MIHO MONALDI

(1540. – 1592.).

U SMRT DRUSIANOVU

Držiću, što si bojama i kistom
Platnima praznim često život dao,
Te radovima krasnim pokazao
Moć umjetnosti po svom daru čistom.

U plavetnilu sjajnom sada gore
Ne motriš tužne sjene što po nama
Baca ih tamna noć, već kočijama
Febovim smjeraš il imanju Dore.

Vidiš ljepotu koju narav gleda
Kad njezin izgled pokazat nam hoće,
Pa crta nam i slika snažno djelo.

A sada i sâm (takvoj želji predan)
U nju se mijenjaš zažaren zacijelo
Ko živi dragulj Sunčeve trajnoće.

Držiću, novi stanaru nebesa,
Gdje srcem svim vijek okrenut si bio,
S razlogom svijet si ovaj ostavio,
Umaknuvši od bližnjeg mrskog bijesa.

Priličila ti ne bi sijeda dlaka,
Jer primala te rado dražest sama,
Žudjet ti nije za zlim godinama
Kad smetala je koprena ti svaka:

I ona što dva lijepa oka skri ti.
U slatke pjesni složi uzdisaje
Da rijeke tijek si znao ustaviti.

Pjevajuć većem Suncu što ti sjaj
Sve anđele veseliš sad, a niti
Plašit se moraš da prekratko traje.

Ante Strinić