MATKO SRŠEN

(1947.)

POMET MARINA DRŽIĆA

– – –

POMET:

Priko prkna svilom kitite se, jacu,
ris i vuk ste pod njom, na priliku pracu!
Vlas vas i nje služba titulam taraca,
a jadna ste družba ludijeh jaraca!

– – –

Pomet Marina Držića (rekonstrukcija), Zagreb, 2000.

DRŽIĆEV PUT

DRŽIĆ:

Presvijetli vojvodo, dični prijatelju! Pitate me
zašto se ne želim vratiti u Firencu i s vama
podijeliti veliku i tešku ulogu vladara,
kada je dužnost onih što ih je narav, podsjećate
me, obilato nagradila svojim darovima,
upućujući im poziv o koji se ne smiju
oglušiti, kao i onih koji su moć stekli
plemenitim rođenjem, božanskom milošću, da
zajedno, svim snagama, prionu radu za dobrobit
maloga puka koji sam ne zna brinuti o sebi.
Uvjeravate me da nigdje neću naći zemlju
poput Vaše, toskanske, otvorenu i sklonu
mojim zamislima, niti vladara prijatelja
kakav ste mi Vi, mili Cosimo, svijetla kruno
starodrevne i slavne kuće Medicija. Zbog
Vašega bih prijateljstva putovao, vjerujte mi,
I na kraj svijeta, a ipak ne mogu, ne smijem
poslušati Vaš zahtjev, Vašu molbu, Vašu naredbu
da se vratim u Firencu. I ne zbog gospara Bernarda,
koji Vašim dvorom širi glasine kako sam ja
turski špijun; ima ih i ovdje, u Dubrovniku,
«na kraj svijeta», kako ste ne jednom, u šali, znali
reći, mnogo, koji slično misle o meni, jer je
vazda bilo, a bit će i nakon našega vijeka,
onih koji, ma kako slovili kao mudri,
svačija djela sude samo po sebi, mjereći
sav svijet uskom mjerom vlastitih pogleda i
predrasuda. Zbog jezika, dakle, ostajem u
Dubrovniku, zbog jezika kojemu sam ja vladar
i ni zbog čega inog. I premda se taj jezik
ni brojnošću ni milozvukom ne da usporediti
s Vašim talijanskim, meni je milozvučniji i
draži. Omogućuje mi da budem vladar među
ljudima, da vladam likovima i situacijama
što ih stvaram, a oni će živjeti dugo poslije
mene, dokle god bude živ jezik u kojem sam ih
stvorio. Zorom odlazim na rad u solanu i
tamo do večeri zapisujem ulazne i izlazne
troškove i mnoge druge stvari što se Vama,
Preuzvišeni vojvodo, mogu činiti dosadnima
i nedostojnima bivšega vladara koji je,
«Inter pares» sjedio u Senatu Presvijetle
Republike Siene, ali obnoć, kad moje pero,
odlažući smjelo trud dnevnoga rada, poskoči
na papiru, sabirući poput kristala soli
sve one sočne izraze što sam ih, obdan,
upijao kao spužva, e onda, neka mi
Vaša milost oprosti na izrazu, nema sretnijeg
ni moćnijeg vladara, ni u Firenci, ni u Rimu,
ni u dalekom Parizu, od ovog skromnog pisara
u solani….

Prvotisak (iz pjesničke drame Držićev put)