26.09.2017.
Predstavljanje grafičko-pjesničke mape Lukše Peka – Marin Držić,
26.09.2017.
Ova grafičko-pjesnička mapa sadrži ukupno 33 lista papira formata 32 x 30 cm, od čega je na 12 listova papira tehnikom ofseta otisnuto 12 pjesama Marina Držića, a na 12 listova papira tehnikom bakropisa i suhe igle 12 grafika Lukše Peka. Na po dva lista u tehnici ofseta otisnuti su predgovori Marina Ivanovića i Luka Paljetka, na dva su lista otisnuti životopisi Marina Držića i Lukše Peka, a na posebnom listu otisnuta je naslovna stranica, predgovor Marina Držića i impresum.
Sve grafičke listove ručno je otisnuo Lukša Peko u svom ateljeu i svi su označeni kao autorski otisci. Svaka grafika otisnuta je u 42 primjerka, označena brojkama od 1 do 42. Ova grafičkopjesnička mapa posvećena je 450. godišnjici smrti Marina Držića.
Iz predgovora grafičko-pjesničke mape povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića: „Nije Lukša Peko zaboravio znanu faktografiju Vidrina života niti je propustio uvidjeti snagu blistavih civilizacijskih ideja skrivenih ispod slojeva nevinih i predvidljivih dramskih zapleta. No, od držanja za ovo svakodnevno, zanimljivije mu je bilo zakoračiti u isto Držićevo pribježište i njegovim stopama hodati ulicama imaginarnog Grada u kojemu „slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine“. U tom kamenom gradu čije crkvice, ulice, prozori i palače, nalikuju ovom našem Dubrovniku, odvija se dramska radnja naizgled započeta davno prije nego što je zainteresirani umjetnik-promatrač tuda prošao i koja će, zatvorena u vremensku petlju, na jednak način trajati zauvijek. Neki od tih prizora ucrtani su u metal i otisnuti na grafikama u ovoj mapi, ali još su mnogi kantuni, đardini, sveti i sladostrastni interijeri velike Držićeve mašte ostali neotkriveni.
Ponudivši nam sada, nakon punih dvadest pet godina, svoja snoviđenja, Držićevim stihovima opisanog nebeskog Dubrovnika u kojemu se ljubav otkriva u mnogim svojim oblicima, ponovno imamo priliku upoznati ovog majstora grafičkih tehnika i discipliniranog meštra čije su ruke crne od grafičke boje i čvrste od stiskanja grafičke prese. Sazdavši taj idealni Grad i davši mu, poput negromanta, duh koji je sposoban stvarati, Peko je prošao Držićevim stazama i dao nam pravu vrijednost ovog posebnog izdanja, ove mape. Ona leži prvenstveno u grafikama koje se prvi i jedini put objavljuju ovdje u ograničenom broju primjeraka. Nije, dakle, riječ o ilustriranju Vidrinih ljubavnih uzdaha, nego o prvi put stvorenom ambijentu u kojemu stihovi nalaze plodno tlo za produljenje svoga života kroz maštu drugih umjetnika. Peko je izgradio prostor Držićevih riječi. To je likovno obilje, udruženo sa stihovima zanosa, stvorilo cjelinu koja je, kako kaže Wertheimer, veća od zbroja svojih dijelova; ona je idealna i nesavršena, mirna i dinamična, karnalna i metafizička.“
Lukša Peko rođen je 24. travnja 1941. godine u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Kao đak zanimao se za slikarstvo i grafiku da bi prve poduke dobio od slikara Antuna Masle, te od slikara i povjesničara umjetnosti Koste Strajnića. Godine 1961. upisao se na Slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom. Diplomirao je 1965. godine kod slikara Otona Postružnika i Đure Tiljka te dobio nagradu ALU Zagreb za grafiku. Prvi put izlagao je s dvojicom dubrovačkih kolega, Josipom Škerljom i Josipom Trostmanom, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka te je kao vojnik 1966. godine imao u Splitu prvu samostalnu izložbu. Na grafičkoj specijalki ALU Zagreb 1968. završio je Poslijediplomski studij kod Marijana Detonija. Do sada je priredio više od sedamdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na više od dvjesto pedeset skupnih izložbi. Objavio je tri pjesničko-grafičke mape: Vrt bez dobi 1986. godine s književnikom Milanom Milišićem, Kad su golubovi umirali 1992. godine s književnikom Feđom Šehovićem i ovu, Marin Držić – Lukša Peko u kojoj su objavljenje njegove grafike i Držićeve pjesme. Za svoj je rad dobio sljedeće nagrade: u Zagrebu Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1969.), u Dubrovniku II. nagrada Oktobarske izložbe (1970.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1971.), II. nagrada Majske izložbe (1979.), I. nagrada Majske izložbe (1980.), II. nagrada Proljetne izložbe (1981.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1982.), I. nagrada Prvog bijenala HDLU (1984.) i Nagrada Grada Dubrovnika (1996.), u Splitu Godišnja nagrada Slobodne Dalmacije (1992.) te je nositelj državnog odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.
