Nikšu poznam još od srednje škole, kad smo svake nedjelje poslije mise u Lore pili kapućin i maštali o tome što ćemo biti i kako ćemo promijeniti svijet. Sad nakon 20 i kusur godina našli smo se opet, doduše u nekom drugom kafiću, s malo više kila i bora, ali tema je ista. Dom Marina Držića mali je muzej, ali za Nikšu veliki izazov. „Ma hoću, Kate, da u ovaj muzej ljudi dolaze i da se tu osjećaju dobro, da mogu doć i djeca i stariji i mladi i ljudi srednjih godina i da ga osjećaju kao svoj javni prostor, kao svoj Dom“, govori mi Nikša .

Moja vizija Doma Marina Držića je prije svega približiti ga građanima ovog grada, približiti ga posebice  onim najmlađim, i zainteresirati ih  da spoznaju tko je bio i što je radio Marin Držić  u to zlatno doba Dubrovnika. I sve to u izvornom ambijentu. Kako bi bilo lijepo vidjeti Dom Marina Držića ispunjen djecom i njihovim roditeljima tijekom čitave godine a ne samo kada su neke svečarske prigode ili obljetnice.  Pogotovo je to važno zimi kad nema onog ljetnog šušura da ljudi imaju naviku svratiti na čašicu razgovora, vidjeti jeli nešto novog stiglo u stalni postav muzeja, pogledati recentnu izložbu, pročitati nešto novo o Držiću, ili jednostavno se opustiti u ugodnoj atmosferi …..
Dom Marina Držića mora živjeti svaki dan u godini, i stalno se truditi osvijetliti svaki aspekt Držićeva života i stvaralaštva.

Sve te njegove želje imaju i stvaran oblik u programima izložbama, tematskim večerima. Entuzijazam kojim zrači već stvara, već gradi neke nove mostove.

Iskreno, puno je posla, no prepreke se ne gledaju, važan je samo cilj. A ciljevi  su postavljeni visoko. Pokušati privući što više posjetitelja, “namamiti” ih u Držićev svijet… Istina, nemamo puno mjesta za prezentaciju svega onoga što bi htjeli no sasvim dovoljno da pokušamo ponuditi neki mali, cjenovno prihvatljiv, suvenir koji bi bio našem gostu jedna lijepa uspomena iz Grada. A k tome da taj isti gost dobije nešto gratis, primjerice Držićevu biografiju. U današnje vrijeme ljudi takve stvari znaju cijeniti.

Dom će se vrlo brzo otvoriti prema vani. Biti ćemo vrlo živi na svim društvenim mrežama, redizajnirat ćemo web stranicu kao što ćemo i osluškivat te vrlo pomno analizirati što ljudi očekuju od nas, tražiti ćemo i cijeniti  svaki Vaš prijedlog. I prema tome se ravnati, jer mi smo tu radi Vas.

Pripremamo izložbe, kroz koju sedmicu nam u goste dolazi mladi zagrebački ilustrator Dubravko Kastrapeli,  a koji će nam se predstaviti sa ilustracijama iz Držićevih djela. No, kada god budemo radili izložbe, njegovati ćemo i pedagošku ulogu…
Planiramo druženja s mladim, kreativnim,  još neafirmiranim autorima, a posebno iz Grada. Javite nam se, uvijek ćemo biti otvoreni za nove izazove. A sve u čast velikog nam Marina Držića.

Mogao je Nikša tako pričati do noći o svemu što treba, što se može i što će se napraviti. Ideja, a ni riječi mu ne nedostaje. Telefon je zazvonio i naš je razgovor završio, a ja sam ostala pod dojmom muzeja u koji sam ušla svega nekoliko puta i u njemu nisam vidjela ni pola onoga što vidim sad nakon ovog razgovora. Vidjela sam Skupa kako sakriva svoje zlato, a djeca ga teže po muzeju. Vidjela sam satire kako zadirkivanju turiste i lijepe djeve koje proviruju s prozora. Nakon razgovora s Nikšom Dom Marina Držića na tren mi se učinio kao dvorac iz bajke u kojemu žive mitološka bića. Nadam se da će Nikša uspjeti u svom naumu i da će bajku pretvoriti u stvarnost.

Nikša Matić je rođen 5. studenog 1976. godine, i nakon srednje Jezične gimnazije u Dubrovniku, završava fakultet Političkih znanosti 2000. u Zagrebu gdje stječe stručni naziv diplomirani politolog.

Zapošljava se u Dubrovačkim  knjižnicama, kao pripravnik, da bi kasnije upisao studij Bibliotekarstva, koji završava na Filozofskom fakultetu Sveučilišta  u Zagrebu. Kao diplomirani knjižničar, odnosno bibliotekar, od 2001. raspoređen je na radno mjesto informatora u Saloči od zrcala Narodne knjižnice.

Išao je na stručna usavršavanja, pa je dobio stipendiju Veleposlanstva SAD-a,  od američkog Ministarstva vanjskih poslova i 2003. godine odlazi u SAD sa skupinom hrvatskih knjižničara, gdje obilazi i skuplja iskustva najvećih sveučilišnih i narodnih knjižnica. Začetnik je i projekta „Pitajte knjižničara“ koji je kao pilot projekt krenuo upravo iz Dubrovnika. U Dubrovačkim knjižnicama obavlja posao koordinatora knjižničnog programa Crolist kojeg koristi većina knjižnica u Hrvatskoj, te posao međuknjižnične posudbe.