Dubravko Kastrapeli, potomak prosvjetnih djelatnika dubrovačkog kraja od XIX. stoljeća, u svojem unutrašnjem kodu nosi jug, otvoreni šaljivi sredozemni duh. Ulazeći u renesansni Držićev svemir ideja, slikaru Kastrapeliju otvorio se izgubljeni svijet prošlih vremena. U kakav je svijet zakoračio slikar? Kakve ga to interesne sfere i tematika zaokupljaju? Govor geste, comedie dell’arte, kazališnih družina: Njarnjasa, Gardzarije, Od Bidzara i Pomet družine kroz Kastarpelijeve ilustracije koja frca energijom i duhovitošću, iznova je oživio. Umjetnost ilustriranja jest odraz sposobnosti umjetnika da u likovnom mediju preoblikuje piščevu misao, materijalizirajući likove sa svim svojim kvalitetama i manama.
Pred nama izranjanju u naoko nježnoj tehnici pastela koja je u ovom ciklusu ekspresivna tehnika svima znani likovi Držićeva svemira. Tu su likovi iz: Tirene, Dunda Maroja, Novele od Stanca, Skupa ili Tripče de Utolče. Vedrina likova, brzina prepoznavanja karakternih osobina renesansnog Dubrovnika, kojemu je Držić ostavio trajan spomenik trajniji od mjedi, u Kastrapelijivim ilustracijama biva zadaćom. Domišljati Pomet, kao i “ljudi na zbilj” i “ljudi nahvao” izranjaju iznova sa svim svojim ljudskim licima i naličjima. Pedagoška crta u Kastrapelijevu imaginarnom Vidrinu svijetu, jest da se ukaže na trajnje ljudske kvalitete i na skrivene mane. Poslovična štedljivost, gotovo protestanski puritanizam dubrovačkih trgovaca biva izrugana kroz lik Dunda Maroja, a rastrošni Maro koji je “spenđu dukate” kao da je slika današnje “zlatne mladeže” koja je brzim potezima Kastarpelijevih ilustracija data u par poteza. Svijet je to iznova:”Prid Dvorom”, “Među male crevljare”, “Među bačvare”, koji se trguje, korteđava, vara, obmanjuje “dogona Vlaha” i “čini teatar”. Ilustracija Držićeva dj ela iz i skuj e veliku sposobnost umjetnika u jasnoj karakterizaciji likova kako bi se oživio tekst, i kod čitatelja potaknuo interes za uživljavanje u jedan davni svijet od teatra.
Trajno propitivanje Držićeva djela, u kojima negromancije jest i zbilja, ali i svijet “od velicijieh Indija”, zadaća je suvremene hrvatske povijesti umjetnosti. Potrebno je stalno imati na umu kako baština bez baštinika jest mrtva, ukoliko iznova je ne budemo oživljavili ostati će trajno mrtva na policama knjižnica i muzeja. Sada, kada živimo u vremenu svekolike globalizacije potrebno je hrvatsku baštinu predočiti svijetu u kojemu vlada brzina, površnost u komunikaciji, i gdje nema vremena za udubljavanje u davni svijet “od duha”. Upravo Kastrapelijeve ilustracije nude tom novom svijetu najbolji primjer kako se Držićev vizualizirani pravi i obrnuti svijet može ponuditi. Ovaj ciklus crteža, gdje je iz stoljetnog vrludanja kroz tiskana slova “u Mlecih” ili u kojem drugom gradu “od Europe”, Držićevi likovi izranjaju sa svim svojim vrlinama i manama, ispunjaju nas s radosti, kako smo uspjeli u nastojanju oživljavanju hrvatske književne baštine, prevedene u novi vizualni oblik prihvatljiv sadašnjici. Slikar Dubravko Kastrapeli posve je ispunio likovnu zadaću oživljavanja duha renesansnog Držićeva Dubrovnika. Svemoć ljubavi, samoživost, škrtost, staračka zaljubljenost, traženje vječne mladosti, ljubav “vrhu svega” iznova su pred nama, decentno oslikani u likovima koji nas toliko podsjećaju na današnju tužnu zbilju u kojoj vladaju “ljudi nahvao” – eh, da je Vidra danas živ! Vidrin svijet jest svijet trajnih vrijednosti, koje svi mi prepoznajemo, a renesansna odijela možemo prispodobiti odijelima Huga Bossa, Pier Cardena. Stoga, kako bi se rekalo u Držićevoj maniri, Kastrapeli je “pengač od velicijeg umjetenostva”.
Dr. sc. Vinicije B. Lupis