Treći čin
Prvi prizor
DOBRE, DŽIVO
DOBRE: Jezus, u ime Oca i Sina! Uh, zaboravih spjet105 molitvicu od Duha svetoga, da Bog nadahne Skupa da momu bracu Zlatomu Kumu ne bi odgovorio, kad mu uzgovori za kćer, s povolje. Moj brat para da ne ima tolike volje ženit se; a Skup, kakav je lakom i njeki čovjek sebetkan, ako mu odgovori ne kako bih ja ktjela, strah me je da se ništa ne učini. U ruke tvoje sve, Gospodine! Ma koga vidim odovuda? Dživo je! – Dživo, dobro t’ jutro!
DŽIVO: I tebi dobro jutro i dobar dan. Dobre, jesi li što čula?
DOBRE: Jeda bî Skup kontent?
DŽIVO: Od Skupa se će sve moć imat.
DOBRE: Je li stvar učinjena?
DŽIVO: Učinjena je kad je djevojka i on kontent.
DOBRE: Djevojka je kontenta? Hvala Bogu, toliko bolje kada je i djevojka kontenta; er kadgodi ove ludjačice u ludosti zađu govoreći: “Star je, neću stara!” Ma viđu, ta je razumna.
DŽIVO: Da si se ne razumijemo, Dobre!
DOBRE: Razumijem sve ja: to je učinjeno.
DŽIVO: Tvoj sin Kamilo nije star. Kamilo se je vjerio, hoć’ li to rijet?
DOBRE: Brižna, rasuta, gdje? Kako vjerio, sjetan?!
DŽIVO: Vjerio za Skupovu kćer.
DOBRE: Da to se nije moj brat Zlati Kum za nju vjerio?!
DŽIVO: Od toga ne znam ništa! Kamilo znam er se je vjerio.
DOBRE: Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Neće mi u kuću! Kako se je bez mene vijerao, tako bez mene i boravi106.
DŽIVO: Zašto, Dobre? Imaš onoga jednoga sina, a imaš svega milos Božiju. Koje će zlo bit da t’ nevjestica u kuću dođe, od koje ćeš zabavu107 imat i odmjenu u sve kućne posle?
DOBRE: Odmjenu u kućne poslu?! Nemoj mi, Dživo, spovijedat što su sadanje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblače. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajući oko glave njeke čičke od kosa zavijajući i pri zrcalu – uh, tuga me je govorit! – čerse, zle česti, a pak se u crkvu dođe, a mise se sve svršile.
DŽIVO: Dobre, ne moremo mi svijet načinit. To u početak bude, a pak i one, brijeme ih nauči, o kući uzrade.
DOBRE: Rade – ruke u tikvici držeći; s funjestre na funjestru108 svilice klubačac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina109 po rusate se vodice posila.
DŽIVO: Mlados je taka!
DOBRE: I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika čuda činile. Nebogo; mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik – pokoj mu duši! – rekao bi mi: “Dobre, ti se ćeš ištetit, docna ležeš, a odveće s utra110 ustaneš, nemo’!” A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih učinila.
DŽIVO: I to je odveć bilo, Dobre. Ne daju ih oci za godišnice111 s tolicijem prćijami muževom, ma da su gospođe i da zapovijedaju. Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru s njom ovako porazgovorit ujutro. Komu je žena draga, i sve mu je drago što čini. A jeda nam su robinje? Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da zapovijeda u kući!
DOBRE: Zapovijedaju ludijem, žî mi t’, i za bradu ih potezaju, – tot njim! A tvoja razbludnica pođ’ da ti gaće okrpi, – jes, nada’ se!
DŽIVO: Šavci su za to.
DOBRE: Šavci za da do112 ženskijeh bječava i kroje i šiju i krpe. Jes, mi smo tako činile.
DŽIVO: Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere, er jes od šta113.
Drugi prizor
GRUBA, DOBRE, DŽIVO
GRUBA: Brižna, sjetna! Tužan se Kamilo smurao, murao se i mre. Ma ovo mu gospodara.
DŽIVO: Sjetna, tko mre?
GRUBA: Gospodaru, poslala me je gospođa, hodi najbrže liječnika da dovedeš. Kamilo Dobrin mre. Ma ovo gospe. – Gospe, hodi doma najbrže. Kámo ti zlo stoji.
DOBRE: Sjetna, brižna! Što je? Što je to?
GRUBA: Kako je čuo da se Zlati Kum, dundo mu, vijera za Andrijanu, Skupovu kćer, za koju vele da se je on vjerio, tako, gospo, zlo ter zlo, – pao je, mre.
DŽIVO: Gruba, ali si to čula, ali si vidjela?
DOBRE: Sjetna, mre, rasuta!
GRUBA: I čula i vidjela ovizijem očima er su tuge velike.
DŽIVO: Tuge velike! Jesi li vidjela da je nemoćan?
GRUBA: Vidjela ovako, ah, gdje zijeha!
DŽIVO: Dobre, to se je Zlati Kum ktio za Skupovu kćer vjerit?
DOBRE: Brižna, ne imam ti kad odgovarat.
DŽIVO: Za njega je žena kako i za moga oca.
GRUBA: Gospodaru, rekla je gospa da dovedeš liječnika.
DOBRE: Dživo, pođi ve ga dovedi.
DŽIVO: Sad ga ću dovesti.
DOBRE: Sjetna, sjetna, tuge odsvuda! Hod’ ti, Gruba, sa mnom.
GRUBA: Gospo, sve uzdiše za Andrijanom i govori: “Jao!”
DOBRE: Hodi, sjetna ga ti jaukala! Ne zadavaj mi tuge.
GRUBA: Ah, ovako zijeha!
DOBRE: Brižna, brižna!
GRUBA: Blažena ga Gospa pomogla!
Treći prizor
PASIMAHA, DRIJEMALO
PASIMAHA: Tara tara tan! Ništo nam ne manjka neg tambur da je ežerčit pravi. Trunfanca! Ovo je vojska u koju svak dobrovoljno na sodu ide114. Ovoj se vojsci kaštjeli svi pridaju, od ovake je vojske kapetan blažen er vazda viktoriju ima, s ključi svak trči, – blaženi tko nas može primit. – Drijemalo, mahni bandijerom da se ova forteca prida.115
DRIJEMALO: Česa? Da s’ i Španja, Franca116 dobude! Tara tara tan! Fora kapetan tko je ovdi, fora, ako je dobre žene muž. Sve je to zaspalo od našega straha117; primismo vrata, u dobar čas ja prvi uljezoh.
PASIMAHA: Drijemalo, reci gori: “Kapetan ide, poklonite se!” Da dadu ključe od municijoni – od drva, od ulja, a kuhinju hoćemo za nas.
Četvrti prizor
PASIMAHA, DRIJEMALO, VARIVA
VARIVA: Tko je ovo? Tko ste vi? Što ćete vi?
PASIMAHA: Vare, slatko ime, idemo k tebi da zajedno ovo nješto pratešce poblagujemo. Sve ti čestito, velika si žena, sva ćeš bit u pritilu, plovat ćeš u masti.
VARIVA: Brižni, tko vas je poslao?
PASIMAHA: Poslao nas je oni tko je vaš – Zlati Kum, moj gospodar a vaš zet.
VARIVA: Meni gospodar nije ništa rekao, ma vas ja neću izagnat. Uzidite gori. A bogme mi je i rekao da ne dam nikomu uljesti u kuću.
PASIMAHA: Nije bo znao, po bradu Božiju, koja će gospoda danas k njemu doć. Unutra, unutra, valentomeni!118
Peti prizor
MUNUO (sam)
MUNUO: Dobro stvar ide dosle! Kamilo, moj gospodar, učinio se je ne nemoćan, ma mrtav. Mati mu je došla, skube se nad njim, liječnici se kupe. A ako ga hoće ozdraviti, lasno mogu, – Andrijana je lijek njegov. Ma, brate, oni kapuni i ona pratež i Pasimaha, Zlatoga Kuma djetić, zlo mi srce čini119. Kamilo, zlo stvari idu za tebe! Ovdi se pir pripravlja, a mi se vjetrom pasemo120! Ni znam sada što ću: vratit se k njemu i spovidjet mu što sam vidio, ne para mi121, dokle štogodi bolje ne vidim. Ma tko je ovo odovud? Skup je! Skrit ću se ovdi s strane da vidim i da čujem štogodi.
Šesti prizor
SKUP, MUNUO (sakriven)
SKUP (sam): Tko ima udavat kćer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne čini spat ni mirovat noć ni dan; tko paka vjeri kćer i udava ju ima pez na sebi, gora mu je na pleću pod kojom se pridira. Ja pođoh na komardu da spravim, da kupim, da časno dovečer dočekam dzeta; ono drago a ono draže122, onoga nije123 a ono se hoće; a tko se hoće počtit, trijeba je tresnut tobocem124! Bogme se ja neću pridrijet, i ako hoću pokrit125 tezoro, trjeba da se činim ubog; inako, ako je tko što čuo da je u mene tezoro, scijenit će za čerto da ga imam. Ništa najbolje nije, – uboštvo je! Ah, Bože, kako mi kuća stoji? Hoć’ uteć zle srjeće, čin’ da t’ oko ne spi126. Ma što su ona vrata u mene otvorena? Što je ona trjeska? Ajme!
Sedmi prizor
SKUP, PASIMAHA, DRIJEMALO, MUNUO (sakriven)
PASIMAHA: Čuješ li, Drijemalo, zaspao si gori! Munčjelu iz ognjišta, munčjelu!127
SKUP: Ajme, munčjelu, tezoro! Lupeži! Je li tko? Pomaga’!
DRIJEMALO: Munčjelu ti nosim.
SKUP: Nosiš! Ah, tradituri, asasini, lupeži, ah!
MUNUO: Miserere, amen!128 Munuo sam, qui abitat129 i sve što zle česti izgoni. Ova se čeljad izbode i izakla! Što hoće, Bože, rijet ova trjeska? Ali si je u štetu ali u koris moga gospodara Kamila? Tko je ovo? Pasimaha je! Skrit ću se, da me ne vidi.
PASIMAHA: Ava, po sveca Tripuna, ugonenuh ja na šalu130 er imamo kaštio konbatit.
SKUP: Nadvor mi, lupeži!
DRIJEMALO: Ukrali ti smo djevojci lonac131.
SKUP: Još se tu vrtite? Uh!
DRIJEMALO: Velika se vraga vrtimo, er smo k tebi došli.
PASIMAHA: Per san Trifon da Cattaro132, čovječe, starče, velik te je vrag danas k nam donio! Nijesi krst na sebi jutros učinio, ter išteš vraga, ter ne maloga!
SKUP: S noži ste došli, asasini! Je li tko? Hoće me zaklat!
DRIJEMALO: Brižno ti tvoje klanje! Oto se iz tebe ljuska od jaja ne bi krvi istočila.
PASIMAHA: Sta bene133, dobar si čovjek i pošten si na stanu! Tu si galantariju, galantariolu momu gospodaru učinio! – Drijemalo, pođ’mo! Razbijena smo vojska134, vitovalju izgubismo, neprijatelji imaše viktoriju.
DRIJEMALO: Viva Španja!135 Da je zdrava naša glava!
PASIMAHA: A je li ti zdrava? Er, po bradu Božiju, mene dohiti.
DRIJEMALO: Oni nije sam čovjek136, – Jezus s nami!
Osmi prizor
MUNUO (sam)
MUNUO: Dobri su glasi dosle za nas! Ovdi se pir za večeras razvrže, ako se ne varam. Ma ovo iz kuće Skupa; nješto mrmori u sebi, ne mogu čut što govori: skrit ću se ovamo da me ne vidi.
Deveti prizor
SKUP, MUNUO (sakriven)
SKUP (sam): Dobro prođe stvar, kad im ne reuška. Čas jedan da docknije dođah, stvar biješe učinjena137: tezoro se moje stanjaše138 u Zlatoga Kuma. Čuva’ vas tvoj život, a jedan čas ne učuva’, koliko da nijesi nigda čuvao, – ponat svak gleda’!139Bogme ja učuvah i uza me je što čuvah. Koji je način Zlati Kum našao da mi ovo tezoro proždre! Scijenjaše se za ovo tezoro oženit, a vraga će izjesti! Kći mu moja bez prćije kad mu drago; a za tezoro će prostit: uza me je, sa mnom je, moja čas i moje dobro! Sad sam miran.
Deseti prizor
ZLATI KUM, SKUP, MUNUO (sakriven)
ZLATI KUM: Kad tko svjetom140 što učini, ako se i privari, ne ima prikoren bit. Ja, kako se dijelih od Skupa, razgovorih se s prijatelji: ktjeh čut što oni ćute svrh ove parentijere moje. Pohvališe, rekoše: kad bi druzi tako činili, Božiji bi se zakon tjerao i zakon od naravi. Hoće bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkam ubozijem da je prćija dobrota, koja dobrota u djevojci veće valja neg velika prćija. Na ovi bi način Grad bolje stao: bogati bi uboge počtapljali; tako bi se Grad i uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja, konsumavalo građane i Grad. Da bogactvo od bogatijeh, kijeh nije vele, ne more učinit da građani i Grad ne ide svakčas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu veće valja, ako razumije, neg bogactvo. Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire; što hoće razlog141 i što je bolje za čovjeka, od toga je svak slijep.
SKUP: (Veramente142 dobro govori, sveto govori; sad poznam er ovi ne ište moje tezoro, – dobar je čovjek.)
ZLATI KUM: Bogati scijene, okoristovat se će kad uzmu ženu s velikom prćijom, a ne misle što pak provaju, er žena od velike prćije hoće i velike spendze. I ako joj muž ne da te spendze tolike činit, ima pakao s utra i večer uza se, koji ga martoriža ne pristajući143 mu govoreći: “Ne daš mi što mi je od potrjebe; a nijesam li donijela da mogu imat moju potrjebu? A što misliš da ti će to moć bit? Donijela sam već neg ti valjaš144 “, i tacizijeh riječi.
SKUP: (Onoj mi je slavic, koji tjezijem lakomcom žuberi s jutra i večer! Vrijedno govori, razumno govori. Sad sam ja sikur da ovi čovjek o momu tezoru ne misli.)
ZLATI KUM: A kad bogat uzme djevojku uboga oca a dobra, i dobre matere, gdje je imposibilo da i kći njih nije dobra, ne ima toga pakla, ma ima drúgu ka mu je oblegana, koja nije uzrasla u oholasti, neg u omiljenstvu, koja mu je poslušna, koja poznava dobro koje ima da ga od njega ima; nije luda da želi od razblude i što jo’ nije od potrjebe, uzdavši se u prćiju koju je donijela, ma je razumna, diskreto145 pita u gospodara svoga potrjebu svoju, koji, za nje diskrecijon146, veće joj dava neg pita.
SKUP: (Veramente je dobro rekao. Ne bih ga se naslušao, toliko lijepo govori. I gustao sam njegovo govorenje er ne misli na tezoro – uza me je i sa mnom je, ter sam miran. Poć ću se javit kad je veće umakao.) – Zlati Kume, ne mogah se naslušati tvoga razumna i lijepa govorenja.
ZLATI KUM: A jeda me si čuo?
SKUP: Sve te sam čuo. Lijepo si progovorio, najliše svrh onoga kako bi imali bogati podštapljevat njih bogactvom uboštvo od ubozijeh i ne gledat prćija neg dobrotu od kuća. Ma gdi je lakomos od dinara – što je grijeh -, tu nije dobra ni veselja.
ZLATI KUM: (Ovi dobrotu i vjertu147 u druzijeh želi i hvali, a za sebe ju neće, neg u lakomosti hoće zlo živjet i zlo umrijet. Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!)
SKUP: Što reče najprvo, ne čuh te, toj te posljednje čuh. Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava, i kuga je od svijeta. Ma razmetan čovjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje.
ZLATI KUM: I jedno je i drugo zlo! Zato ti nemoj odveće bit u ovoj vjeri od kćere tvoje nase ustegnut148. Nije razlog da ništa ne učiniš, ni ću velike stvari od tebe.
SKUP: (Ovi je uzaznao per certo149 od ovoga tezora150: Variva mu je štogodi nablela! Imat će pacijenciju.)
ZLATI KUM: Što reče: Pacijencija?
SKUP: Što se ne more, od toga je trijeba imat pacijenciju. A poslao mi si njeke uskoke151 u kuću, – vojsku kuhača, mnjah da me će zaklat! Moja kuća nije za te tolike sprave.
ZLATI KUM: Oršu, nećemo velike stvari činit: konvit u drugi dan, a večeras da smo svakako zajedno. Poslat ću jedno pritilo kozle, imam ekčelenta vina, hoću da se mi starci konfortamo.
SKUP: Ti si mlad pri meni, a ja vino odnjekle ne pijem.
ZLATI KUM: Vino ne piješ? Spravi grob kad ti drago! Uzmi starcu vino, ulja’ ga kad ti drago. Kus i ognjic starce uzdrži.
SKUP: Bogat kako hoće, ubog kako može. Pošlji to kozle, dovečer da smo zajedno.
ZLATI KUM: Namoru ću dovečer ja i popa dovesti. Što imam učinit zautra, učinit ću večeras. Moja godišta nijesu za pod vjerom stat152; večeras ja hoću sve svršit.
SKUP: Dovedi u tvoju volju153, i vodi djevojku doma u tvoju volju, – veće je tvoja.
ZLATI KUM: Da zbogom! Poću malo do barbijera. Dovečer me čeka’! Sad si najbogatiji, er sve imaš što hoćeš.
SKUP: Ovi čovjek ne more bit da nije uzaznao za moje tezoro. S vinom mi je došao! Ništa, vodu pijem. A uza me je, bogme je uza me tezoro, sad sam najbogatiji, najbogatiji! Meni malo ćeš avancat s tvojom vojskom od kuhača. Večeras poništo nije za držat ovo tezoro u kući; ovdi ga ću u ovu crkvu gdigodi za noćas skrit, tot ću ja miran bit.
Jedanaesti prizor
MUNUO, SKUP
MUNUO (sam): Ah, Munuo! Zli glasi, Kamilo! Andrijanu ti večeras odvedoše, ako se ne remedija brzo. Sada veće piši milje154! A nješto pod pazuh nošaše Skup: “A uza me nosim tezoro, a sa mnom je tezoro!” Brate, što će ono bit? Da ne ima koje tezoro ovi čovjek ter ga hoće u crkvu večeras skrit da mu u kući ne perikula u buni155 od pira? Brate, imam li poć k Kamilu da mu spovijem kao stvar stoji? Er ako brzo ne remedija, ako sad ne remedija, veće ne bi načina, Andrijana osta Zlatoga Kuma žena. Ako li pođem, koliko ću biča meritat gdje čujem starca o tezoru vačelat, a gdje je sam uljezao u crkvu sad pod noć, a obzire se. Ne more bit neg da hoće skrit štogodi ovi starac u crkvi. Nije za ostavit ovaki posao! Tezoro, kurvin sine, gdje bih ja večeras obogatio! Bogme ću spijat što čini u crkvi. Grob njeki otvora, munčjelu njeku unutra stavi!
SKUP (sam): Ah, tko je ovo? Lupežu! Nije nikoga! Od greba tko se će stavit?156 Tko li će grob otvorat? A svrh munčjele sam kosti stavio. Oh, sikur sam večeras. Poću priklonit crkvu, u dijaka ću uzet za večeras ključ od crkve, da u mene stoji. Namoru ga ću poć sad uzet.
MUNUO (sam): Ovdi nije gubit brjemena; trijeba je da vidim što je u greb stavio.
105. ↑ spjet – moliti
106. ↑ boravi – neka boravi, neka živi
107. ↑ zabavu – rad, posao
108. ↑ s funjestre na funjestru – “prema svjedočenju mletačkog putopisca B. Rambertija (kojega navodi M. Deanović u radu o tome kako su Hrvate vidjeli talijanski pisci do konca 17. st.) dubrovačke su žene rijetko izlazile iz kuće, ali su rado stajale na prozorima. Ramberti je to doduše vidio g. 1530, ali se valjda običaj zadržao i u doba kad se ova komedija prikazivala (1555). I u Grižuli (1556) Vukosava spominje također “mlade… po funjestrah”. (F. Čale)
109. ↑ u Čičilija, u Justina – vjerojatno ondašnji dubrovački trgovci, vlasnici dućana
110. ↑ odveće s utra – prerano
111. ↑ za godišnice – da muževima budu godišnice, sluškinje
112. ↑ do – sve do, čak i (ženske bječve)
113. ↑ i dobro se dere, er jes od šta – i dobro se dere kad ima od čega (ovaj Dživov zaključak svjedočanstvo je gospodarskog prosperiteta u Dubrovniku tog doba)
114. ↑ na sodu ide – ide u dobrovoljnu, plaćeničku vojsku (tal. soda – plaća)
115. ↑ da se ova forteca prida – “tvrđava koja se mora predati je Skupova kuća, kamo nose hranu koju je Zlatikum dao kupiti da se proslave njegove zaruke.” (Čale)
116. ↑ Španja, Franca – Španjolska, Francuska
117. ↑ od našega straha – bojeći se nas; “zatim slijedi tekst: svoj su čeljadi, “za čim sigurno fali bar jedna riječ” (Rešetar)
118. ↑ valentomeni! (tal.) – junaci!
119. ↑ zlo mi srce čini – u srcu slutim zlo
120. ↑ vjetrom pasemo – obmanjujemo
121. ↑ ne para mi – ne čini mi se da bi to bilo pametno
122. ↑ drago, draže – skupo, skuplje
123. ↑ onoga nije – onoga nema (jeftinijega)
124. ↑ tresnut tobocem – odriješiti kesu, mnogo potrošiti
125. ↑ pokrit – sakriti, zatajiti
126. ↑ Hoć’ uteć zle srjeće, čin’ da t’ oko ne spi – ako želiš izbjeći zlu sreću pobrini se da budeš budan
127. ↑ munčjelu – “u ognjištu, što će reći u kuhinji, nalaze se drva i, u nekoj “munčjeli”, tj. posudi, ulje, koje je Pasimaha već tražio obraćajući se Drijemalu, a u nekoj drugoj tu skrivenoj munčjeli Skup drži tezoro, i stoga će se škrtac zaprepastiti kad čuje Pasimahu.” (F. Čale)
128. ↑ Miserere, amen! (lat.) – Smiluj mi se, amen; Miserere mei, Deus je početak pokajničkog psalma
129. ↑ qui abitat (lat.) – koji jesi (dio molitve)
130. ↑ ugonenuh ja na šalu – šaleći se, pogodio sam
131. ↑ lonac – noćnu posudu
132. ↑ Per san Trifon da Cattaro (tal.) – Za svetog Tripuna kotorskog
133. ↑ Sta bene (tal.) – dobro, u redu
134. ↑ Razbijena smo vojska – “Pasimaha je zapravo miran i dobroćudan čovjek, i njegove ‘velike’ riječi samo su svjesno lakrdijanje, da na kraju ipak doživi žestok okršaj sa Skupom … Efekt se bez sumnje pojačava s time što je Pasimaha u nastupu slavodobitno govorio kako se takvoj ‘vojsci kaštjeli svi pridaju'” (Švelec)
135. ↑ Viva Španja! – Živjela Španjolska!; “na [Španjolsku] se ovdje aludira kao na veliku silu koja dominira Zapadom, koja se sukobljava s Turcima, na strani koje se kadšto bore i dubrovački brodovi, lopudski pomorci. Ovakav je uzvik, stoga, morao biti vrlo djelotvorno sredstvo da se pojača komičnost prizora, a možda se u njemu krije i autorova prošpanjolska orijentacija koja je otvoreno izražena tek u urotničkim pismima.” (F. Čale)
136. ↑ nije sam čovjek – nije normalan, nije pri zdravoj pameti
137. ↑ stvar biješe učinjena – sve bi bilo gotovo
138. ↑ tezoro se moje stanjaše – blago bi se moje nastanilo
139. ↑ ponat svak gleda’! – pazi na svaki trenutak!
140. ↑ svjetom – savjetom
141. ↑ razlog – razum, razbor
142. ↑ Veramente (tal.) – doista
143. ↑ ne pristajući – neprestance, bez prestanka
144. ↑ već neg ti valjaš – više nego ti vrijediš
145. ↑ diskreto – razborito
146. ↑ za nje diskrecijon – zbog njezine razboritosti
147. ↑ vjertu – krepost, vrlinu (tal. virtu, mlet. vertu)
148. ↑ u ovoj vjeri od kćere tvoje nase ustegnut – prigodom ovih zaruka svoje kćeri nemoj biti previše štedljiv
149. ↑ per certo (tal.) – zasigurno
150. ↑ od ovoga tezora – za ovo blago
151. ↑ uskoke – “Pasimahu i njegovu bučnu “vojsku kuhača” u kojih smo već upoznali tobožnju, burlesknu ratobornost popraćenu mnogobrojnim ratno-vojnim nazivljem, Skup ovdje vrlo plastično zove uskocima, aludirajući na te poznate i u XVI. st., baš u to doba, aktualne borce protiv Turaka ili Mletaka, a zatim i austrijske krajišnike, koji su djelovali od Rijeke do Kotora i pročuli se svojim podvizima, hrabrošću i beskompromisnošću, koja je već u Držićevo vrijeme postala legendarna. Međutim, Skupovo spominjanje uskoka ne treba ovdje shvatiti samo kao konvencionalnu sliku, kao što bismo mi danas kazali: “Doveo si mi neke hajduke” ili slično, jer su u trenutku kad se Skup prikazuje uskoci već i na spomen izazivali mučan dojam zbog svježeg događaja koji se pamtio: bojeći se prijetnje Turaka dubrovačka se vlada na prijevaru dočepala uskočkog vojvode Jurja Daničića starijeg, koji je često preko dubrovačkog područja napadao turske krajeve. Posluživši se čak znamenjem Kristova križa u ime kojega se Juraj borio vlada ga je s broda namamila u grad i u nekom vrtu dala mu odrubiti glavu, nabiti je na kolac i pokazati ostalim uskocima, koji su brzo brodovima pobjegli. Zbog toga se Daničićev sin i nasljednik Juraj, koji je bio nazočan, žestoko osvećivao dubrovačkom brodovlju, desetljećima ih pljačkao i davao ubijati posade, tako da ni intervencije Dubrovčana kod papa i careva nisu koristile kao ni pokušaj da darom od 20.000 dukata kupe mir, jer su se uskoci osvećivali sve do 1579. (O svemu tome obavještava anonimni talijanski suvremenik, čiji je spis objavio F. Rački u Starinama 1877). Eto zašto riječ “uskoci” u ovoj komediji u tom trenutku ne može biti konvencionalna i zašto ne može ne imati aluzivan prizvuk podsjećajući na zločin vlade. Što Držić, protivnik politike vlade prema Turcima i štetnih koncesija koje imaju negativne posljedice za dubrovačku mornaricu, nije to spominjao u urotničkim pismima, možda treba tumačiti krvavošću uskočkih represalija prema toj mornarici i omraženošću uskoka u zapadnim sredinama, posebice u Mlecima, gdje su ih zbog političkih razloga smatrali razbojnicima i čak ljudožderima, iako je o njima objektivnu sliku dao gore navedeni anonimni autor. No o tome moraju suditi povjesničari, a mi se zadovoljavamo upozorenjem da, eto, u Držićevu kontekstu naoko bezazlena riječ može izazvati dalekosežne asocijacije.” (F. Čale)
152. ↑ pod vjerom stat – biti dugo zaručen
153. ↑ u tvoju volju – po svojoj volji
154. ↑ piši milje – nejasno
155. ↑ u buni – u vrevi, u gužvi
156. ↑ Od greba tko se će stavit? – Tko će pomišljati na grob?