VILA

Srcem je kamena⁸⁸ prem svaka nas vila
prî neg nas ljuvena dosegne taj strila:
ne znamo što je cvil ni tuga na sviti,
ni što je ljuven stril u srcu ćutiti,
ni što je, jaoh, žalos, ni što je boljezan
ku pati taj mlados kroz ljubav noć i dan,
ni što je dragoga na svak čas žuditi,
jaoh meni, bez koga nije moć živiti.
Nemoćan tko nî bio, taj ne zna što ‘e bit zdrav;
a tko nî ljubio, jaoh, ne zna što ‘e ljubav!
Što ću rit od mene⁸⁹ u srcu ka njekad
tej strile ognjene ne čujah kako sad?
Ljubmira suzami ništa se ne boljah,⁹⁰
ma gluha jak kami na njegov plač stojah;
a sada živiti bez njega nije mi moć
bez njega cviliti meni je dan i noć.
Veliki bože moj, ako je znati moć,
koji je sud ovoj, daj mi znat tvoja moć!
Kad žudim dragu stvar, ne mogu je imati,
a imam tuj na har kû ne budu iskati.
Gdje te ću sad zvati, Ljubmiru ljuveni,
gdje li te ću iskati u gori zeleni?
Sumnjim da zli satir oznobio tebe nî,
jaoh, da te u nemir ni stavio pakljeni.
K vodi svak dohodi: pri vodi ću ovdi stat,
da mi je štogodi za Ljubmira ispitat.
Gorko ću tužiti, Ljubmiru dragi moj,
čim budu združiti izbrani ures tvoj.

MILJENKO

Mir s tobom, gospoje, i dobra kob svudi!
Tužice svakoje višnji te sabljudi;
prolitje veselo cvitkom od ružice
resio ti vik čelo i zlate kosice!
Na nebu što ‘e gori u vječnoj svitlosti,
kad su ovdi u gori tolike liposti?
Ah, tako t’ bog shrani liposti tej tvoje
i svega zla brani, ktij mi rit, gospoje,
ali si sletila s nebesa od višnjih,
ali si ka vila od voda studenih,
ali te zelene dubrave sazdaše
i tuj sad ljuvene želje dotiraše?
Tvrđi je kamena, nalipa gorč’ji je,
od družstva ljuvena tko se tvoga krije.
Ka s’ godi ti vila, ljepša s’ ner sunačce,
ka s’ meni stravila ljepotom srdačce. –
Ah, da mi bit može u gori zeleni
ovojzi, moj bože, da sam rob kupljeni,
priverna služica da joj sam uvike,
ufana stražica nezgode ke prike,
da š njome zelencu uživam u gori
pri živom studencu, kad sunce domori.
Koli bih ja rado tvoj se, vilo, zvao,
za te drago stado i slatki dom ošao⁹¹! –
Koje je cvitje ovoj? Gdi, bože, bi brano?

VILA

Pastiru, tamo stoj! Tuj ticat⁹² nî t’ dano!

MILJENKO

Čudno ti ‘e kićeno!

VILA

Ter stani malo tuj.⁹³

MILJENKO

Vidjet je: smičljeno.

VILA

Mir s tobom, nu me čuj!
Jeda si satira gdi vidil tireći
Ljubmira pastira, umiješ mi što reći?

MILJENKO

Gospoje, dušu inu ja ovdi ne pozrih
neg tebe jedinu cić koje vas⁹⁴ umrih.

VILA

Pastiru, umro nis’, svjedok sam ja tomu;
ne izgub’ istom svis i mir srcu tvomu.

MILJENKO

Ali ću skoro umrit, pridraga mâ vilo,
ne budem ako prit⁹⁵ tebi sad u krilo!

VILA

Ne umri, pastiru! Zemlje ove toj daju:
u njih ki umiru veće ne ustaju.

MILJENKO

Gospoje, s tobom leć jednome ja bih rad,
a makar ustat već ne budem prem nikad!

VILA

Što bi ti pribilo, da ležeš sa mnome?

MILJENKO

Istom bi mi milo združit se s tobome.

VILA

Budi ti što žudiš! Slobodno priđ’ k meni,
i stan moj da vidiš u vodi studeni.

MILJENKO

Ali me, gospoje, ovako ođe⁹⁶ sad,
da srce, jaoh, moje skončava gorki jad?!
Uteče od mene, neharna diklice,
u vode studene, tere skri tve lice,
ter m’ ovdi prijeku smrt zovući ostavi,
da me prî bude strt i muke izbavi.
Vaj, da je srce toj tač gorko tko bi mnil
ljeposti u rajskoj anđelske ove vil?!
Diklice, iznori⁹⁷, vrni mi veselje,
čin’ da me ne mori jadovno dreselje;
sunčanim pogledom Miljenka obasja’,
er smrtnim neredom na prješu ide tja.
Ali ćeš da t’ ruku ja dodam, gospoje?
Ček’ neka se svuku. Gdi s’, putačce moje?
Ružice rumena, gdi mi ti ‘e ručica?
Izid’ da t’ studena ne naudi vodica;
a žî mi ti ‘e i brijeme⁹⁸ ručit se⁹⁹, mâ vilo,
izidi tijeme, odkrij lice bilo!
Jes mlika, jes sira i, ktomu još bolje,
ljubavi i mira, jes brašna¹⁰⁰ dovolje.

RADAT

Miljenko, jes’ li zdrav?¹⁰¹ Što se toj posluje?
U vodi bogme ‘e uprav, – prilično to oslu je!

MILJENKO

Ah, Rade, ovdi je jedna vil uplila
lipotom ka mi je srdačce zanila;
prisvitli nje obraz sunačcu odsiva,
a dika i ukras svakoja¹⁰² dobiva.

RADAT

Nesrića tuj ti je i bijeda uplila
velika, ka ti je svu pamet odnila!
Oči ti ‘e svojome uzela tamnosti
noćnica, kojome tužan si zadosti.¹⁰³ –
Je li tko, pomaga’, u ovoj planini?
Nut njegova vraga od vode što čini! –
Dvigni se otuda, maganjo nesvijesna! –
Junaci, nut čuda! Otud¹⁰⁴, svinjo obijesna!

MILJENKO

Ne tiči, Radate, u mene, molju¹⁰⁵ te,
ne vrijedi¹⁰⁶, moj brate; me rane priljute!
ostan’ se¹⁰⁷ sad mene, er tvoja taj vika
u muke ljuvene¹⁰⁸ neće mi dat lika.

RADAT

Što te ću ostavit?! Besjede ke su toj?
Ja te ću ozdravit, – bud’ miran, nut postoj!
Ovi bat ozdravlja od nemoći svake,
ljubavi izbavlja i svake zle mrake¹⁰⁹.

MILJENKO

Ne griješi tvu dušu, Radate, o meni,
dosta je da tužu¹¹⁰ kroz plamen ljuveni!
Ubjen sam zadosti, a vidiš i ti toj,
od ove liposti ka sakri obraz svoj
u vode studene, kad vidi zla ljubav
sve strile ognjene da strati u me uprav,
tooer m’ ovdi prijeku smrt zovući¹¹¹ ostavi,
da me prî bude strt i muke izbavi.

RADAT

Bolje bi tisućkrat da te smrt umori
neg da te sad Radat takoga u gori
pogleda, kijeme častan bi dosada.
Načinja sve vrijeme, a pamet nikada!¹¹²
Uteću! Takoga ne mogu te pozrit;
po živoga boga, gledav te hoću umrit.

MILJENKO

Nemoćnu nikada zdrav ne razumije
ni lačnu sit! Sada na tužna svak vije.

RADAT

Njeka je vražja bijes u ljudi udrila,
ter im je prem svu svijes i pamet odnila.
Kad trbuh pun čuju, pjani i obijesni
plaču i tuguju kroz njeke ljubezni;
na ljubav tuže se i lasni uzdišu,
bez truda muče se, bez nemoći usišu;
i kako magare sito na Đurđev dan¹¹³
prdeći ne mare ni za čâs ni za stan,
obijesni neg idu ku pustoš slideći
po ljuteh¹¹⁴ i hridu, gorska je vil mneći.
Uzme im bijes oči, vrag im se čini lip;
taj dobro svjedoči pameti ki je slip.
Star obraz kigodi, napisan¹¹⁵ kom masti,
vidjet im se zgodi, – tu t’ im su sve slasti,
tu t’ im su od gore gizdave sve vile,
ljubeno s kijeh gore, ljubeno s kijeh cvile!
A Ljubav govore djeteta s krilama,¹¹⁶
nebo, zemlju, more ki smeta strilama,
gola breka, lijepa s trkačom na pleću;
vele ga i slijepa i bijedu još veću.
Strilama, govore ognjenima njekim
sve strijelja, ter gore srca ludim svakim;
i, prave¹¹⁷, veći dil od strila tih trati
iz lica koje vil gdi opći stojati.
Vragut bat ne znaju tej skićne što čine,¹¹⁸
neg istom sprdaju, er im moz¹¹⁹ ostine;
pamet im uzleti sljepački ter hode
kud bijesi prokleti nesu ih i vode.
Što lačan ne haje toliko za ljubav?
Rádi činit da je, napravio bi ih uprav:¹²⁰
motikom kako bih ali objetilicom
ubrzo činio svih da se udru tjelicom,
da im s mesom sva obijes od oćasti spade
i da im se vrati svijes, ter da o drugom rade¹²¹,
da im se na svak čas ne prizira takoj
vilinji lip obraz u sjeni u svakoj,
i pustoš da svaka s rilicam tustima
toliko nî jaka potezat svud njima.
Nu vrime ozdravlja od svake obijesti,
žeđa i glad izbavlja ljubene nesvijesti,
Hod’ takoj zimnji dan, doći ćeš domome,
vik neć’ bit sit i pjan mutivodom¹²² tôme.

STOJNA

Voh, Miljenko, Miljenko! Tužna majka vele
ištući te, sinko, lele majci lele!

RADAT

Tko Miljenka zove? Miljeniko ljubeni
s vilama sad plove u vodi studeni.
Ne zovi Miljenka, vilinji er je vas.

STOJNA

Od miloga sinka koji ve čuju glas?!

RADAT

Miljenka ostavi, Miljenko da takoj
u slatkoj ljubavi provodi život svoj.
Ne brin’ se nitko njim, – u vodi hladi se!

STOJNA

Zaklinam te višnjim, Radate, vrati se!
Ukaž mi dijete toj, – sumnja me porazi!

RADAT

Oto ti sinak tvoj u vodi gdi gazi.

STOJNA

Miljenko, što činiš?! Kamo si otišao?
Vukovom, a ne mniš, živo si sve ošao?¹²³
Tuče t’ se sve stado pusto po dubravi,
ter staro i mlado na volju vuk davi, –
a ti se ne haješ! Vaj, ni znam kako toj
jak manen tuj traješ u vodi život tvoj.
Što se toj od tebe sad čini? Gdi ti ‘e vid?
Kako sam od sebe, Miljenko, nije te stid?

RADAT

Danaska nije stida meu ljudmi nikako,
razbora ni vida, – žive se opako:
stari se ne čtuju, kako razlog prosi¹²⁴,
ni svjeti njih čuju¹²⁵; tim rika sve nosi¹²⁶!
Mlados je obijesna kakono sit tovar,
za razlog nesvijesna, ne mari n’jednu stvar.

STOJNA

Miljenko, što mučiš¹²⁷? Hoće li razlog toj¹²⁸
tvu majku da mučiš pod staros ovakoj?

MILJENKO

Ah, majko sinak tvoj nije oni ki je bio!

RADAT

Vidimo i mi toj: pamet je izgubio.

MILJENKO

Jedna vil od gore, ke ures izbrani
izrijet se ne more, srdačce me zani!
Nje lipos dobiva sve ine liposti,
sunačcu odsiva nje obraz svitlosti! –
Oči me¹²⁹ nikadar ne mogu viditi,
gospoje, ljepšu stvar od tebe na sviti.
Diklice, izidi, dosta si norila¹³⁰,
da te Radat vidi i majka mâ mila!

RADAT

Blizan se razbludio, a blizan mlađahan
gorsku vilu vidio, ne javi nego san¹³¹,
a blizan vil gorske u vodah zamirao
i sirijene morske po gorah tirao.
Da li toj dostoji od tebe u staros
tva majka, ka goji jak bosil tvu mlados,
da joj si odmjena i štap nje starosti
i slatka spomena u nje nejakosti?

STOJNA

Moj sinko, kon vode usprizri se Vlahom
da tance vil vode pod starim orahom;
ma to je nakazan, moj sinko, sve djavlja
u napas noć i dan umrle kâ stavlja.
Zla napas kagodi tebe se ‘e prizrila
danaska pri vodi, – vil toj mi t’ nî bila! –
Ka ti je, sinko moj, pametcu zamela
i u zli nepokoj srdačce, jaoh, spela.

MILJENKO

Što ‘e napas znam dosti, vil što. Vil taj bîše;
nje rajske liposti oči ove vidiše.
Š njom ovdi govorih kako sad s tobome,
srce joj otvorih, er gori za njome;
i prašah ju odkud je lipota tolika,
na svitu er nigdje nije njojzi prilika:
Toj ne ktiv kazati, nače¹³² za Ljubmira
njekoga prašati uzmnožna pastira,
od koga ništor ja ne umjevši joj riti
u vodu skoči tja i tuj se ktje skriti.

STOJNA

Hoću da je istina i da je taj bila
od gornjih planina gizdava kâ vila.
Moj sinko, tej vile ohvaone su ćudi,
ni ljube ni mile naše ruke ljudi;
pastiri ubozim one se rugaju,
tim ruzi i mnozim tužicu zadaju.
Uzmnožne pastire i ljube i mile,
Radmile i Ljubmire, ohole tej vile;
a tobom rug tvore i tebe u nemir
stavljaju i more jak lovac gorsku zvir.
Cić toga, sinko moj, g domu se it spravi;
a vas sî zlotvor tvoj s tom vilom ostavi,
koja se tobome očito naruga
ne ktiv te sobome u gori za druga.
Ter od kmeckih kćeri za dragu tvu ljubi¹³³
najlipšu izberi ku t’ srce već ljubi.

MILJENKO

Ah, majko, sa mnome srdačce moje nî,
liposti rajskome lijepa ga vil zani.
Tim srcem sad ljubi izbirat nî meni, –
me srce obljubi nje ures ljuveni,
me srce služit njoj u život¹³⁴ odluči
i pak¹³⁵ kad tijelo ovoj s dušom se razluči.
Tim mene ostav’te pri hladencu š njome,
a vi se odprav’te bez mene domome.

STOJNA

Moj sinko, što je toj? Da li majku milu
ostavit hoć’ takoj za pustu tuj vilu?!
Koja¹³⁶ te njegova i prsi ovim dojî
i lijepo pjestova i kako cvit gojî,
da joj si u staros tvojome mladosti
odmjena i radost, ne uzrok žalosti!

MILJENKO

Hotješe toj zvizde, višnji sud hotje toj
nje lipos i gizde da slidim vas vik moj!

RADAT

Zla pamet hoće toj, a ovi bat¹³⁷ hoće
da ovdi taj bijes tvoj ostavi sve zloće.
Bez bata nî lika djetetu obijesnu,
slatka rič i vika većma udi nesvijesnu.

MILJENKO

Radate, boga rad ohaj se, ohaj se
bolesna¹³⁸ mene sad i razlogu daj se!
Taj tvoj bat ne liječi od gorke ljubavi,
zaman su i riječi, – tim sve toj ostavi!

RADAT

Ček’, sve ću ostavit, tako ne bio človik!
Batom ćeš ozdravit, u kom je tebi lik.

RADAT

Veljah ti ja, Stojna: oženi dijete toj,
neka si pokojna¹³⁹, – ti ne ktje čut svjet moj!
Obijesna djeteta ukroti ženome,
neka se zla sjeta zabavi domome.
Er djecu svu sada, kom se ki izleže,
ljuveni bijes vlada i oganj zli žeže;
za ženom er bijesne u polju kako konj
kobile obijesne kad čuje gdi ke vonj.
A kad su združeni s domaćom dan i noć,
već bijesi ljubeni ne imaju svrh njih moć;
ukroti kobila obijesna paripa,
tom igrom i vila domori prilipa.
Tad stoje domome, po gori ne skaču
za pustoši kome, – djeca im usplaču,
kruha im usprose, zabudu¹⁴⁰ svu ljubav,
ter idu da nose domome kako mrav.
Sad ti je ne mneći¹⁴¹ sve palo zlo u skut, –
mnokrat se ne kteći natrta na zao put.
Nu dosle što bi, bi! Odsada, sestrice,
brijeme je i tebi da pojmiš dušice¹⁴²,
da veće počineš pri ognju sjedeći
i da se ne brineš svim takoj hodeći.
Tko trudi u mlados i stanom se brine
razlog je u staros da trudom počine.
Djevojku plemku tim, od dobrih rođenu,
ka se će brinut svim, vodi domom sinu,
ka ti će djeteta domome zabavit
i tuge opeta ovake izbavit,
ka te će odmijenit u kućne sve posle
i ljubit i scijenit, a razlog bi i dosle.

STOJNA

Bijedna ti odmjena nevjesta sadanjih,
a sjetna taj scjena ku čine od starih!
Susjectvo svjedoči toj dobro, Radate,
tko ne ima oči ne vidi, moj brate!
Nevjeste t’ mi sade očasti sve goje,
o kući ne rade, na gizde nastoje.
Njih je taj posao vas obrve tančati¹⁴³
i laštiti obraz, – ne presti ni tkati;
i sve se nadzirat nad bistra jedzera,
i gizde tuj smijerat vazdan do večera.
U kose uvijat i biser i zlato
i ludo se smijat nastoje sve na to,
i tance voditi s pastiri od gore,
na svoj stan mrziti cić nješta što ‘e gore.
Ne svrši im se pir, nastoje od prve¹⁴⁴
s sinovmi u nemir postavit svekrve;
tere sinka draga od majke sve mile,
i mirna i blaga, hudobe odile,
da kami proplače od muke tuj na njih.
Život je taj, brače, nevjesta sadanjih!

RADAT

Prc, Stojna, odveće razlozi tančiš¹⁴⁵ ti!
Griha i zle sreće svak ima na sviti,
bez griha nidan nî pod nebom živ človik;
toj vele razumni, i tomu nije lik,
da drug druga svoga kakono zvir kosi,
ma jedan drugoga da bracki podnosi.
Kad bi se po sebi človik vas vidio,
zloćom druzih ne bi, ma sebe pogrdio;¹⁴⁶
er nije človika tač blaga pod nebi
ki vraga velika ne ima pri sebi.
Oto mi počesmo druzih grinje tresti,
a i mi čisti nijesmo, mâ sestro, žî mi ti.
I ako od mladih¹⁴⁷ može se što riti,
bogme se od starih¹⁴⁸ ne može zlo skriti.
Može se od mene¹⁴⁹ rit, a bogme i od tebe¹⁵⁰,
er vi stare žene sve ste tkane sebe¹⁵¹.
Mi stari učimo svu mlados od gore,
a nas ne umimo naučiti ništore.
Kolika oholas i s njome mala moć
u starih jes danas, izrijet ju nije moć,
ka je sva u hvali da od sto godišta
još bi djecu imali, – što istina nije ništa!
Zavide ludjaci djetinskome bijesu
čineći se jaci i krjepki što nijesu;
i ako su odsvuda sjedinave glave,
zelena im je kúda kako u luka¹⁵², prave!
Ma toj ka od žena njim bude virovat,
ona će studena vazda už njih tugovat!
Ma što ću od vas rit starica nesvisnih?
Zlo se ne more skrit, – pune ste grinja svih:
slobodan ki jezik otresao još vas nî,
da tadi vrag velik veće u vas ne bijesni?
Svjedoče svi ljudi, i mladi i stari,
er za vaše ćudi svud se pakao vari.
Sinovi svidoče, na kojih svaka vas
kako kokoš kvoče u kući na svak čas,
ter im je trijebi iz doma bježati,
vragovi er ne bi s vami mogli stati.
A kad se staricom koja vas zvat čuje,
ukriviv rilicom pogano uspsuje:
“Jošte sam pristala, ako i peset godiš
jes er sam se udala, – govore, – a što mniš?”
A vraguta zuba u glavi ne uzima¹⁵³,
i uzvidi se duba i hodom i svima.¹⁵⁴
Dano je mladicam o gizdah da rade,
ali nî staricam da se čine mlade.
S brjemenom u mladih pamet mlada vitri,
a kazat se u starih ima razum hitri.
A psovat nevjeste počnete za ništa
govore¹⁵⁵: “Nijeste prilične k nam ništa!
U toj doba vaše ne pristav svaka nas¹⁵⁶
prediješe i tkaše, ne znaše što je las;
a kuća naredna kako crkva biješe,
po kući er vrijedna nevjesta idiješe.”
Ter takoj uskose kako kruh mladice
i na njih nos nose¹⁵⁷ jak na pristavnice.
I ka je svetija i jošte bolja svim,
ta je mrzećija svekrvam nemilim.
A sve je prokleta toj vaša oholas,
nemilo ka smeta kućni mir na svak čas;
s stola zapovijedat hoćete svakako
i svemu zakon dat, a živit opako.
Trijebi je¹⁵⁸ onomu bit života sveta
tko hoće drugomu dat nauka i svjeta.

STOJNA

Uh, brižna, nisam ja, Rade, takej ćudi,
da ni Jela tvoja, – tim po pravdi sudi!

RADAT

Ni prsti nijesu svi jednaci od ruke,
ni žene nijeste vi sve takoj zle struke¹⁵⁹.
Govori se onim koje su zle ćudi,
a ženam tim vrlim: tebi nauk budi.
Pođ’mo zvat Dragića i ostalih! Hodimo
ovoga djetića, da domom vodimo;
i ako ne ktje it, trijebi će bit tada
silome ga vodit, – nut našega jada!

STOJNA

Neka idu¹⁶⁰ ja sade u selo po čeljad,
a ti ostan’ š njim, Rade, molju te boga rad.

RADAT

Budi ti!¹⁶¹ A ti pođ’ i nemoj ništa cknit,
najbrže¹⁶² š njima dođ’ prî neg gdje bude it.