Vaj, da li ovakoj u želji ljuveni²⁶¹
vaskolik život moj cvilit je, jaoh, meni?!
Da li obraz rumeni, lipotom na sviti
prilike komu nî²⁶², čini me cviliti,
čini me, jaoh, mriti? A ne da huda čes
da bi mi²⁶³ izriti dragoj vil mu boles;
anđelski nje ures er kako liposti
mnim tako i da jes pun svake milosti.²⁶⁴
U gorkoj žalosti tko da ne tuguje,
tolike gorkosti kad moje začuje?
Ma, jaoh, čemu je da čuje svak plač moj
i da me žaluje, a da ona ne zna toj?
Ah, da bi meni njoj kadgodi moć izrit²⁶⁵
kako me nepokoj kroza nju²⁶⁶ čini mrit,
činio bih još oblit suzami nje lice,
na pomoć srcem prit u moje tužice.
Morebit, diklice, ti s vilam u gori
sad bereš cvijetjice, a mene plač mori,
a srce me gori u tvojoj ljubavi, –
ljubavi u gori koja me zatravi.
Ah, tko da izbavi mene sad gorkosti
u ovoj dubravi, kad nî²⁶⁷ tve liposti?
Nî ufat radosti liposti bez tvoje
mojojzi mladosti,²⁶⁸ mâ lijepa gospoje!
Vrh tužnih tužno je, izbrani cvite moj,
tužno srce moje bez tebe ovakoj.
Vaj, gluhoj da li ovoj spovijedam ja gori
moj gorki nepokoj koji mi domori?
koji me umori, pokoli, vajmeh, nî
lijepe vil da stvori mojojzi lik rani,
od mene ka brani svo’e gizde ljuvene,
kad umrem ka hrani smilit se na mene.²⁶⁹
O gore zelene, o guste planine,
o vode studene, o polja, o ravnine,
o vi sve živine, žalite boga dil²⁷⁰
Ljubmira ki gine cić lijepe svoje vil!
Ma, jaoh, tko bi mnil anđeoski da obraz
u sebi nosi cvil i smrtni, jaoh, poraz?!
Ma tko je, nje ukras kad bude viditi,
da se u plam i u mraz ne bude stvoriti?
Vaj, da li cviliti meni je dan i noć
i svakčas, jaoh, mriti, a umrijet nije mi moć?
O smrti, tvoja moć pomozi mene sad,
bolesnim na pomoć ako općiš²⁷¹ doć ikad.
čemu je biti mlad i častan meu druzi,²⁷²
a u srcu ćutit jad, a živit u tuzi,
a živit u uzi ljuvenoj gorko tač?!
Jeste li, o luzi, čuli ikad gorč’ji plač?
Ma, vajmeh, sada zač tuge se ne izbavim
i oštri ovi mač u srce ne stavim,
a ja da sada njim lik rani ljuvenoj
nađem i tugam svim u gori zelenoj?