VINKO VILIĆ

(1901. – 1980.)

GIANPOLO

Marinu Držiću

Tražim ploču,
pod koju su Te – daleko od Grada
tuđe ruke, – davno položile.
Al’ nigdje slova, ni traga.
Neznana ruka, ne znamo kada,
Strgla je list s imenom Tvojim
iz stoljetnog arhiva.
Je l’ to slučaj Maro?
Il’ je nečija zloba,
prešla granice groba?
Sad, ne znam gdje si?
Ako nad glavom Tvojom stojim,
Molim Te, – oprosti.

Dođoh na poklonstvo, noseć pozdrave
Pometa, Petrunjele,
Dunda Maroja i Skupa
i cijele njihove kumpanije.
Po mnogim krajima svijeta,
pronesoše Ti slavu
izazivljuć suze od smijeha.
Onaj Pomet, – vertjuoz od čovjeka,
mjesto Tebe, u Gradu čini partu domaćina,
prima fureste, spjegava svima,
da ste se rodili
prije Molièrea i Shakespearea.

Dum Marine! Ostavljam Te smirena
tišini tuđih svodova.
S porukom najdublje hvale,
Spuštam na kameni pod Gianpola
Skromnu kiticu bosijoka i vrijesa.

1960.

More, čempresi i kam, Rijeka, 1971.