1. O koji ljuvene sej pjesni slišate

O koji ljuvene sej pjesni slišate,⁴
požalte, jaoh, mene, a sebe čuvate
ljubavi, kê oblas pod suncem, koje sja,
satira svaku vlas; svjedok sam tomu ja,
kî njekad ne scijenjah ljuvene tej strile,
od veće kad se uzdah u moje, jaoh, sile,
dobrota s liposti kê slomi u meni
ljuvenom kriposti, s kojom se rvat nî,
koje sam sužan bio, mladosti moje cvit
od kad je procaftio; a toj nî mogao skrit
niz blido lice ovoj plač, kî sam prolivao,
i i(z) srca uzdah moj, koji sam podirao,
kunući nemilos gospoje svih vila,
ne milos, u milos kâ se je stvorila;
er što mi braniše i što zvah nemilos
tizi(m) me shraniše, toj moja bi milos,
tizim ću na svit saj sloviti vrh inih,
tizim ću vječni raj uživat u višnjih.
Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom,
i oganj hudite u ledu studenom,
ne scijente, da je led, sve što je studeno;
ima lik svaka zled; ni je sve medeno,
što slatko tko scijeni; a željam ljuvenim
sve uzde puštat nî. Likara ćud je tim
drugo dat neg žudi smagljivi nemoćnik,
kî želi što mu udi, a mrzi što mu ‘e lik.
Ma sada poznam ja, er sve što svit ljubi
u vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi;
nego što slidimo put višnje dobrote,
u kojoj vidimo sve vječne ljepote.
Život naš kratak dan, žuđen’ja nemoći,
svjetovna dobra san, a naši dni noći;
za toj noć ođimo svjetovne tamnosti;
a sunce slidimo od višnje svitlosti;
čim nam je dana moć po božjoj milosti
pri neg nas smrtna noć obujmi mrklosti.