljam; “Pođ’ za mene”, – idem; konsel mi pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju!²⁶¹ A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galantarije za njega naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku; vazda je bio pripravljen, dispos ponijet.

Ma sam zaljezao u veliku konsideracijon²⁶², a imam danaska fačende velike činit, fačende dostojne od Pometa. Imam Popivu s svojijem²⁶³ gospodarom tisknut iz kuće od sinjore Laure. Dinare ćemo prosut; a onomu je sinjoru Marinu otac došao. Pričuo sam da je Dundo Maroje u Rim došao za skapulat dinare od naufradžija²⁶⁴ Marova; ma je sve s vragom otišlo. Nadvor, grintavci bez dinara! S dukatmi kraljevi idu: fate largo!²⁶⁵ Srci mi dava²⁶⁶ far faccende²⁶⁷ u Rimu koje ni Čezar ni Šila ni Marijo²⁶⁸nije činio. Imam imat viktoriju od neprijatelja, triunfus caesarinus!²⁶⁹ Ma ovo njekoga iz kuće od sinjore – Petrunjela je, a prem nju htijah.

PETRUNJELA: Tko će ono bit onamo? Brižna, tvrdo ti je upro oči u mene, tot mu sam draga; neka ga! Rekla bih da je ono našjenac; istom krv poteže na svoga²⁷⁰.

POMET: Petre, Petrunjela!

PETRUNJELA: Pomet je, po Djevicu Mariju.

POMET: Petrunjelico, lijepa našjenico!

PETRUNJELA: Brižan Pomete, što se ovdi vrtiš? Gospođa vas moja neće; sva se je stavila na onoga dobročestoga Mara; neće veće nikoga u kuću.

POMET: Ako se je ona stavila na toga brižnika Mara, a ja se sam stavio na moju brižnicu Petrunjelicu.

PETRUNJELA: Na tvoju? Još se nijesam prodala da sam ičigova.

POMET: A ti se daruj meni, ter ćeš moja bit, a uzdarov ti ja i sve moje stvari. Bogme si mi draga, a sad pobjed, kako sam pinuo, paraš mi ljepša – meka ti si!

PETRUNJELA:

Pođ’ tamo u tvojijeh galantina²⁷², u sinjora rimskijeh; a ja sam godišnica dubrovačka. Bože, love li sada oko Među crjevjara²⁷³one manenštine²⁷⁴ u Dubrovniku? Sjetne godišnice, martire su od štipanja.

POMET: Jes, tri godišta er sam otuda, ni se vabim veće tamo na pečene jetre²⁷⁵; popovski mi bokuni ovdi odražaše. Ma moja galantina, bogme, neće druga bit nego ti, ako je tebi drago, Petrunjelice, moja jarebičice.

PETRUNJELA:

Ovu molitvicu govoraše pokojna moja tetka, i zbogom; ne mogu veće s tobom stât. Poslala me je gospođa da dozovem Sadi²⁷⁹Žudjela, da jo’ njeku pocjelicu od zlata donese i njeki kolarin od perala koji misli kupit. Što požudi, sve joj Maro kupuje; a ona mahnita je za njim.

POMET: Dobro čini, dokle dava.²⁸⁰ Ma čuj i moga dunda molitvu:

PETRUNJELA: Ah, ah, sjetan Pomete, salačljiv ti si, sve ti je veselo! Zbogom! Otidoh.

POMET: Čeka’! Kudije bježiš?

PETRUNJELA: Ne imam kad veće stât.

POMET: Znaš što ti ću rijet? Hoć’ li dobro tvojoj gospođi?

PETRUNJELA: Da žî mi dušica ti jo’ sam vjerna sluga, er je i ona meni dobra.

POMET: Reci joj ovako: “Tudešak, moj gospodar²⁸², mahnit je za tobom, i odlučio je sve svoje imanje spendžat s tobom; bogatac je od peset tisuć dukata. Dokle ima tu volju, ne odždeni ga, i kad ti srjeća sama u kuću dohodi primi ju i drži ju; er ako ju odagnâ, kad ju ustjebudeš, neće ti moć bit²⁸³ “. Od toga Mara izela je što je mogla, i on je spendžao što je mogao. Oto vele da mu je otac došao i da mu hoće konte gledat, i da ga hoće dvignut s fačenda.

PETRUNJELA: Ah, Pomete, Maro je vele dinara u nju spendžao i današnji dan pendža; a ona ga je obljubila, mahnita je za njim. Ti Tudešak što ti je, ona ne zna, – ovoga zna.

POMET: Prova’ ga²⁸⁴, tako će i znat.

PETRUNJELA: Ali ako toga primi, onoga će izgubit. Maro je zdenjoz, neće da nitko drugi pratika u nje neg on sam; a ne manjka jo’ ničijem.

POMET: Ona sama od svijeh kortidžana u Rimu od jednoga se kontenta; poprav ti je Dalmatinka²⁸⁵, – nije pratika.

PETRUNJELA: Nije pratika? Bogme je u to razumna: nje posli dobro idu, a ne znam kako druge stoje.

POMET: Ako nje posli dobro idu, ima nastojat da jo’ i bolje idu. Ako ovoga otac odvede s sobom u Dubrovnik, uzmi²⁸⁶ ovoga Tudeška vlastelina.

PETRUNJELA: Ja svrh ovoga ne umijem što rijet; ako ćeš²⁸⁷, ja jo’ ću govorit.

POMET: Govori joj i najbrže joj reci kako mu je otac došao; to je nje posao.

PETRUNJELA: Sve joj ću ja spovidjet od mene do nje.²⁸⁸

POMET: Petrunjela, ako to bude, bogme će i tebi bolje bit. Ja znam što govorim: njeka će persona sva tvoja bit; razumiješ li me?

PETRUNJELA:

POMET:

Petrunjela, odgovori mi brzo, moj kordijalu od stomka.

PETRUNJELA: Hoću svakako danas, moja velika misli!

POMET: Milice naše, kao se je istrijebila²⁸⁹! Istom kad se dođe u Italiju, tako se i deventa drugi. Ova je s imenom promijenila i kostume²⁹⁰; u ovizijeh bi se kortidžana izrizikao bule i bulin²⁹¹. Oh, scijenim, kad čuje sinjora Laura er je Maru otac došao, i da mu misli fačende izet iz ruka, promijenit će fantaziju²⁹². Klin klina izbija, veći dinar manjega pokriva: našijem dukatmi, ispod kunja frescijem²⁹³, izagnaćemo sinjora Mara s lagahnijem tobocem. Contrarius contradia curabuntur!²⁹⁴ Popivu da mi je na ošpedao poslat, Majko Djevice od milosti! Ova bestija kortidžana Mande prem ti je Šćavuša²⁹⁵, ne misli što će zautra bit. Uzoholila se je, er joj je vjetar u krmu; a ne zna jer se može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu. Trijeba je naučit živjet; a jo’ ću meštar bit. Nut što je lijepo sve umjet! Legat joj ću in literis²⁹⁶ i doktrinu će naučit²⁹⁷; i bogme će naučit, er je nje posao²⁹⁸. Ja sam na brijeme²⁹⁹ doktur i filozof. – Poću malo bolje ispitat za došastje Dunda Maroja, da mi se je umjet vladat kako filozof in literaturis koji sam.

Drugi prizor

NIKO, PIJERO, VLAHO, PETRUNJELA

NIKO: O, Piero, per amor de Iddio³⁰⁰, gdi ćemo nać Mara? Jes dva dni er smo iz Fjerence; ištemo ga, – ni ga znamo ni umijemo gdje nać.

PIJERO: Pođ’mo nać kogagodi dobra kompanja, da nas vodi po kortižanah, u tjezijeh ga ćemo pratikah ončas nać.

NIKO: Per Dio³⁰¹, dobro veliš; vraga je u njemu trgovac! A bogme bih se i ja š njim ugodio, uzeo vrag trgovinu i tko od nje bi inventur, lijepu je stvar iznašao – bastašiju! Aferin Maro! Otac mu u gradu govno griza, ni ije³⁰² ni pije za manje spendžat a veće akumulat³⁰³; a Maro ovdi i za sebe i za njega pendža i uživa; in fine³⁰⁴, rad bih mu brat bit.

PIJERO: Za napola dijelit sinjore, je li ah?

NIKO: Da koga vraga hoć’ da se čini? U mlados da mi kugodi volju ispunit, a u staros me nasoli ter me spremi u ormar. Imamo njeke oce koji nas paze kud gledamo, kud hodimo, gdje sjedimo i što ijemo. Gvardijane nam je njeke narav dala koje nam je trijeba slušat i podnosit za nevolju. Ah, kurviću, da se ljudi bez otaca rađaju, dobro ti bi nam mladijem bilo.

PIJERO: U libertati bi bio, ah ah! Smijejem se od tvoga diskorsa – da se ljudi bez otaca rađaju! Za bit liber ne para ti drugi put željet neg bit bez oca.

NIKO: Ti bo su, u dobri čas, neprijatelji od našijeh volja; kad bi nas pomagali i prijatelji nam bili u naše potrjebe, molili bismo Boga da im Bog da živjet vazda.

PIJERO: Bogme sam od tvoje³⁰⁵, i ja sam s tobom! Oni reče: “Vrag uzeo oca i tko ima oca!”, i para da sad svi mladi ovu molitvu kantaju mješte letanija. Smiješni su ovi oci: ne spomenuju se er su oni u mlados mahnitiji od nas bili. Imali bi nas puštat da živemo na naš način, a mi bismo pak naše sinove puštali da živu na njih³⁰⁶ način u libertati. Tot bi veće vječni mir bio među oci i sinovmi: oni bi po našijeh molitvah živjeli kako i Matuzalem, mi također po molitvah našijeh sinova. Tot bi naš život bio i dug i miran; a ovako: oni su nemirni s nami, a mi š njimi.

NIKO: Ali da svi čine kako je Marov otac učinio: dao mu je pet tisuć dukata; tako ih on i trafega ovdi u Rimu s galantinami sinjorami.

PIJERO: Za vjeru Božiju, je li ga gdje peču³⁰⁷ da i mi štogodi baknemo uza nj? – Ma tko ide ovo ovamo? Vlaho je. – O, Vlaho, bevegna³⁰⁸. Za rane Božije, što je? Jesi li ki dukat donio? Ovo mjesta za pendžat ih.

VLAHO: Nebore, još me nijeste ni upitali odkle idem.

NIKO: Odkle ideš, ako s’ dukata donio?

VLAHO: S Livorna, donio sam dosta. Ma ne umijem na primijeru³⁰⁹ igrat, er tko gubi, veljaše moja pokojna tetka, boli ga glava i zubi. Druže, misser Nicolo³¹⁰, u Rimu si, misser Pietro³¹¹, u velutu ste³¹²! Vi ti ste sinjori i gospodari, rodili se ste liberali. A ja sam njeki antiki čovjek, tučem se po svijetu za dobit kaban, da u daž ne okisnem.

NIKO: Rekoh li ti, Pijero, er je mjedeničar³¹³ ter nije dukata?

PIJERO: Po muku Božiju, prem se htijah servat u tebe jedne dvijesti dukat, dokle se vjerim³¹⁴, a ti mi reuškavaš kako kliješti, ki nijesu za ino dobri neg za tisknut i potegnut k sebi.

VLAHO: Dvjesti dukata! Jes’ čuo onu počašnicu:

PIJERO: Ah, ah, za rane Božije, gdje su mješnice, da ju uz mješnice rečeš?

VLAHO: Da su gusli, uz gusli bih drugu rekao; ma ostav’mo ove cance! Kao rabote prohode? Kao ste?

NIKO: Zlo!

VLAHO: Kako zlo u Rimu, u raju?

PIJERO: Mi smo kako i duše u paklu, koje gledaju raj, vječna blaženstva, za veću muku imat. Gledamo feličitati rimske, a konsumamo se u željah.

NIKO: Ištemo naše refridžerijo, Mara Marojeva, da nas stavi u pišinu³¹⁵.

VLAHO: Što je od njega? Čuo sam da od bačava karatjele je učinio.³¹⁶

PIJERO: Učinio je toliko, er se on dobru bremenu dava; i on je u raju, a mi smo u paklu.

VLAHO: Raj od ludijeh spenadza brzo se obrće u pakao. Ta veselja fratello³¹⁷, malo duraju; upita’ me odsada, do malo dana.

NIKO: Vraga te ću pitat! Ovdi čuo sam da stoji lijepa kortidžana. Ono joj godišnice na vratijeh; poću se akostat k njoj.

PIJERO: Da’, jeda koga zla možemo avancat od nje!

VLAHO: Da bismo dobra avancali kao ćemo zla avancat.

NIKO: O, quella giovene, como si chiama questa signora che sta quà?³¹⁸

PETRUNJELA: Xe mia signora, misser.³¹⁹

VLAHO: Ovo para našijenka!

PETRUNJELA: Po Djevicu slavnu, ono paraju našijenci.

NIKO: Bogme i ti nam paraš našijenka.

PIJERO: Ono je Milica!

NIKO: Bogme je Milica! Mile, poznavaš li me?

VLAHO: (Poznaš, pse! Brzo ti se poznaste!)

PETRUNJELA: Niko, ti li si? Nut količak je uzrastao! Brižna, Među crjevjare kolikat me je uštinuo. Ovolihni biješe, a nemanština u njem velika biješe.

VLAHO: (Sada je dobar, čovjek je³²⁰, tvoj je posao.)

PIJERO: Da mene, Mile, kolikrat ve me si opsovala! A kolende³²¹ ti dah, a obeća mi, a malo izda.

PETRUNJELA: Obeća’ ludu a zaludu. Pijero, ti li si? Brižna, nut gdje je obradatio! Isto mi vas je milo vidjet. Živi se vide kadgodi, a mrtvi nikada.

VLAHO: A za mene nijesi još upitala?

NIKO: Vraga! Ne pita’ za njega; mjedeničar je.

PIJERO: Bestija ima dukât, a neće da ih pendža.

VLAHO: Ja dukate hranim za nje gospođu sinjoru.

NIKO: Mile, čuo sam da imaš gospođu.

PIJERO: Ljepotu od svijeta!

VLAHO: Mile, ja s dukatmi da t’ sam priporučen.

PETRUNJELA: Ti dobar došao!

NIKO: Vrag! Lakom je, udri njega tja!

PIJERO: On uš bi odro za avancat kožu od nje.

PETRUNJELA: Onaki zračan i crljen ne kaže da je lakom.

VLAHO: Ah, hvala, Mile, na favoru; da mi si čestita!

PETRUNJELA: Ne ćamam se ja più veće Milica, – Petrunjela se ćamam.³²²

NIKO: Da, Petrunjelice draga, on je mizer kako uš, a mi smo liberali kao gospoda. U lijepe, u drage gospođe da smo sluge.

PIJERO: Da smo šćavi.

PETRUNJELA:

Treći prizor

SIGNORA LAURA (s balkona), SADI i prijašnji

LAURA: Petruniella, che ragionamenti sano quei? Non te ho detto che tu averai delle bastonate, desgraziata?³²³

PETRUNJELA: Madonna, ghe son signori Ragusei; sangue tira, parlar poco, lassame-ghe štar.³²⁴

LAURA: Entra in casa, desgraziata – Sadi, entra in casa.³²⁵

PIJERO: Signora bella, non entrate in collera, vi siamo servitori.³²⁶

Četvrti prizor

MARO MAROJEV (iz kuće od sinjore) i prijašnji

MARO: Olà³²⁷ družino, vi li ste? Al corpo de Iddio³²⁸, vi ste!

NIKO: O, misser Marino, nebore, da se vidimo! Ili doli k nam sidi, ili da mi gori uzidemo.

MARO: Ja idem doli k vam.

PIJERO: Ne htje da gori uzidemo.

NIKO: Džiljoz je; je li ga vrag uzeo!

VLAHO: Onako se brijeme uživa; a vi zločesti!

NIKO: Majde t’ zločesti.

PIJERO: Bogme zločesti.

MARO: Siate li ben venuti!³²⁹

PIJERO: O, ben trovato, signor Marino!³³⁰

NIKO: Koliko te smo žudjeli!

VLAHO: Maro, adio!

MARO: Vlaho, odkle te imamo sad?

VLAHO: S Livorna.

MARO: Che bone nove?³³¹

VLAHO: Sve dobro! Oto vidim da se davaš dobru bremenu; dobro činiš.

MARO: To toliko se dobiva na svijetu, koliko se čovjek dobru bremenu dava. Dobro živi i zlo živi, mre se; a nakon nas makar ni sparožina ne ostani.

NIKO: Bogme, istinu veliš. A ti se si pod njeku dobru zvijezdu rodio: u delicijah si do grla, – a mi sušimo.

PIJERO: A mi smo zločesti. Umrijećemo, a nećemo jedne zločeste volje ispunit.

MARO: Ja s mojom gospođom uživam. Dokle sam u nje milosti, ja sam čestit; i dokle sam mlad, da uživam, pak kad ostarimo, tako ćemo i kašljat.

VLAHO: Bogme kašljat i bok naš će boljet.

MARO: N’ è vero, anima mia bella?³³²

LAURA: Tutto quel che piace a vostra signoria, signor Marino.³³³

Peti prizor

DUNDO MAROJE (dolazi iz voštarije), prijašnji, zatim KAPETAN i ŽBIRI

MAROJE: “Quel che piace a vostra signoria, signor Marino!” Meštre! Signor! U kolajini! U velutu!³³⁴ Gdje mi su dukati, moje pet tisuć, manigodo jedan? S zlijem ženami? Ne odgovaraš? Dukate mi moje, dukate, ribaode jedan! Bježiš, ne odgovaraš, pse jedan?

MARO: Chi sete voi, omo dabben? Che volete?³³⁵

MAROJE: “Che volete?!”³³⁶

MARO: Non vi conošco, andate con Dio!³³⁷

MAROJE: Ajme! Čini me se ne znat!³³⁸

MARO: È pazzo costui!³³⁹

MAROJE: Nećeš da me poznaš, ribaode? Da čeka’!

MARO: Arme! Con arme! – Signor capetan, mi vol ammazzar costui!³⁴⁰

(El barigello et li sbirri.³⁴¹ )

KAPETAN: Piglia, piglia!³⁴²

SBIRRI: Sta forte! Dà quà quel curtel!³⁴³

MAROJE: Lasciate che ammazzo³⁴⁴ ribaoda jednoga!

SBIRRI: Die esser pazzo questo vecchio.³⁴⁵

KAPETAN: Menatelo in pregion; lo faremo ben guarir della pazzia.³⁴⁶

Šesti prizor

VLAHO, NIKO, PIJERO, zatim LAURA

VLAHO: O Pijero, o Niko, vidjeste li feste?

NIKO: Što ono bi? Ja stojim zamađijan.

PIJERO: Ali ja snim ovo, ali sam javi vidio? Dundo Maroje u Rimu, ah!

VLAHO: Rekoh li vam ja er ove feličitati lude malo duraju! Spendza, kurve, vrag i njegov otac – oto ste vidjeli.

NIKO: Bogme je Dundo Maroje u Rim došao, i ove su oči vidjele!

PIJERO: Maro, drži se na kontu!³⁴⁷

VLAHO: Pridat će kont, item per dolce pisciar!³⁴⁸ Ja poznam ovoga starca, vražije je impreze; dezereditat³⁴⁹ ga će. Ma nemo’mo se oglušit; pođ’mo g bariželu i spovjeđmo mu kao rabota stoji, da neboga starca ne stratra.

PIJERO: I rec’mo mu: sin mu je, za sinom je trčao.

VLAHO: I cijeć Mara pođ’mo štogodi, ako možemo, napravit i remedijat. Intromecajmo se među nje³⁵⁰; ne valja ih tako abandonat.

NIKO: Što t’ para od onoga Marova trata? Resolvat se u čas i fengat onako na improvisto ne znat oca!

VLAHO: E, da paka ko će š njim remedijat?³⁵¹

NIKO: Chi ha tempo, ha vita³⁵², a on je astut kao vrag; ma t’ ćeš vidjet er će isplivat.

VLAHO: Isplivaće? Hoću da nađe skužu³⁵³ da u oni čas nije oca poznavao, ma kao će dinare nać koje je spendžao? Za ostalo je sve lasno.

PIJERO: Bogme će to mučno bit! Stiamo a veder³⁵⁴ kao će ova rabota proć.

VLAHO: Pođ’mo brzo za ovoga starca pomoć.

LAURA: Ah, signori, o gintilomeni, che rumor fu quello?³⁵⁵

VLAHO: Signora, certamente non ve l’ sappiamo dire.³⁵⁶

LAURA: E dove andò signor Marino?³⁵⁷

PIJERO: Non sappiamo certo dove se ne andò.³⁵⁸

LAURA: Se lo vedete, di grazia, mandatemelo.³⁵⁹

NIKO: Faremo volentieri, signora.³⁶⁰

VLAHO: (“Signor Marin!” Ono ime delekta me od sinjora.)

NIKO: (Osta pomižana ta sinjorija veće.)

Sedmi prizor

LAURA, SADI

LAURA: Misser Sadi, non aveti lassato il collarin di perle?³⁶¹

SADI: Che so mi, signora. Signor Marin partì via e non mi disse altro.³⁶²

LAURA: Mo tornerà ora ora egli; lasciatelo.³⁶³

SADI: I denari chi mi darà?³⁶⁴

LAURA: Non sapeti chi ve li darà? Forse che questo è la prima volta che abbiam comprato roba da voi? Che montan quelle trenta perle?³⁶⁵

SADI: Non le posso dar per manco di cinque scudi l’ una; che sarebbono: cinque via dieci – cinquanta, cento, cento e cinquanta scudi, montarebbono.³⁶⁶

LAURA: In nome de Iddio, lasciatele; como torna signor Marino, subito vi contarà i denari.³⁶⁷

SADI: Averia a caro esser con lui.³⁶⁸

LAURA: Sadi, par che non vi fidate del fatto mio!³⁶⁹

SADI: Non è, signora, che non mi fidi, ma era ben che ci fusse lui.³⁷⁰

LAURA: Ci sarà anche lui, lasciatele; e ci son ora io, et io e lui siamo una istessa cosa.³⁷¹

SADI: So! Dio faccia esser sempre insieme, chè certamente voi avete lo amante degno di voi, et egli la signora degna de lui. Le perte che importa che io li porti con esso meco e torni da quà a un poco?³⁷²

LAURA: Importa; chè io le voglio metter al collo, e non vorria che qualcheuno, vedendole e piacendogli; ve le pagasse qualche cosa di più, et io ne restasse priva. Conosco ben io la avarizia di voi altri ziudei.³⁷³

SADI: Siamo quel che vol la signoria vostra, et farò quel che piace a quella.³⁷⁴

LAURA: Spettate, scendo giù alla porta.³⁷⁵

SADI: Per Dio, mal volentieri le lascio; non mi piacque quel che vidi correr quel vechio drieto il signor Marino. Sti giovani spendono alla cieca, se indebitano, inbrogliano et poi danno del sulzo. Quel vecchio pareva che dicesse: “I mei ducati!”, ducati nominava, il resto non intendevo. Ma questa signora altre volte me ha pagato liberamente; credo non mi mancarà neanche questa volta.³⁷⁶

LAURA: Misser Sadi!’

SADI: Eccovi le perle; sono trenta, contatele voi.³⁷⁷

LAURA: Cinque, dieci, quindeci, vinti, vinti cinque, trenta, – sono tutte. Sadi mio, tornate da quà a una ora, et ser Marino vi contentarà i vostri cento e cinquanta šcudi. Queste perle portarò per amor di Signor Marino.³⁷⁸

SADI: O, le vi stanno bene! Che possiate goderle in grazia del Signor Marino lungo tempo.³⁷⁹

LAURA: Dio lo permetta.³⁸⁰

SADI: (O che liberal gentilomo: ciò che ha non è suo!)³⁸¹

LAURA: Sadi mio, se voi sapeste, queste cose me ha comprato d’ un anno in qua, voi ve ne maravegliareste, forse per tre milia ducati di gioie, collane, vestimenti et altre cose.³⁸²

SADI: Bon prò vi faccia, signora! Non posso più star con voi: io ho da far; da quà a una ora tornarò da voi.³⁸³

LAURA: Andate in bona ora, Sadi mio caro.³⁸⁴

Osmi prizor

TRIPČE (sam)

TRIPČE: Odavna je rečena ona sveta riječ koja bi valjalo da je zlatom pisana: “rumores fuge”³⁸⁵. Majdeši, stiam frešchi per Dio: andar a combatter con li sbirri!³⁸⁶ Za koga? Za vraga i njegova oca, – za jednu bestiju mizeru kako uš! Ostavio me je na voštariju; jesu dvije ure jer je prošlo brijeme od objeda. Da vrag vazme njegovu zlu ćud; da ti dobročesti človik uspomenu za objed, za ručak³⁸⁷, za vraga, da ga vazme! Po četiri vanđelje i Blaženicu od Kotora, kao³⁸⁸ ova bjestija nije otac sinjora Mara: ono je sinjor i gospodar, a on je njeka mahnit. Drago mi je er se ne ukazah iz voštarije, da mi ne bi sinjor Marin za zlo imao. Umirem od glada, poću se domom založit dva bokuna e andar a far i fatti mei³⁸⁹. I ja sam pošao kortidžat ljudi koje ne znam! Bjestije mene!³⁹⁰ Još da buđah s njim ter da ubodijaše³⁹¹ sinjora Mara! Quae par est? Cuius generis?³⁹² Ostajah in delitto³⁹³ š njime! Ubojica, po svetoga Tripuna! Vrag ti me vođaše per farmi scavezzar il collo³⁹⁴. Ma Blaženica naša devota od Kotora miraculosamente³⁹⁵ slobodi me od velika zla. Hvala tebi net³⁹⁶ sam! Personom mogu slobodno i s otvorenijem čelom moje posle činit po Rimu. Oto, malo uvrijedih tobolac; kosta me un boccal de vin³⁹⁷ : onomu njegovu čovjeku siromahu dah se napit, – carità!³⁹⁸ Ne da mu ni jesti ni pit, a hoće da ga služi! A on i dobro učini, – u potrjebu ga abandona, – štica se unutra u voštariju kad se vidi da ga vuku in pržon³⁹⁹. Da’ jesti sluzi i kareca’ ga in malora⁴⁰⁰, da za tebe na potrjebu skoči, ali mu sašij prkno, da ne ije, i nasol’ ga i stavi ga u komin. Mi moro di fame⁴⁰¹, umrijeh od glada; poću dva bokuna izjesti.

Deveti prizor

BOKČILO, PRVI OŠTIJER i DRUGI OŠTIJER

BOKČILO: Jaoh si ve meni! Bijedan ja, u koji ve ti čas dođoh gdje ruka maha⁴⁰², bogme, gdje ruka maha. Jao meni, jao! Gospara za kose odvukoše tamo, a bijedan ne znam hoće li i mene vodit. Ma koga sam vraga ja učinio? Zašto li me će vodit? Ma jaoh si ve bijednu meni, što vodiše – vodiše, dovodiše – mene dovedoše⁴⁰³. Bijedan, ne znam kud ću ni kamo ću! Putu nijesam vješ, jezika ne umijem, spendzice truđahan ne imam, ne poznavam čovjeka ni tko mene.

PRVI OŠTIJER: Dove è costui? Se n’ è fuggito il traditor! Eccolo, per Dio, che netta via. A, gaglioffo, ti netti e non voi pagar la oštaria? Il mangiar ti fu dolce, ‘l pagar ti è amaro, n’ è vero?⁴⁰⁴

BOKČILO: E, Maro⁴⁰⁵, gospar Maroje će platit.

PRVI OŠTIJER: Che maro, dà quà quel caban; manigoldo!⁴⁰⁶

BOKČILO: Hajme, manigoda⁴⁰⁷ zove! Nijesam ja po Djevicu ništa, nijesam ja kriv!

PRVI OŠTIJER: Cri, cri, canta ora kirieleison e letanie.⁴⁰⁸

BOKČILO: Jao meni, jao bijedan ja! Letanije? To da se ispovijem⁴⁰⁹? Nijesam po križ Božiji!

PRVI OŠTIJER: “Boži, boži”, che manigoldo!⁴¹⁰

BOKČILO: Ajme, Božiji, Bogu da duh pridam! Nemo’ zvat, gospodine, manigoda! Jao, nijesam kriv ja, jao!

DRUGI OŠTIJER: Che diavolo urla quà? Che ha costui?⁴¹¹

PRVI OŠTIJER: Non vol pagar la oštaria, e gli ho tolto il gabban.⁴¹²

BOKČILO: Nijesam ja, gospodine!

DRUGI OŠTIJER: Manda con giavolo sta bestia, introna mezza Roma con suo urlar.⁴¹³

PRVI OŠTIJER: Che manigoldo, ne?⁴¹⁴

DRUGI OŠTIJER: Rendegli el gabban e mandalo con giavolo; quel vecchio pagarà per lui.⁴¹⁵

PRVI OŠTIJER: E dov’ è ‘l vecchio? Non vedeste voi che fu menato in pargione?⁴¹⁶

DRUGI OŠTIJER: Ci è non so che del suo in casa; siamo securi.⁴¹⁷

PRVI OŠTIJER: Dunche gli rendo il gabban?⁴¹⁸

DRUGI OŠTIJER: Rendeglielo.⁴¹⁹

PRVI OŠTIJER: Tò, va via!⁴²⁰

BOKČILO: Ah, da te Bog pomože, Djevica te krunila krunom! Majko Djevo, smili ve se, – tebi hvala! Korunicu veće da t’ pojem, zavjetujem se, svaku subotu. Majko od sirota, skapulah! Nije nikoga! Ma, bijedan, što veće isčekujem? Prida’ nogami, Bokčilo! Ma, tužan, kudi ve ću? Kamo li ću nevješ opet u stupicu upasti? Poću se ovamo s strane gdjegodi skrit i čekat jeda tko od našijeh prođe. Žeđahan sam, a srdačce mi je utrnulo. Djevo Majko, u tvoje ruke!

Deseti prizor

POMET (sam)

POMET: Je li čovjeku na svijetu srjeća u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar od ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu. Zatoj se je dobro reklo: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga. Ja maloprije otidoh za ispitat od došastja Dunda Maroja; oto t’ cum fustibus et laternibus⁴²¹ vuku Dunda Maroja u tamnicu! Gledam ali ja snim ali bilj⁴²²vidim – Dunda Maroja među Irudi i Pilati⁴²³ gdje ga vode kao Barabu! A njeki tri iz Dubrovnika, amanti od Prijekoga⁴²⁴, došli su s malom gracijom g bariželu, govoreći: “Capetano, el è un di nostri, lasciatelo – è suo padre”⁴²⁵. A barižeo im odgovara: “Che padre, che di nostri, che lasciar! Ognun largo!”⁴²⁶ Istom se čovjek, pravi čovjek sunu: Pomet dođe, – s strane, dijeti⁴²⁷! S reverencijom se poklonih Dundu Maroju, a kapetana s reverencijom salutah; a barižeo je vas moj, a tko Pometu nije prijatelj u Rimu? Bariželu rekoh dvije riječi na uho. Vlah Vlaha potište, a katunaru kletište!⁴²⁸ In pocis verbibus intendiantur vobis⁴²⁹ – razumje me! Dundo mi Maroje ukratko spovidje kao je rabota prošla, a meni se srce obeseli. A smijeh mi dohodi od trata sinjora Mara: “Non ti conošco”!⁴³⁰ Šuma t’ mati, ne poznavam te! Ne htje da pozna oca, ma ga će, bogme, i za nevolju poznat. Tudeško, moj idolu, sada se drži, tvoja je sinjora! Or⁴³¹ ja s reputacijoni slušam i stojim kao gospar čovjek, a Dundo se je Maroje ukuvečio, ter mi se priporučuje; a ja stojim sulle mie reputazioni⁴³². Rekoh: “Ne brini se, napravićemo tu rabotu”. Druge dvije riječi rekoh bariželu na uho, – uhitih Dunda Maroja za ruku, tako i odšetah š njim. I starac poče mi baretu skidavat, a zahvaljuje mi; a ja: “Nea bareta stoji”.

A sinjor Marin mi prijeti! Ah, hoću danaska da zna što je Pomet, što je čovjek virtuoz, čovjek virtutibus praedutus!⁴³³ Odpravih Dunda Maroja s onjezijema trijema vlasteličići, spačah se od njega najbrže, – znam mu ćud: držao bi me s sobom tri dni i tri noći u postu i u penitenciji. Odkinuh se i rekoh: “Imam posala, velicijeh posala, dostojnijeh Pometa baše”. Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine, Pometov trbuše sofriktani, veseli se, hrani se na delicije, na zalogaje, na manu nebesku, na vareno, na pečeno, na prigano, na podprigano, na tortice drage, na sapuriće incukarade i s vodicom rusatom, na jetrice slatke od kapunića, na guske, na patke, na paune, na galine od Indijana⁴³⁴, blaženstvo vječno! Za tebe Pomet sve stenta, za tebe se sve ovo spravlja, kralju i gospodine! Ti si moj, ja sam tvoj; ti meni gospodar, a ja tvoj sluga i pudar, – pudar, bogme, pudar, er ja tebe čuvam od zla čovjeka – od octa i blute, od goveđega mesa i od tjezijeh poltronarija; a ti me ne pretiliš inijem neg bratkovinom i smokvami. – Ma tko ide ovamo? Popiva je.

Jedanaesti prizor

POPIVA, POMET (sakriven), zatim PETRUNJELA

POPIVA:

POMET: (Popijeva!)

POPIVA:

POMET: (Bogme te ću domalo još vidjet plakat.)

POPIVA: Petrunjela!

PETRUNJELA: Brajo!

POPIVA: Srčano zeljice⁴³⁷, uzmi ovo.

PETRUNJELA: Moj gorki pelinku, dobar mi si došao kad si donio.

POPIVA: Moje slatko nespanje, Petrunjelice, kolikrat me si činila ne spat!

PETRUNJELA: Što to, brižan?

POPIVA: Gdi je sinjora? Čuje li nas sinjora?

PETRUNJELA: Onamo se grije u onoj kamari na kaminati, govori slobodno.

POPIVA: Uzmi ovu pratež! Jaoh si ve, moja nemoći, Petrunjelice, huda ptičice, vidiš kao te hranim, a ti tvrđa kamena, sjetnico, komu se hraniš?⁴³⁸ Zločesto’ starosti?

POMET (iz kantuna): (Ah, pse jedan, i Petrunjele mi se hitaš?!)

PETRUNJELA:

POMET: (Popiva, proždri toj!)

PETRUNJELA: I zbogom! Poću večeru kuhat:

POPIVA:

PETRUNJELA:

POPIVA: Jaoh, ako nije došao, veće i ne došao!

PETRUNJELA: K sebi ruke⁴³⁹, ja t’ velju⁴⁴⁰!

Dvanaesti prizor

POMET, BOKČILO

POMET: Nut psa prozuntoza, ja te ću domalo poslije⁴⁴¹. Ko ovo ovamo bata na klopcijeh⁴⁴²? Fodža nova⁴⁴³ u Rimu, para dubrovački tovijernar. Odkle si ti? Tko si ti?

BOKČILO: Ah, Majko blaženico Luncijato, hvala tebi!

POMET: Bogme je Dubrovčanin!⁴⁴⁴

BOKČILO: Iz Dubrovnika sam! E, Pomo, Pomete, nea mi ti ručicu celivam.

POMET: Tko je ovo?

BOKČILO: Bokčila ne poznavaš? Koliko si vinca na mojoj tovijerni popio, a zaboravio me si!

POMET: Bokčilo, pjanico, ti li si? Koje te u Rim dovedoše na ova vina, na ogrestiju?!

BOKČILO: Moja nesrjeća! S gospodarom sam Marojem došao, da ga ubije Bog! Trča za sinom Marom s pužetom, i tamo ga odvedoše; ne znam k vragu gdi je, a mene je ostavio. Ni umijem jezika ni sam vješ mjestu, a što je najveća, jaoh si ve tužnu meni, nije spendzice!

POMET: Ta je, Bokčilo, najveća! (Ovo mi okazijoni! Sad mislim učinit trat, jedan trat; nu gleda’te!) Bokčilo, sve znam: sad te ću uputit kao ćeš otit gosparu i kao ćeš miran bit.

BOKČILO: Ah, Majka te od sirota pomogla!

POMET: Pođi na ona vrata ondi i pokuca’, i reci: “Je li Popiva gori?” Popiva ti se će ozvat; reci mu: “Trči najbrže, gospodaru ti je otac došao, gospar Maroje, i donio je veće sto tavula džambjelota i toliko vrjeća papra i druzijeh prateži za trijes tisuć dukata; trči na voštariju ‘od zvona’, er ga su tamo njeki tri vlasteličići poveli”; i reci mu da ga povede doma i da starca guverna, dokle Maro dođe. I ne govori er te sam ja poslao. Siromaše, trči najbrže, tuj ćeš doć gdje ćeš pit, jesti i počinut kao kralj.

BOKČILO: Zahvaljam, Pomo, da ti Bog plati! Na ona li vrata?

POMET: E, na ona vrata. – (Poću iz kantuna virit hoće li umjet opravit.)

Trinaesti prizor

BOKČILO, POPIVA, POMET (sakriven), zatim LAURA

BOKČILO: Tik, tok!

POPIVA: Tko je ovo?

BOKČILO: Jeda je Popiva gori, Marov sluga?

POPIVA: Tko je ovo? Tko Popivu pita?

BOKČILO: Bokčilo je iz Dubrovnika, stari sluga, a staroga gospara Maroja.

POPIVA: Odkle ideš ti?

BOKČILO: Gospar je stari došao na proštenje⁴⁴⁵.

POMET: (Dobro! Ovo ga ja nijesam naučio.)

BOKČILO: I donio je džambjelotâ tabulâ veće stotinu⁴⁴⁶, i vrjećâ papra i čafrana drugu stotinu…

POMET: (Aferin Bokčilo, ni ovo ga nijesam naučio.)

BOKČILO: … i robe graciju de Diu⁴⁴⁷ veće za peset hiljada munite dukata.

POPIVA: Bokčilo, ti li si?

BOKČILO: Popo, Popiva, sidi doli, da mi ti je ručicu tegnut; živi se vide kadgodi, a mrtvi nikada.

POPIVA: A, Bokčilo, dobru nam si nôvu donio! Da mi ti se je dat napit.

BOKČILO: Ovo je dubrovačko dijete: blaženo mlijeko, koje sisa!

POPIVA: Sinjora, čula si?

LAURA: Čula sam.

POPIVA: Bone nove!⁴⁴⁸

LAURA: Bone!⁴⁴⁹ Čin’ da ta čovjek uzide gori.

POPIVA: Bokčilo, veli gospođa da uzideš gori.

BOKČILO: Pate⁴⁵⁰, za posluh sam.

Četrnaesti prizor

POMET (sam)

POMET: Dobro, dobro, bože! Ovo trata, ovo novele⁴⁵¹! S Pometom imate što činit, kanaljo, neljudi, siromasi! Pomet se s vami rve. Poću sada nać Dunda Maroja alla oštaria della campana⁴⁵², ter mu ću sve spovidjet i naučit ga ću da s Popivom unjiga, dokle ga doma povede. Kad im Dundo Maroje u kuću uljeze, to prve će fačende trjeske, bune⁴⁵³ bit, konti se će iskat, – dinari su spendžani! Tot ja i moj Tudešak, ostasmo eredi delli beni di condan signora Laura⁴⁵⁴. Fora, fora bez mjedi!⁴⁵⁵ U Dubrovnik, s vragom, na krinicu juhe i na deset peča u dinaru mesa⁴⁵⁶. Poletjeh veće ovi posao opravit.

Petnaesti prizor

MARO (sam)

MARO: Hajmeh, nesrjećo, krudela nesrjećo, veoma ti me ubi, veoma ti me ucvili! Ah, lakomosti od otaca! A oci vragovi, neprijatelji mira i goja i kontenta od sinova! Desponjao se je u Rim doć za ruinat me, za umorit me! Krudeo čovjek, veće ljubi dinar neg sina, jednoga sina koga ima. S kojom je gracijom došao⁴⁵⁷, gdje li me je našao! Vrag uzeo čas i hip kad nijesam prije dan umro, er umrah⁴⁵⁸ miran; a sada ovi krudeo čovjek hoće da vodim desperan život, da provam muke pakla. “Dukate, dinare!” Vrag uzeo dukate, makar i tko ih kuje, pokli se kažu, kad se pendžaju, toliko slaci⁴⁵⁹, a kad se spendžaju, zmije, lavi koji nam srce deru i ijedu⁴⁶⁰. Ovi mi će vrag ktjet konte iskat, – konte! U vraga ti konti! Došao je skapulavat što je u morske pučine utonulo. Vrag uzeo i dinare, makar i njega!

Je li na svijetu nesrjećniji čovjek od mene? Ima li ijedan sin ovakoga oca kako i ja? Stoje li ičigove stvari gore neg moje? A sve je uzrok ovi ne otac ma smrt moja! Oni krudeo čovjek, ajme, osramotio me je; što ću sada, ter prid sinjorom Laurom? Hajme, sinjora Laura, strah me je er te ću izgubit, strah me je er ću i život izgubit. Jaoh, izgubio se sam, ne znam ni kud hodim ni što činim, ni znam što ću. Sinjori ove tuge ne valja da spovijedam. Sinjore neće tuga ni tužnijeh amanata; dijele dobro brijeme sa amanti, od zla brjemena neće dijela. Poću nać Popivu i š njim deliberat⁴⁶¹ kako se imam vladat.