5. Tko hoće liposti anđelske sve vidit

Tko hoće liposti anđelske sve vidit,
od ove mladosti na lice ktjej pozrit,
pogledom kâ slatkim zanosi srce svim:
rusi su nje prami sunčana uresa,
kim mlados zamami i srca njih sveza,
neka je vas vik svoj svak sužan i rob njoj;
svitlje su nje oči, kim srce mê rani,
neg zvizda s istoči, koja se uzbani
prid suncem vrh gora, kad svitla sja zora;
a kad rič medenu tko bude nje čuti,
svu rados ljuvenu u srcu oćuti,
kojom se na svit saj okuša vječni raj;
a kad smih¹¹ veseli otvori, u taj čas
ina se ne želi pod nebom veća slas;
gorko se dresel’je stvara u vesel’je;
kad stupa nje stupaj, Diana svak bi mnil
prislavna da je taj gospoja bijelih vil;
ljuveno tolikoj uznosi ures svoj;
a bila ljuvena kad svrne sva lica,
na kojih rumena taj cafti ružica,
s zorome, svak reče, prid suncem istječe.
Blažena i trava blaženo i cvitje
i, kî ga sazdava, blaženo prolitje,
kud lipos nje hodi i tance izvodi;
ma blažen svasma taj može se zvat vrh svih
kako kî vječni raj uživa u višnjih,
komu u dar dala jes nje ljubav svoj ures.