Djela

Omiljen kao daroviti zabavljač, maitre de plaisir, što pokazuju i posvećene mu pjesme Antuna Sasina kao i soneti pjesnika Saba Bobalija i Miha Monaldija, Držić je svestrani glazbenik, oštroumni promatrač, optuživan od zavidnika za plagijatorstvo, kad ga nakon prikazivanja Tirene uzima u obranu ugledni pjesnik Mavro Vetranović (Pjesanci Marinu Držiću u pomoć); oštrina njegova zapažanja vjerojatno je uzrokom i da je metom napada na ulici pa su zabilježeni i fizički nasrtaji na njega. Držić postaje, stvaralački prilagođavajući zahtjeve pirnih drama, kazališni mag u vrijeme afirmacije renesansnog kazališta kad publiku više ne zadovoljavaju tipske maske i izražava se, aluzivno, osjetljiv na društvenu nepravdu, usuprot staleških obzira.
U vrijeme u kojem su prijevodi imali status samostalne književne vrste, a taj naš najveći klasik pokazuje sličnosti s idejama Angela Poliziana, projekcijama Niccolò Machiavellija i petrarkističkim parafrazama, Držić nadilazi stereotipna oponašanja antičkih uzora i talijanskih autora, Plauta i Terencija. Ovladavši konvencionalnim pravilima i "učene" komedije i pastirske igre, uvijek ih prilagođava i stvara, po poticaju različite, plautovske komedije (Pjerin, Skup, Arkulin), potom one kojima je ishodište u novelama (Mande ili Tripče de Utolče) te samostalne komedije (Dundo Maroje, Novela od Stanca), izgradivši theatrum mundi temeljen na suprotnostima fantazije i realnosti i u čijem središtu nije providnost nego čovjek. Organizirao je kazališni život u Dubrovniku i sudjelovao je u pripremanju predstava, a s dometima visoko postavljenim i svojim talentom teško dohvatljivim onovremenim, europskim kazališnim sredinama sa značenjem kakvo je kasnije za englesku književnost predstavljao Shakespeare.
Po rukopisu iz XVIII. stoljeća prepisivača Ivana Matijaševića zna se tek za odlomke Držićevih komedija Pjerin, Džuho Krpeta i Arkulin.
Komediju u prozi Pomet, kojom Držić stupa na kazališnu scenu Dubrovnika, a koja je danas izgubljena, izvodi "Pomet družina" prid Dvorom o pokladama 1548. godine. Kako su mu djela bila neposredno uvjetovana stvarnim životom, pa je po svemu sudeći i ova komedija bila kritički intonirana, fizički napad na Držića iz travnja iste godine mogao je imati uzrok u ovom piščevu djelu.

Prvi šire poznati Držić, Džore, lirik i začetnik domaće scenske riječi, bio je brat Marinova oca, Marina starijeg. Džore je stradao, zajedno s oko stotinu osoba, u eksploziji iz skladišta baruta u Kneževu dvoru, 8. kolovoza 1463. godine. Marin Držić imao je za brata i poznata slikara, Vlaha. Prvi zapisani trag iz 1536. o financijskim problemima koji su Marina pratili cijeli život, i pored crkvenih dohodaka i majčina miraza, bio je spor s opaticama samostana sv. Andrije gdje je tuženi dužnik tada stanovao. Vijeće umoljenih izabralo je Marina Držića, koji je od 1526. godine klerik, 1538. godine za orguljaša dubrovačke katedrale, a iste godine, u mjesecu kolovozu, odobrena mu je novčana ispomoć za odlazak na studij u toskansko sveučilište u Sieni. Držić je 1541. godine, u mandatu od godine dana, izabran za rektora studentskog doma, položaj koji je donosio i mjesto vicerektora sienskog sveučilišta. U istrazi 1542. godine o zabranjenoj kazališnoj predstavi u kojoj je kao glumac, a možda i kao autor te komedije, sudjelovao i Držić, on je bio tek blago kažnjen. Kao nezavršeni student, ali svestrano obrazovan, Držić se, preko Ancone u kojoj je 1543. godine, vraća u Dubrovnik početkom 1545. godine, pa je sačuvan podatak potvrđen odlukom Vijeća umoljenih da je mijenjao brata Vlaha na mjestu pisara u uredu vunarskog obrta. Krajem iste godine upoznavši se s austrijskim grofom Christophom von Rogendorfom prati ga kao komornik u Beč, a potom, vrativši se u Dubrovnik 1546. godine ponovno, u ulozi tumača, putuje s grofom, sad u Carigrad. Nakon političkih razmirica s mladim Marinom Bucignolom, čiji su otac i stric ranije prognani iz Dubrovnika, Držić se vraća iz Carigrada u Dubrovnik gdje početkom 1547. godine podnosi izvještaj Malom vijeću. Obzirom na osobe koje se pojavljuju oko tih događanja postoji mogućnost političke obojanosti Držićevih putovanja.

Rustikalna ekloga sijenskoga tipa u pet činova Tirena, zbog koje neki sugrađani optužuju Držića kao plagijatora, izvodi se na istom prostoru ispred Kneževa dvora u veljači 1548., ali je njena izvedba prekinuta zbog vjetra i hladnoće. Godine 1551. na piru Vlaha Držića ova se komedija ponovno izvodi, uz Venere i Adona, i to s posvetom naslovljenom Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Pozzi. Prvi prolog, napisan 1548, te stihovane, kompozicijski originalne pastorale koja anticipira srodnu eruditnu komediju, u razgovoru između Vučete i Obrada obilježen je slavljenjem vlastele i njena mudra upravljanja te ističe vokaciju i narav pjesništva. Takozvani drugi, dijalogizirani prolog Tirene između pastira Obrada i još jednog Vlaha, Pribata, gdje se evocira dubrovački Parnas sa komičkim, realističkim detaljima i stvarnim osobama, nalazi se, kao i Tužba Ljubmira, u rukopisima kao i u tiskanim izdanjima Piesni ujedno stavljene s mnozim drugim lijepim stvarmi. U okvirnoj platoničarskoj ideji o trijumfu ljubavi i ljepote oživljen je prostor antiteza, suprotstavljene su međuovisnosti svijeta sela i onog vila, izražena je maniristička komplementarnost sredina i pripadajućih likova, onih mitoloških i pastirskih. Naivni Miljenko predmet je smijeha jer se ponaša kako mu se ne priliči, kao što će to uostalom biti kasnije i mnogi drugi, primjerice Vlah u Venere ili Grižula u Plakiru. Složenija od rustikalne ekloge, Tirena je bila uzor za sedamnaestostoljetnu Dubravku Ivana Gundulića.

Novela od Stanca, stihovana sažeta farsa, izvodi se u palači Frana Caboge pirnom prigodom za Martolicu Hajdinova Džamanjića zimske 1550. godine. Bezazleni susret urbanizirane sredine s vlaško-seljačkim svijetom lakovjerna Stanca, udružen s oprekom mladost, one Dživa Pešice, inače stvarnog glumca – starost i u suprotnosti stvarnosnog i fantazijskog dramski je zgusnut u jednoj karnevalskoj noći. Komika dramoleta zaklanja strahotu ništavila Držićeva dramatičnog poimanja svijeta u izokrenutosti svijeta u kojem Vlah Stanac gradi vlastitu nesreću, prisutnu i u posljednjim uzvicima na praznoj sceni.

Pripovijest kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, pitoma pastorala, u kojoj se apostrofira mecena, izvedena na piru, svadbenoj svečanosti rođaka, Vlaha Držića 1551. i u kojoj se u novom postupku pozornice na pozornici alterniraju planovi fantastičnog i stvarnosnog, vilinskoga i seljačkog. Prigodom svadbe apologija vina od strane vlaha Vukodlaka kada radnja prerasta funkciju prologa i postaje glavna radnja. U složenom uzorku motiv ljubavi iz pastoralnog svijeta komički je variran u svijetu pastira. Uz govornu autentičnost Vlade i Grubiše, Kojaka i Vukodlaka, tu su i pučke pjesmice i zagonetke i didaskalije autora.

Rođak Vlaho Držić dao je tiskati u Veneciji 1551. dvije knjige, danas poznate svaka sa po jednim sačuvanim primjerkom, jedna naslova Pjesni Marina Darxichia ujedno stavljene s mnozim drugim lijepim stvarmi, mali kanconijer od ranije nastalih ljubavnih petrarkističkih pjesama metrički variranih i bez jače lirske individualnosti i s prigodnim pjesmama kao što su one dvije posvećene preminuloj dubrovačkoj ljepotici Fjori Martinovoj Šumičić, pa blagoslov pjesnikovoj sestri, te dvije elegične i moralne pjesme, kao i s poslanicom, u upravnom govoru, vlastelinu Sabu Nikulinovu Gondoli, koji je, kao obrana od kleveta, prvi značajni polemički domaći spis. Ista knjiga sadrži dijelove iz komedije Tirene: tužba Ljubmira kao i Prolog drugi, koji je dijalog između Obrata i Pribata, te Držićeve dramske tekstove Venera i Adon i Novela od Stanca. U drugoj je knjizi tiskana Tirena s posvetom Maru Makulji Pozzi i s prvim prologom u kojem su Vučeta i Obrad. Po običaju XVI. st. te dvije knjige sačinjavaju jednu cjelinu, a o njenom sadržaju se zna i po ponovljenom izdanju iz Venecije, koje je uslijedilo pedeset godina poslije, 6. travnja 1607. godine, kao i iz trećeg izdanja, 1630. godine.
U Vijećnici pokladne veljače 1551. "Pomet družina" predstavlja komediju Dundo Maroje, to najznamenitije Držićevo djelo, kao svojevrsni nastavak Pometa. Pet činova u prozi višeslojne komedije, od koje nije sačuvan rasplet, s ljudima nazbilj i onima koji su samo privid prvih, ljudima nahvao iz Negromantova alegorijskog prologa, istih onih iz aluzivnog monologa mudroga Tripčeta: "jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni". Po obrnutom svijetu prologa negromanta Dugog Nosa Držić ironično laska dubrovačkoj vlasteli i nudi machiavellističku misao o nepromjenjivosti ljudske prirode. Za razliku od takvih koji se ne mijenjaju, lucidni Pomet, iznimni pojedinac koji je "kralj od ljudi" jer se "umije vladat" i akomodavat, u svojim makaronsko-latinskim izjavama velića znanje, neuhvatljivu, stihijsku sreću, fortunu, dohvatljivu putem vrline, virtus, samo od onih sposobnih. Stavom da pojedinac svojom sposobnošću, i to odlučnošću i strpljenjem, sam stvara svoju sudbinu, Držić primjenjuje humanistička načela scenski integrirana. U temi borbe za prevlast i novcem kao središnjim motivacijskim sredstvom razigrani hedonista Pomet aktualizira i kroz sentencije pune značenja živopisno lokalno, ali vjerno tumačenje makijavelizma. U bogatoj izdiferenciranosti govora i izvornosti kolorita događanja sa psihološki i društveno konkretiziranom analizom karaktera poput primitivnoga Grubiše i ostalih živopisnih likova, odvija se bogata dramaturgija. Kroz scensku vitalnost i autorovo ukidanje klasičnog teatra te u pozivanju na suosjećanje ogleda se i filozofska dimenzija i maniristička upitanost te političke aluzije.

Komedija Pjerin sačuvana je samo fragmentarno, a kao povod izvedbi spominje se u tekstu pirno slavlje Džona Miškinova, iz obitelji Bona, a napisana je, po nekima, još 1552. godine. Predložak je po svoj prilici Plautova komedija Menaechme sa zamjenom likova u braći blizancima. Komedija sadrži i tipično držićevske aluzije i manirističke opreke uz izrazitu etičku razinu sa tematiziranjem nepravde.

Tripče de Utolče, komedija koja je, po svoj prilici isto bila izvedena na piru, bez početnog dijela i sačuvana samo u dijelovima, a nazvana je po glavnom junaku, karikiranom ostarjelom pjancu, ali prema glavnoj junakinji, lukavoj supruzi, i kao Mande. Izgrađena na jednostavnoj komici situacija i scenskih obrta temeljenih na podvali kao u Boccacciovim novelama, odvija se u Kotoru sa živopisnim tipovima među kojima su i članovi dubrovačke glumačke družine «Gardzarija». Suprotstavljanje starosti – mladosti i gluposti – inteligenciji, bez držićevske je političke aluzivnosti, ali sa tipičnim autorovim antipetrarkizmom i intenzitetom lokalnog kolorita, najočitije u komunikaciji između Pedanta i Nadihne. Putem bokačovskih motiva s pobjedom pameti nad glupošću i onih sposobnih nad nespretnima, Držić još jednom obrađuje teme koje se tiču morala.
Džuho Krpeta, pastirsko – mitološka komedija, sačuvana samo u odlomcima, izvedena je 1554. na piru Rafa Gozze od glumačke družine "Garzarija". Parodija u kojoj, uz realistični plan, prevladavaju fantastično-mitološki elementi. I za moralno-filozofski aspekt djela tipična je držićevska poetika u znaku antiteza, poput: "Tihoća je stvar rajska, a tvrdoćstvo stvar od zvijeri", uz jednako česte mu aluzivnost i dvosmislenosti.

Skup, proznu satiru, izvode, po podatku Držićeva prepisivača Ivana Matijaševića, na piru Saba Gajčina "Njarnjasi", koji te iste, 1555. godine, najavljuju i Grižulu. Nadahnuta komedija, nastala na temelju Euripidova i Plautova predloška Aulularie prikrivajući time aktualnu aluzivnost i temu moralne devalvacije, u prologu Satira objavljuje slobodu stvaranja harmonizirajući komičke i pastoralne elemente. Monolog razumnoga Dživa o razlici između pravih, "tihih" ljudi, koji prosuđuju "mjerom pravom, mudrom i od milosrđa" i onih "tvrdih" i "indiskretih" – u temelju je Držićeve poetike. Plautovsku temu starog škrca i razobličenja lakomosti u Držića se odvija po modelima dubrovačke sredine. Opsesija blagom, tezorom, sumnjičava Skupa ogleda se i u tekstualnom prevladavanju njegovih monologa Uz komički uspjelu antipetrarkističku polemiku Držić provodi još jedan obračun sa vlastitom sredinom.

Grižula (ili Plakir, jer se izvorni naslov nije sačuvao) pastirsko-mitološka pirna komedija u pet činova i u kojoj se apostrofiraju mladenci i pirnici, izvodi se 1556. na piru Vlaha Sorga, kao trijumf ljubavi u događanjima između triju parova. Držićevsko kontrapunktiranje, s prevladavanjem proze nad stihom, suprotstavljenih svjetova i individualiziranoga govora gradskog i seljačkog (Grižula i Omakala, Dragić i Gruba, Rade i Miona) onom mitološko-vilinskom (Kupido i Dijana, Plakir i vila) i gdje je, u toj alegorijskoj, mješovitoj fantastično-realističnoj komediji, izrečeno "Maškarate zbogom". U vilinu prologu četiri su kreposti kao platonske vrline. Faktografski detalji poput Omakalina živopisna pričanja o životu dubrovačkih godišnica.

Eruditna komedija, s likom škrtog i ostarjela trgovca, Arkulin sačuvana je bez prologa i početka prvog čina. Bez stvaralačke punine živih slika bujnog renesansnog života ostalih Držićih djela, ovdje su izrazitije vidljivi plautovski i talijanski modeli sa nasamarenim zaljubljenim starcem. Kao i u Tripčetu rješenje intrige odvija se bokačovskom šalom i s Negromantom kao efektnom dramaturškom funkcijom u suprotstavljanju nadnaravnog i realnog. Uz niz aluzija tema lakomosti razriješava se u intrigama djevojčine rodbine.

Tragedija Hekuba, nastala na poticaj Dolceove, talijanske verzije antičkog, Euripidova predloška, ali i s izravnom bliskosti tome grčkom izvorniku, sačuvana je u dva prijepisa, od kojih je stariji takozvani šibenski rukopis. Družina «Bidzaro» prikazuje tu književno autonomnu tragediju, dugo pripisivanu drugim autorima pa i Vetranoviću, 29. siječnja 1559. najvjerojatnije na javnom prostoru, pred Dvorom, i to nakon neuspjelog traženja dopuštenja za igru od 9. ožujka 1558. Dakle, radi mogućeg uznemiravanja javnosti isprva su se vlasti protivile izvođenju djela u kojem se prvi put na sceni u dvostruko rimovanim dvanaestercima prikazivao uzmnožni govor s uzvišenom retorikom iz usta vladara kao tiranina iz komunalne stvarnosti: u rasapu Troje i nesretnoj sudbini kraljice Držić osuđuje državne razloge kao ispriku za nedjela. Tragedijom dominira Hekuba, nekadašnja kraljica, koja boluje nakon smrti sina Polidora i kćeri Poliksene, a bol joj zamjenjuje bijes pa osveta nad pohlepnim Polinestom. Hekubin rezignirani monolog i to tonom tužaljke i plačeva, uz figure ponavljanja, podsjeća na relativizam stanja, na to da se gubitak slave i moći može dogoditi svakome. Lik kralja Agamemnona glas je moći i kao čovjek od vlasti antiteza je onima mudrim i neutjecajnima. Držić je prvi dramatizirao emociju ostavljenosti i heterogenost manirizma uz neizravne aluzije. Njegova se poetika ogleda i u satirskim i vilinskim interludijima, predasima, sa likovima satira, gorskih vila i nimfi Nereida. U djelu koja je Držićeva poruka gradu pred vlastiti odlazak, pjesnički je izuzetna scena Poliksenina opraštanja od majke.

Potpuno različit diskurs, urotnička pisma, Držić piše 1566. godine u Firenzi, gdje stiže u svibnju iste godine, toskanskom vladaru i vojvodi Cosimu I de Medici i njegovu sinu Francescu, zamišljajući poraz "nesposobne" dubrovačke oligarhije i podjelu vlasti između puka i vlastele. Držićeva politička i misaona dimenzija u dvosmislenim semantičkim značenjima iz njegovih kazališnih djela, ovdje su, u pet dosad pronađenih pisama, kao humanistički izraz vjere u snagu riječi, iznesena u direktnoj kritici dubrovačke politike i diplomacije i to gnjevna pojedinca koji osjeća društvenu nepravdu i želi je ispraviti. Držić umire 1567, 2. svibnja, tri mjeseca nakon planiranog prevrata, "pravednog pothvata", koji je zamislio koncem siječnja iste godine i usmjerenog protiv aristokratskog despotizma.