20. Od koli zgar s nebes odluka nemila

Od koli zgar s nebes odluka nemila
od tebe mene jes, moj cvite, odilila,
tučem se plačući, dragoga jak druga
grlica ištući, od luga do luga;
i plačna, jaoh, takoj kudi grem, bez mira
anđelski ures tvoj svud mi se prizira;
jaoh tužna, i mnokrat blažena mneći bit
i grlit bili vrat i ličce tvê ljubit
nađem se kako taj, kî u san uživa
svojim drazim vječni raj, ter se pak snebiva,
kada se probudi daleče od dragoga,
koga jaoh žudi vrh svega inoga.
More li toj biti da budeš, jaoh, takoj
u zabit staviti mû vjeru, cvite moj?
Ma tko bi ikad mnil izbrana liposti,
da taj tvoj ures bil skriva sve gorkosti?
Ne mogu vjerovat, tolika da lipos
u sebi ne će imat kû godi još milos,
i da se na plač moj još ne ćeš smiliti
i tužno srce ovoj napokon smiriti.
More li taj rika, prislavne gdi vile
vašega jezika slatke pjesni dile,⁴⁷
učinit tolikoj tim pjesni od raja,
drag žilju, da s ti moj kako sam ja tvoja?