Prvi čin
Prvi prizor
VARIVA, godišnica stara, GRUBA, godišnica mlada
VARIVA: Sjetna, Gruba, ne došla! Što je ta prješa? Kako li si smjela, tužna, doć, gdje znaš, star pas ne da pristupit, koji, bijedna ja, na svakoga reži. Ni znam koji je ovo život koji se š njime žive.
GRUBA: Sjetan ti život i s gospodarom! Prava si Variva koja pakao š njime variš. Ne imate ni ognja u kući, a sjetna, jedva sam utekla od njega. Dođoh da ognja uzmem; tako i čuh gdje njetko iza sna govori: “Drži! Zlato! Munčjela! Uhiti! Lupeži!” i strah me obide. Tako put ognjišta12. Istom se sunu starac put mene, a ja, Vare, niz skale! Dušom mojom, malo nogu ne ulomih.
VARIVA: Da nijesi je ulomila dobro si prošla, er se si zdrava skapulala. Moja Grube, ovčice mlada, ne dohodi veće ovdi po oganj da mi te vuk ne uije, da Gruba ne bude gruba.
GRUBA: Gruba ti gospođa bila i s imenom makar i tko mi ga nađede13! Nije mi života, sjetna, s ovijem hudosrjećnijem imenom. Duša mi pođe s vražijijem vraguličići14, od kojijeh ino nije čut, ni im je ino u ustijeh neg gruba.
VARIVA: Gruba, ako i gruba, draga.
GRUBA: Gruba im tamo mati i tko ih je rodio! – Što je od Andrijane?
VARIVA: Ali je nijesi gori15 vidjela?
GRUBA: Vidjela sam zlu čes! Jedva sam zlom dušom16 utekla.
VARIVA: Grube, u veliko’ smo tuzi. Andrijana je čula da ju hoće dat otac njekomu zlostaru koji vele da je bogat. Htio bi je dat bez prćije, er naš zlostar ne ima, ako bi joj i htio dat prćiju. I ako bi imao, đavao je a nije lakomac.
GRUBA: Uh, ne bih stara muža! Ono gdje kašlju, a, brižni, ne mogu ni hodit, a neg, a neg da…
VARIVA: Što, sjetna, “a neg da”?
GRUBA: A neg da igraju17 s nevjestom.
VARIVA: Hudosrjećna se ti naigrala! Mnjah da je i tebe vrag uzeo kako i njeke puštenice18.
GRUBA: Prava ti si njeka Variva! Još učinite da ne imamo ni igrat19. Sjetna ve Grube, neka se prikrstim.
VARIVA: Kćerce, ja bih ti mati bila; budi dobra.
GRUBA: Dobra ću bit, ako me mati bude dobru učinila. Djevojka se je majčici molila: “Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga; lačna bih bila s starijem hrabrom, ako i ima dosta blaga; od pogleda mlada hrabra vazda bih sita bila”.
VARIVA: Nut hudobe, dokle ih umije! Djavolice, dobro se ne izležete, a sve znate. To Andrijana i plače: dat je će onomu zlostaru bez prćije, istom da dinare ne broji, a makar u morske pučine da ju vrže.
GRUBA: Jes, na, vraga da dobude, kad bi mu to moglo bit. Andrijana je,
žî n’ t’, obećala Kamilu; znaš onomu vlasteličiću20 što često ovdje prohodi?
VARIVA: Obećala, sjetna! Kako se to obećava?
GRUBA: A on sve uzdiše i govori “jao!”
VARIVA: Jao ti vazda! Što je to “jao”?
GRUBA: Ono ne znam; govore vazda, kad dunižaju, “jao”.
VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgiči znaju.
Drugi prizor
STARAC SKUP. VARIVA, GRUBA
STARAC: Variva, Variva!
VARIVA: Domalo ga ti vario! Idem u pakao: Grube, zbogom! Nemo’ ve, moja lješinice, s kijem govorit od šta smo sada besjedile.
STARAC: Ogote, kad mene nije u kući, okameni se u kući21.
VARIVA: Hodi, tamo se ti okamenio! Da gdje ću stat neg u kući?
GRUBA: Vari, Vare, pakao vari!
S mladijem mladi,22
s starijem stari!
Da’ mi mlada,
ne hajem glada;
ako me je mlad ubio,
ali mi je, brajo, mio.
Voljela bih ja mlada gospodara nego stara.
VARIVA: Bizgiča!
Treći prizor
STARAC SKUP, VARIVA
STARAC: Magarico, što iščekuješ na vratijeh? Da ja izidem, je li? Da razvrćeš što je po kući?
VARIVA: Tezoro da t’ nađem, veliku tugu!
STARAC: Tezoro, ah, tezoro? Otkud ti umiješ dotle23?
VARIVA: Umijem! Da ti hoću ukrasti, ne bih ti imala što ukrasti neg paučina; toga ti je najpunija kuća, ni daš mesti…
STARAC: Ni dam mesti, pače neću da meteš.
VARIVA: … ni daš kuhat. Ključe od ognjišta24 držiš kako da ti je tezoro u ognjištu. Kći ti se namrije glada, djevica kako anđeo! Nije li ti grijeh?
STARAC: Tezoro, kako da mi je tezoro u ognjištu! Često li to tezoro uspomenu’eš! Nijesu ti lopiže ni lonci na pameti.
VARIVA: Na pameti mi su prazni lonci i glad kojijem nas moriš.
STARAC: Stav’ pamet, Variva! Da nijes’ veće ni ubilj ni ušal25, – da te vrag ne uzme, – o tezoru progovorila! S vragom ćeš učinit da nas istom tkogodi zakolje. Tebi je tezoro sve na jeziku; tkogodi će uzet nazbilj da je u nas tezoro, zaklat nas će ter neće ni tebi prostit i okoristovat se će. Zato, Variva, o tezoru ne govori.
VARIVA: Koje tezoro? Što je tezoro? Oto da’ da se štogodi objedu kupi, a o tezoru ti misli.
STARAC: Starežino, zla ženo26, o kom ću tezoru mislit? Poznavam ja tvoje malicije, ma mi ćeš domalo u kući stat. Koju si malo prije spiju poslala u kuću? Što ktijaše ona mala guba27 u mojoj kući? Ja te ću! Uzidi gori, pođ’ u Andrijane gori, š njom stoj. Da se nijesi od nje dijelila!
VARIVA: Objedu hoće li se što varit?
STARAC: Ne bi Variva bila, da o varenju vazda ne misliš! Ja imam mislit o tomu, a ti pođ’ k Andrijani, ter predi.
VARIVA: S tezorom mi je došao, neboga!
STARAC: Nećeš ti ostavit to tezoro dokle t’ ne pribijem vrat i noge.
VARIVA: Hodi, tamo te gočula zadavila! Gospo od milosrdja!28
Četvrti prizor
STARAC SKUP, zatim VARIVA i ANDRIJANA
STARAC (sam): Ribaode, magarice, zle žene! Ovo je ruina moja. Ako ju izagnem, strah me je da ne propovije tezoro koje je u mene; a držat ju nije sikuro, ni znam što ću. Para da zna er je u mene ovo tezoro; a mogla bi i ne znat. Što je ona kucanja? Ava, zlo! Per Santa Marija29, obija bravu! Ajme! Variva, Variva! Što ti držim u kući ašašine?!
VARIVA: Što ti je, za ljubav Božiju? Što ti je? Tezoro ti ugrabiše?
STARAC: Što ono razbijaše?
VARIVA: Ono drva cijepah.
STARAC: Drva cijepaše? Da’ sjemo ključ od ognjišta!
VARIVA: Njeku je zlu mraku30 u ognjištu skrio, – nije inako! Koji si je ovo život.
STARAC: Zlu mraku sam skrio? Na ti31 tezoro. To t’ sam skrio, tako se krije!
VARIVA: Ajme meni, jaohi meni!
ANDRIJANA (iz kuće): Nemo’, ćaće! Brižna, oto ju na mjestu ubi.
VARIVA: Jaohi meni! Bog te ubio!
STARAC: Gori u tretji pod svi!
Peti prizor
STARAC (sam)
STARAC: Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! Odkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Odkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit32. A da ga u skrinji držim, koliko bi veće gvozdjem obijena33 bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu Božiju mi sve nješto govori: pođ’ ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi34, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor, zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što činim ja ter ne trčim da mi ljubav tkogodi moju ne ugrabi? Tko ljubi; sumnjiv je35. Ah, tko je gori? Što činite? Muči se sada36: ovo mi nije drago. Što činite gori? L’ è fatta!37 Nećete otvorit? Vidim vas, sve vas vidim!
Šesti prizor
SKUP, VARIVA i ANDRIJANA (iz kuće)
VARIVA: Što nas vidiš? Viđ nas, ovako tebe gledali izbijena!
STARAC: Jeste li gori?
ANDRIJANA: Gori smo, ćaće.
STARAC: Tko čuva, učuva. Ugasite oganj da tko po oganj ne dođe. Neću da mi nitko u kuću dođe. Zatvorite od skale vrata. Ako tko dođe zaimavat38 što iz susjedstva, rec’te: “Lupeži su sve pokrali, nije ništa39 u kući”.
VARIVA: A i jes velika vraga u tvojoj kući koju toliko čuvaš? Sva je paučinami porasla.
Sedmi prizor
STARAC (sam)
STARAC: Mučno ti se dijeljam iz kuće, a ne more mi se smanje. Dužnik40 mi je obećao danas za vas dan41 platit njeke dinare: ako ne pođem, neću ih skodžat; ako pođem, tezoro mi perikula. Sin nije sin, ni prijatelj prijatelj, – dinar dobrotu šteti; a u mene je ključ od ognjišta, a žene su, ne umiju dotle42. Za strah ne valja da ostavim ovoga dužnika, ma kako na vješala idem na Placu. Počeli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dubitam da su štogodi uzaznali. Što ćeš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svak zja da vraga od tuđega proždre. A ja tvrd kao mramor. “Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!” Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te. Poću i opravit što imam za najbrže se opet vratit doma.
Osmi prizor
KAMILO, GRUBA
KAMILO: Grube!
GRUBA: Grub ti nos! Kâmo, ti li si? Ne more svak lijep bit kako i tvoja Andrijana.
KAMILO: A je li moja, Grube? Hoće li toj bit? Ja sam lje nje43, ne mogu neg nje bit, i nje mrem, a pravo bi da nje živem.
GRUBA: Brižna, svi ovi ki dunižaju44 govore “Jao” i umiru, a živi su. Sjetni, što vam je ter uzdišete?
KAMILO: Grube, srce nas boli od slatka.
GRUBA: Tot vam, a vi pomanje zaharom se davite. Da’ to! Imaš li?
KAMILO: Imam, na!
GRUBA: Što mi si dao? Lakomca, dva mijendeoka mi je dao! Spore ti si ruke, – sporo vazda davao i na tebe plakali!
KAMILO: Grube, ne imam veće; ma ti ću zautra veliki ubrusac zahare dat, ako mi Varivu dozoveš.
GRUBA: Kâmo, oni zlostar, – jaohi meni, malo vrat nijesam prid njim ulomila. Jezus, abe Marija, ukloni mene Bog da tamo veće nogu stavim!
KAMILO: Grube, nije ga sad doma, tako mi Boga!
GRUBA:
Kad mi daš, neka znaš,45
za tebe ću skočit dvaš.
Kad daš zaharu, tako ću i poć.
KAMILO: Bogme ti ću dat zahare, nu hodi!
GRUBA:
Da’ mi slatko,
na ti glatko! –
Hodi živo! –
Neću! – Jao!
Komu je krivo,
budi mu žao.
KAMILO: Ova me vražica ruinava. Oršu, pacijencija! U Andrijane se vrata otvaraju: Variva je. – Variva!
Deveti prizor
KAMILO, VARIVA
VARIVA: Kâmo, sjetna!
KAMILO: Što je, Variva, zaboga?
VARIVA: Ovi zlostar hoće Andrijanu udat za njekoga zlostara koji ju bez prćije hoće.
KAMILO: Ajme, Variva! Da Andrijana što pravi46?
VARIVA: Hoće se zaklat, plače, skube se.
KAMILO: U njoj stoji47 da ariva; a zna koliku joj ja ljubav nosim, budući joj ja obećao, a ona meni vjeru dala. Ni se može razvrć, – nije razlog, ni bih to mogao podnijet, – prije bih život izgubio.
VARIVA: Jaohi, Kâmo, što to govoriš? Ona mre da se s tobom sastane i da učini koliko joj ti zapoviješ, a to, er hoće tvoja i živjet umrijet.
KAMILO: Variva, bi li se moglo sad š njom progovorit?
VARIVA: Brižna, Kâmo, kako? Na očiju smo ovdi od svega svijeta; a da on izide, tot veće mi, Jezus, pošli gore se ne more.48
KAMILO: Ah, Variva, reci joj da je mudra i da ne izgubi vjerenika koji ju ljubi veće neg oči svoje, neg život svoj.
VARIVA: Kâmo, nemo’ da ona tebe izgubi; a ona je tvoja, – za to se naspi.49
KAMILO: Oto njekoga, Variva! Grubu ću poslat k vam i ordenat vam što imate učinit. Istom činite što vam ja ordenam.
VARIVA: Kâmo, Andrijana i ja, žive i mrtve, tvoje! Što ć’ ino?
KAMILO: Ah, vraže, vele ti možeš, smećo od svijeta!
VARIVA: Uh, brižna, nemoj se brinuti, Kamo!
Deseti prizor
DOBRE, Kamilova mati, i ZLATI KUM, nje brat
DOBRE: Zlato50, moje zlato, razlog je da sestrica bratu uspomene što je razlog. Dobro da51 mi žene scijenjene smo za malo u stvoru52, i da ne imamo pamet mušku ma djetinsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet53 obrće, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar; ništanemanje ljubav ku ja nosim momu bracu, mudru me čini da mu uspomenem što je razlog i što čini za tebe54. I zato se sam dijelila iz kuće da ti slobodnije ovdi gdje nije nikoga uspomenem što me je duh sveti nadahnuo da ti uspomenem, er od kućnje čeljadi ne smiješ riječ pošaptat da ne prislušuju; hoće sve znat, i što nije, pak svakomu pripovijedat.
ZLATI KUM: To je istina, Dobre. Ja tebe scijenim ženu razumnu, a ostale budi kakve im drago. Sa mnom nije od potrjebe da vele obhođom ideš. Reci mi slobodno što imaš.
DOBRE: Da mogu li ti slobodno rijet?
ZLATI KUM: Moreš, reci!
DOBRE: Zlato, dragi brate, ime ti je zlato i kuća ti je suho zlato, a ne imaš od srca tvoga komu ćeš tvoje zlato po tebi ostavit! Neka ti damo vladiku s prćijom koju ti hoćeš, da vidiš u kući tvojoj drugoga tebe, a to je plod priličan tebi, da kuća naša s imenom ne pogine.
ZLATI KUM: Ja da se od ove dobi sada oženim?! Dobre, to li me svjetuješ? Dockna si uhranila ti svjet55, Dobre!
DOBRE: Nije, moje zlato, dockna. Kolicijem koji se su od veće dobi od tebe oženili sada su sinci njih starosti štap.
ZLATI KUM: Dobre, ja sam star, bogme star. Donjekle davah razumjet: skuboh sjedine, – staros ne mogoh skrit! Brada sva pobijelje; ako bih bradu ostrugao, ali kose ne taje; ako bih kose skrio, kašalj grinje odkriva.
DOBRE: Nu ve56, zlato, nu ve! Star je tko je nemoćan; a da se za ino ne oženiš neg da imaš tko te će u staros guvernat. A prćiju mož’ uzet koju ti hoćeš. Neka tvoja sestrica to veselje vidi prije neg umre.
ZLATI KUM: Dobre, o tomu mi ne govori.
DOBRE: Pače, zlato, neka o tvomu dobru govorim, i umoli se tvojoj sestrici da ve to veselje vidim za moga života. Ja ti sam našla djevojku s prćijom od vele tisuć dukata.
ZLATI KUM: To mi i u kuću da’, da mi govori: “Što? Kupila te sam, prćiju ti sam donijela veću neg ti valja svoj parentati imanje! A hoću ovo, a hoću ono”, – spendze da im carova riznica ne bi dosta bila! Dobre, ni mi o ženi govori, ni mi uspomenuj tej velike prćije: žena nije za mene, a od prćije ne imam potrjebu.
DOBRE: Zlato, kako si ti od potrjebe koji se zlato zoveš, tako i zlato nigda nije naodmet. A nije ni toliko koliko se govori57 od bogatica s velicijem prćijami. Sestricu tvoju, moje zlato, kontenta’.
ZLATI KUM: Dobre, ja te ljubim i nije stvari koju za tebe ne bih učinio, ma se od drazijeh imaju pitat stvari razložite.
DOBRE: Ovo je stvar koju može brat za sestru učinit.
ZLATI KUM: Na veliku me stvar usiluješ, Dobre!
DOBRE: Usiluj se! Nu to ve hoću za mene da učiniš.
ZLATI KUM: Pokli je tolika ta tvoja imadžinacijon58, kontent sam; ma neću neg kugodi ubogu djevojku. Neću gospođâ u kući, hoću djevojku kojoj ću ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja ne imam potrjebu od imanja.
DOBRE: U ime Božije! A mi da ti djevojku nađemo od dobre kuće; a o prćiji, ili ‘bud’ ili ne bud’, da, ne misli!
ZLATI KUM: Jes u ovoga tvoga susjeda ovdi, dobra čovjeka, kći djevojka kostumana.
DOBRE: Skupova kći? Ubog je odveće!
ZLATI KUM: Velim: bogatu neću!
DOBRE: U ime Božije!
ZLATI KUM: Za nju mi je Skup jedan dan govorio i spovidio mi je svoje uboštvo, i priporučio mi se. I ja mu odgovorih kako se zaonda ne mišljah ženit i ako bih se odlučio ženit, imao bih ga na pameti. I, za rijet ti59, srcem ljubim onu kuću; djevojku sam tu vidio: oko mi ljubi nje krv.
DOBRE: Na slavu Božiju! Drago mi je, dobro je! Da hoću li ja s Skupom govorit?
ZLATI KUM: Ja ću š njim govorit, pokli mu sam obećao, ako bih se ženio, da ću njegov bit.
DOBRE: Sve da je u slavu Božiju.
ZLATI KUM: Poću cijeć tebe sad najbrže da ga nađem.
DOBRE: Pođ’ u dobri čas!
12. ↑ ognjište – kuhinja
13. ↑ nađede – nadjenu
14. ↑ Duša mi pođe s vražijijem vraguličići – “ne mogu živa proći od tih vražjih vragolana” (Ratković)
15. ↑ gori – gore, u kući, gdje je bila pošla po oganj
16. ↑ zlom dušom – jedva živa
17. ↑ igraju – “dvosmisleno aludira na muškost koja manjka starim ženicima” (F. Čale)
18. ↑ puštenice – raspuštene godišnice
19. ↑ igrat – “tobože prije nije htjela biti dvosmislena” (F. Čale)
20. ↑ vlasteličiću – “ako se Andrijana, kći Skupova, mogla obećati mladom vlastelinu, to znači da je i Skup vlastelin, jer se, kako pri tome napominje V. Foretić, rijetko povređivalo pravilo da se vlastelini žene samo za vladike.” (F. Čale)
21. ↑ okameni se u kući – da se nisi makla iz kuće
22. ↑ S mladijem mladi – pučka pjesmica, kakve često izgovaraju Držićeve godišnice
23. ↑ umiješ dotle – toliko toga znaš, toliko daleko pameću dosižeš
24. ↑ ognjište – kuhinja
25. ↑ ni ubilj ni ušal – ni ozbiljno ni u šali
26. ↑ zla ženo – može značiti i: kurvo
27. ↑ ona mala guba – Gruba, koja je došla tražiti ognja
28. ↑ Gospo od milosrdja! – crkvica s tim imenom postoji pod brdom Petkom na Lapadu
29. ↑ Per Santa Marija (tal.) – Za svetu Mariju
30. ↑ njeku je zlu mraku – nekog je vraga, nešto je
31. ↑ Na ti – tuče je, i to tako nemilosrdno da joj i Andrijana priskače u pomoć
32. ↑ od tezora se nitko neće stavit – nitko se neće sjetiti blaga, nitko neće pomisliti na blago
33. ↑ gvozdjem obijena – okovana (u škrinji)
34. ↑ ljudi – ljude (stari akuzativ)
35. ↑ Tko ljubi; sumnjiv je – zaljubljenik je uvijek sumnjičav
36. ↑ Muči se sada – sad se šuti, sad šute
37. ↑ L’ è fatta! (tal.) – Gotovo je!, Propalo je!
38. ↑ zaimavat – posuđivati, uzajmljivati
39. ↑ nije ništa – nema ničega
40. ↑ Dužnik – Skup je dakle i lihvar
41. ↑ za vas dan – sasvim, potpuno
42. ↑ ne umiju dotle – ne znaju toliko, ne mogu toliko
43. ↑ nje – njezin
44. ↑ ki dunižaju – koji uzdišu, koji ljubakaju; riječ je o izrugivanju petrarkističkoj izvještačenosti
45. ↑ Kad mi daš… – “Treba napomenuti da Grubini stihovi zdravom narodnom putenošću također kontrastiraju s Kamilovom ljuvenom boljezni.” (F. Čale)
46. ↑ pravi – govori
47. ↑ U njoj stoji – do nje je, na njoj je
48. ↑ tot veće mi, Jezus, pošli gore se ne more – eto bismo se već mi, Isuse, proveli da se gore ne može
49. ↑ za to se naspi – što se toga tiče, možeš mirno spavati; budi bez brige
50. ↑ Zlato – Zlatikum, Kamilov suparnik, kojemu Skup želi dati Andrijanu bez prćije
51. ↑ Dobro da – iako
52. ↑ u stvoru – zapravo, u biti
53. ↑ svjet – savjet
54. ↑ što čini za tebe – što ti odgovara
55. ↑ Dockna si uhranila ti svjet – kasno dolaziš s takvim savjetom
56. ↑ Nu ve – nemoj, hajde
57. ↑ nije ni toliko koliko se govori od – nije istina sve što se govori o…
58. ↑ Pokli je tolika ta tvoja imadžinacijon – Budući da si to sebi toliko uvrtila u glavu
59. ↑ za rijet ti – da ti pravo kažem