ANTUN SASIN BRATOSAJIĆ

(1519. – 1595.)

ANTUN SASIN U SMRT MARINA DRŽIĆA

Njeki dan u proću dzorja
svijetla sjaše još danica,
kad k nam dođe iz zagorja
jedna mlada pastjerica,

gdje u skupu mi pastiri
čuvahomo naša stada,
tko popijeva, a tko sviri,
tko ljuvene pjesni sklada;

živim plamom koje lice
stida i srama sve gorjaše
a na glavi od ružice
s biserom joj vijenčac sjaše.

Na njoj ruho jak snig bili,
a okol nje bijela vrata
s biserom se bjehu svili
dvije zauze čista zlata.

Svezav ruke k nam pristupi
tuj žalosna, mila i draga,
plačnijem glasom ter zaupi:
»O pastiri bratjo draga!

Ja mlađahna pastirica,
pasuć stado po zagorju
gorom začuh dva slavica,
gdje spijevaju u lovorju,

jedan drugom gdi se tuži
i žalosno gdi govori:
»Sa mnom, druže, žalos druži
u zelenoj ovoj gori,

sa mnom tvori jade i cvile,
i boljezni, dragi druže,
da gizdave onej vile
i od voda k nam pridruže.

I ti, slavna skrovna vilo,
ka iz luga s nami pjesni
svakčas spijevaš drago i milo,
s nami spijevaj sej boljezni:

er smrt huda, jaoh, porazi
i Držiću život skrati,
s nami tužne glase glasi
da ga bude svak plakati.

Još ti, svijetla zgar s nebesi,
koja s drazim primaljetjem
sve planine i polja uresi
drobnom ružom, svacim cvijetjem,

ne prosiplji, jaoh, ružicu,
ni lijer bijeli zgar s prodzora,
neg džilj bijeli i ružicu
kada svijetla sine dzora,

da poznaju gusti luzi,
bistre vode i planine,
da ga željno sve prosuzi,
lijes, kamenje i ravnine,

i živuće sve živine,
cvijetje, trave i ptičice,
vrh svih, druže lužanine,
sa mnom spijevaj sej tužice«.

Toj kad reče pastirica
željno iz srca uzdišući,
a rumena bijela lica
bijelijem velom utirući,

tada Sasin, ki ljubljaše
već Držića neg sve oči,
iz srdašca željno uzdaše
ter se obrati put istoči,

ter zaupi: »Ah, nesrećo,
ah, prokleta smrti huda,
od svijeh mojijeh dobar smećo,
ka me udaraš oda svuda,

dali hotje taj tvoja sila
i taj tvoj stril jadoviti
pored s tobom smrt nemila
mene od drazih razdiliti?

Ah, jaoh meni! moj Držiću,
koji bješe slava i dika
sve mladosti, drag mladiću,
svijetla časti Dubrovnika;

koga slavno ime teče,
dike i slave po svem sviti,
i koje će slavno biti
dočim žarko sunce istječe!«

Toj kad reče, štapak uze,
tere pođe put od luga,
utirući grozne suze,
s psom ki bješe š njim za druga.