Marin Držić rođen je u Dubrovniku, vjerojatno 1508. godine, u obiteljskoj kući blizu Kneževa dvora kao najmlađi sin iz trgovačke obitelji pučana, koji su ranije, jer je porodična loza u XIV. stoljeću nastavljena od nezakonita sina, izgubili plemstvo, a podrijetlom su bili iz Kotora.
Majka Anukla potjecala je iz ugledne građanske obitelji Kotruljević. Iako kao građani koji inače nisu imali pristup u dubrovačka tijela vlasti, Držićevi su od ranije zadržali protektorat, koji je prenesen na klerika Marina nad crkvom Svi sveti, kasnijeg titulara Domino i crkvom sv. Petra na Koločepu, pa je, kao i drugom rektoru, Nikoli Gozze, to donosilo prihode od imanja crkve, poput onog u Rijeci dubrovačkoj.
Prvi šire poznati Držić, Džore, lirik i začetnik domaće scenske riječi, bio je brat Marinova oca, Marina starijeg. Džore je stradao, zajedno s oko stotinu osoba, u eksploziji iz skladišta baruta u Kneževu dvoru, 8. kolovoza 1463. godine. Marin Držić imao je za brata i poznata slikara, Vlaha. Prvi zapisani trag iz 1536. o financijskim problemima koji su Marina pratili cijeli život, i pored crkvenih dohodaka i majčina miraza, bio je spor s opaticama samostana sv. Andrije gdje je tuženi dužnik tada stanovao. Vijeće umoljenih izabralo je Marina Držića, koji je od 1526. godine klerik, 1538. godine za orguljaša dubrovačke katedrale, a iste godine, u mjesecu kolovozu, odobrena mu je novčana ispomoć za odlazak na studij u toskansko sveučilište u Sieni. Držić je 1541. godine, u mandatu od godine dana, izabran za rektora studentskog doma, položaj koji je donosio i mjesto vicerektora sienskog sveučilišta. U istrazi 1542. godine o zabranjenoj kazališnoj predstavi u kojoj je kao glumac, a možda i kao autor te komedije, sudjelovao i Držić, on je bio tek blago kažnjen. Kao nezavršeni student, ali svestrano obrazovan, Držić se, preko Ancone u kojoj je 1543. godine, vraća u Dubrovnik početkom 1545. godine, pa je sačuvan podatak potvrđen odlukom Vijeća umoljenih da je mijenjao brata Vlaha na mjestu pisara u uredu vunarskog obrta. Krajem iste godine upoznavši se s austrijskim grofom Christophom von Rogendorfom prati ga kao komornik u Beč, a potom, vrativši se u Dubrovnik 1546. godine ponovno, u ulozi tumača, putuje s grofom, sad u Carigrad. Nakon političkih razmirica s mladim Marinom Bucignolom, čiji su otac i stric ranije prognani iz Dubrovnika, Držić se vraća iz Carigrada u Dubrovnik gdje početkom 1547. godine podnosi izvještaj Malom vijeću. Obzirom na osobe koje se pojavljuju oko tih događanja postoji mogućnost političke obojanosti Držićevih putovanja.
U Dubrovniku od 1548. godine, kada Držić postaje đakon, nastaju njegovi kazališni komadi. Komediju Pomet, danas izgubljenu, izvodi istoimena družina i to na prostoru trga ispred Kneževa dvora. Iste godine, 17. travnja, Držić, inače zvan i Vidra, optužuje Vlaha Kanjicu zbog napada i udarca komadom drva po glavi. Nakon saslušanja svjedoka napadač je osuđen. Slijedeće pokladno vrijeme, 1549. godine, na istom prostoru prid Dvorom donosi izvedbu pastirske igre Tirena, ali je predstava prekinuta zbog hladnoće i vjetra. Optuživan za plagijatorstvo pjesnika Vetranovića, Držića brani sam pjesnik Mavro Vetranović. Prvi poznati nam put, 1550. godine, pjesnik se spominje kao svećenik, prezbiter. Pirsko slavlje Martolice Zamagne iste godine Držić uveseljava farsom Novela od Stanca. Na piru, svadbenoj svečanosti Vlaha Držića 1551. izvodi se ponovljena Tirena kao i mitološka drama u stihu Venere i Adon (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena). Ta je pastorala tiskana, uz ljubavnu liriku i poslanice te uz Novelu od Stanca, u Veneciji 1551. godine i to u jednoj od dvije zasebne knjige (u jednoj je samo Tirena), jedine objavljene mu za života, naslova Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Od tog izdanja za sada je poznat jedan sačuvani primjerak, a uslijedila su dva izdanja u XVII. stoljeću, ona 1607. i 1630. godine. Dotle, Držićev kritički intonirani dramski rad ostaje u rukopisu. Pomet družina o pokladama u Vijećnici 1551. predstavlja komediju Dundo Maroje. Zadužnica iz iste godine pokazuje da se Držić zadužuje kod prijatelja Marina Šumičića.
Slijedeće, 1552. godine, družina Garzarija na piru Đona Miškinova izvodi Pjerina, sačuvanog samo u odlomcima. Ista družina na piru Rafa Gozze izvodi Džuha Krpetu pokladne 1554, u istoj godini u kojoj Držić tuži Ivana Dračevicu zbog uvrede. Za po svoj prilici pirskog Tripče de Utolče (poznato i kao Manda) kao i za Arkulina nema preciznih podataka o izvedbi, a ta djela kao i Džuho Krpeta nisu u cijelosti sačuvana. Još 1553. Držić je postavljen za pisara ureda soli, službu koju su uobičajeno obavljali svećenici. Njarnjas družina, prema posveti, za Saba Gajčina pirske 1555. godine pokazuje komediju Skup. Slijedeće, 1556, godine Držić odbija istu službu pisara. Na piru Vlaha Sorga na proljeće iste godine izvodi se Grižula (ili Plakir). Vlasti se radi uznemiravanja javnosti 1558. protive izvođenju tragedije Hekuba, koju ipak početkom slijedeće godine izvodi družina Bidzaro. U prosincu 1562. godine Držić se seli u Veneciju, a 1563. godine spominje se kao kapelan mletačkog nadbiskupa. U gradu na lagunama prijateljuje s bogatim trgovcem Perom Primovićem, nakon čije smrti je sačuvan Držićev iskaz povodom tužbe braće Primović protiv Perova sluge. U Dubrovniku Držić boravi nakratko iste godine, a prema dokumentu o obračunavanju prihoda tu je i u kolovozu 1564. godine. Svoj urotnički pothvat, plan prošpanjolski orijentirana prevrata u pet dosad poznatih pisama protiv dubrovačke vlasti, Držić obznanjuje 1566. godine u Firenci kada piše toskanskom vladaru, vojvodi Cosimu I Mediciju, zvanom Veliki i njegovu sinu, princu Francescu, ali urota ne nailazi na podršku.
Prema genealogiji obitelji Držić koju je sastavio 1603. godine Jere Držić, nećak Marinov i sin njegova brata Vlaha, Marin Držić umire u Veneciji, 2. svibnja 1567. gdje je pokopan u zajedničkoj grobnici bazilike Svetih Ivana i Pavla.
