Prolog Dugog Nosa
DUGI NOS, negromant, govori:
DUGI NOS: Ja Dugi Nos1, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi-žene, stare-mlade, velike i male2, puk s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu tri godine3, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu4, od šta plakijer imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, što katance5 stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini. Sad, budući me vjetar opeta k vami dognao srjećom vašom u ovo brijeme od poklad6, odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne obeselim. Ma prije neg vam što moje negromancije ukažem, hoću vam odkrit jedan sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar ni triš mudar nije znao, od šta se su skule od mudaraca7 vazda veoma čudile i veoma napastovale, – sekret dostojan da ga vi znate, plemeniti i vrijedni Dubrovčani. Znate er kad se, jes tri godine, od vas odijelih, ončas se uputih put Indija Velicijeh8, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija9, gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju. Otole otegnuh nogâ k Novijem Indijama10, gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica. U Stare Indije11 otole htjeh naprijeda proć, ma mi bi rečeno er se već naprijeda ne more proć. Rekoše mi da su tamo Stare Indije, i da u Stare Indije nitko ne more poć, govoreći: “Upriječilo se je ledeno more, koje se ne more broditi, i vrla vječna zima, koja galatinu od živijeh ljudi čini”; a s drugu stranu veljahu da gorušte sunce i paljevito ljeto dan bez noći ne da ne tačam živu čovjeku pristupit, ma12 zemlji od vrućine plod plodit. I rekoše mi: “Po negromanciji samo u te strane može se proć”. Kako ja to čuh, otvorih moja libra od negromancije, – što ćete ino? U hip, u čas ugledah se u Indijah Starijeh!
Tuj nađoh pravi život, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto, i gdje sunce s istoči vodi tihi dan13 samo od dzore do istoči i od istoči do dzore; a svitla zvizda danica ne skriva se kako ovdi meu vami, ma svitlo svoje lice na bilomu prozoru na svak čas kaže; a dzora, koja rumenimi i bijelim ružami cafti, i ne dijelja se s očiju od drazijeh ki ju gledaju; a slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine. A ostavljam vode bistre, studene ke, odasvud tekući, vječnu hranu zelenim travam i gustomu dubju daju; a bogata polja ne zatvaraju dračom slatko, lijepo, zrjelo voće, ni ga lakomos brani ljudem, ma otvoreno sve svakomu stoji. Tuj ne ima imena “moje” i “tvoje”, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.
I za rijet vam sve što sam vidio, i da me bolje razumijete, vidjeh u tjezijeh stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele urešenu, jedna pisma i od kamena čovuljica, vele učinjeno, obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda. Upitah koji su ovo obrazi, što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet. Rekoše mi da negromanti u stara brjemena, kako to bud’ ja, po negromanciji dohodeći u njih strane i donoseći diverse trgovine za otuda zlato odnosit, er se u rijekah tamo veliko zlato nahodi, donošahu među ine žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh i na svaki način.
I žene od tizijeh strana, – kako i naše, koje polakšu pamet imaju od ljudi, – gledajući te obraze, počeše se smijejat kako od stvari ku prije ne bijehu vidjeli, i rekoše: “Smiješno ti bi bilo da ovi ljudi mogu hodit i govorit!” I rekoše negromantom: “Vi ste negromanti; ako hoćete da od ovizijeh strana zlata odnesete, učinite po vašoj negromanciji da ovi čovuljici ožive, i da počnu hodit i govorit, er bi tada na pravi način smiješni bili, a taki mrtvi ne valjaju ništa”. Negromanti, za lakomos od zlata, daše duh žviratom, barbaćepom, čovuljicom, obrazom od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijem, kozjijem i od tezijeh načina14. Ti ljudici, kako imaše duh, počeše hodit, govorit i smiješnice činit po taki način, er se nigdje gozba ni pir ne činjaše gdje oni ne bi dozvani bili. Mislite je li smiješna stvar bila gledat te obraze u to prvo brijeme15 gdje tamaše!
I, za dovršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni16 i, za u kraće rijet, ljudi nahvao17, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao od ruke im ide učinit jednu konjuru18, da iz gospoctva izagnu ljudi nazbilj. Ljudi nazbilj to uzaznavši skočiše, uzeše oružje, izagnaše sve te ljudi nahvao i ne ktješe da jedan cigloviti za lijek u tjezijeh stranah ostane.
Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme19 kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za gvozdje20 se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo. Njegda ljudi nahvao dobivahu a njegda nazbilj. Ma, za rijet istinu, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i s trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.
Sada, moji uzmnožni vlastele, svitla krvi, stari puče, mislim, kako i prije, ukazat vam od moje negromancije kugodi lijepu stvar, i zašto u pređnu votu triš mudrijem21 stavih katance na usta, sada im katance dvižem, neka govore, neka se govorenjem punijem nenavidosti ukažu i odkriju ljudi od trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao. Ovi sekret nitko dosle nije znao! Ljudem je nahvao paralo da su i oni ljudi, a ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda22.
Sada ja mislim, sada u ovi čas, ovdi prid vami ukazat Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vami, kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže; i zašto prije na šeni23 Dundo Maroje, Pomet i Grubiša ugodni vam biše, zato i sada hoću da vam se s ovom komedijom ukažu. I, za duzijema riječmi ne domorit vam, iziće prolog, koji vam će dekjarat što će bit. Ma rijet vam ću jednu stvar: budi vam draže što ste uzaznali odkud su izišli i koji su početak imali ljudi od ništa i nahvao, koji smetaju svijet, nego komedija koju ćete vidjet. A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj. Tihi i dobri uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini, a obrazi od barbaćepa, kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, mojemuče, žvirati, barbaćepi, tovari i osli, koze, ljudi nahvao, sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit. I ne drugo! Na vašu sam zapovijed, stav’te pamet na komediju!
1. ↑ Dugi Nos – “lik Negromanta, poznat u Držićevu stoljeću pa i u komedijama, po ovakvoj je kazališnoj funkciji značio novost u teatru onog doba. Njegovo izvanredno značenje shvaćamo otkad je Jeličić smisao njegova prologa povezao s piščevim urotničkim pismima nastalim petnaestak godina poslije, i otkad je Košuta proučio izvore koji su osvijetlili mnoge prije nerazumljive pojedinosti njegova teksta…” (F. Čale)
2. ↑ velike i male – “Što znači velike i male? Zar možda po stasu? Sigurno ne! Dakle tu pod velikima misli na viši puk (‘popolo grasso’), a pod malima na niži puk (‘popalo minuto’)” (V. Foretić). Negromant se ne obraća samo plemstvu, jer je Držić zamišljao da će se komedija prikazivati na trgu Prid Dvorom, dakle pred većim mnoštvom. Ipak se prikazba održala u zatvorenome, u Vijećnici, jer su neke nepogode, vjerojatno ružno vrijeme kao i na praizvedbi Tirene, omele izvedbu na otvorenome pa su ipak osim vlastele u ograničenu prostoru mogli prisustvovati neki pučani, o pokladama 1551.” (F. Čale)
3. ↑ jesu tri godine – 1548. godine Prid Dvorom je prikazana izgubljena predstava Pomet, u kojoj se također Dugi Nos obraćao publici
5. ↑ katance – “vjerojatno je riječ o protivnicima u platonističko-petrarkističkoj i književnoj sredini, i u idejnom i u klasnom pogledu bliskoj vlasti…”; Držića su optuživali za plagijat (F. Čale)
6. ↑ brijeme od poklad – komedije su se prikazivale u vrijeme poklada, karnevala
7. ↑ skule od mudaraca – “nisu škole filozofa, nego bratovštine, udruženja raznih ‘prosvijetljenih’ sljedbi… Najavljujući svoju novu komediju, ali i otkrivanje neke ‘tajne’ koju Dubrovčani, ni naobraženi ni najpametniji, ne znaju, Držić očito ponovno ironizira svoje protivnike, dok druge koji se dobrim dijelom smatraju ‘prosvijetljenima’, posebno apostrofira aluzijom na skule od mudraca” (Košuta)
8. ↑ Indija Velicijeh – “Prema srednjovjekovnim kartama to je otprilike današnji Hindustan. Vladala je legenda da je to zemlja magije.” (F. Čale)
9. ↑ Malijeh Indija – “zemlje koja je dotad obuhvaćala ili Abesiniju, ili Indiju preko Gangesa, ili Pakistan. Prikazivali su kao zemlju gdje su u klasičnoj starini živjeli patuljci i borili se sa ždralovima.” (F. Čale)
10. ↑ Novijem Indijama – novootkrivenim zemljama Amerike, o čijem su bogatstvu u puku bile raširene brojne legende
11. ↑ Stare Indije – Daleki istok
12. ↑ ne tačam … ma – ne samo … nego
13. ↑ tihi dan – “umjesto blag dan, dies festus, u starom religioznom shvaćanju” (Košuta)
14. ↑ Negromanti, za lakomos od zlata … – Negromanti su dakle oživjeli te lutke zbog pohlepe za zlatom
15. ↑ u to prvo brijeme – “in illo tempore, prvotno mitsko i sakralno vrijeme” (Košuta)
16. ↑ s koze udreni – “radi se možda o eufemizmu; usp. mletački ‘cavron futudo'” (Košuta); dakle, riječ je o psovci
17. ↑ ljudi nahvao – “Ljudi nahvao, koje komediograf ne može spomenuti bez slapa najpogrdnijih naziva, u svakom su slučaju oni ‘monstrumi’ u pismima Cosimu Medici. Ljudi nahvao smetaju svijet, a zasigurno i onih ‘petnaest monstruma, ludih i nesposobnih koji nas unesrećuju, da bi nam bog u tome pomogao!’. Riječ je o dubrovačkim gosparima, o tome nema više sumnje!… Nitko se u našoj literaturi nije oštrije i nesmiljenije narugao s plavom krvi!…” (Jeličić)
18. ↑ konjuru – urotu
19. ↑ zlatno vrijeme – mitsko zlatno doba (aurea aetas) iz rimske mitologije (Ovidije, Metamorfoze), kada je vladao Saturn
20. ↑ gvozdje – željezno doba, koje je prema mitologiji nastupilo nakon zlatnog
21. ↑ triš mudrijem – “triš mudri” a “šeskrat ludi” bili su, u posveti izdanju Držićevih djela (Svojim prijateljem), kritičari protiv kojih je, čini se, pjesnik bio trajno u polemici” (F. Čale); te protivnike komedije i pristaše konvencionalnog petrarkizma Držić spominje i u Džuhi Kerpeti, “a sad će im prikazbom komedije omogućiti da se zavidnim govorenjem otkriju kao ljudi nahvao, koji su istovjetni s onima koje Držić osuđuje na društveno-političkom planu” (F. Čale)
22. ↑ do suda – do sudnjeg dana
23. ↑ prije na šeni – ti su likovi već bili na sceni u izgubljenoj komediji Pomet