21. U SMRT OD FIORE MARTINOVE ŠUMIČIĆ

Gizdava mladosti, kâ grozne suze treš⁴⁸
za mojom liposti i priku smrt kuneš,
koja ktje potlačit u vrime, kad ctješe
mladosti moje cvit⁴⁹, kim se svit resješe,
kad sjaše mê lice meu lipim vilama
kako no sunačce meu svitlim zvizdama,
tej suze ustavi, suze su tej zaman,
jer u višnjoj slavi uživam vječni dan,
kî vrime ne vlada⁵⁰, ni stiže mrkla noć;
gdi nî pri neg sada⁵¹ i gdi smrt ne ima moć;
gdi gorko dresel’je ne ima nijednu vlas,
ma gdi je vesel’je i gdi je vječna slas;
gdi vernim spravil jes u vike slatki stan
vladalac od nebes, bez noći gdi je dan.
I ako telesnom lipotom slavna bjeh,
na nebu duhovnom ljepša sam vila svih,
kû prika huda smrt izagnana s nebes
ne može vik⁵² satrt; vječni nje život jes.
A i ti ć’ mladosti sjemo⁵³ doć, a ne mniš,
za što u tamnosti telesnoj sanak spiš;
ma oči otvori i djeluj djela taj,
sa mnom da i ti gori uživaš vječni raj
i višnje liposti, kê su ine neg moje
u vječnoj svitlosti, kim se duše goje.