MILAN MILIŠIĆ

(1941. – 1991.)

KAD JE BOG STVARAO DUBROVNIK

3.

Jednom je, predveče, sjedao s Marinom Darsom na Porporeli
Baš je Blaž Trogiranin naišao
Noseći škatulju s bojama
I javio im se: »Dobarveče«
– ‘Barveče’, rekli su Bog i Marin
Gledali su usamljene ribare kako idu na kanjce
Lokrum protkan Ticijanovim crvenilom
I ćutjeli reski vonj morske trave
I malo se rinfreškavali
– Kako bi bilo da promisliš neke igre – reče Bog
To bi radovalo puk, a silnike bi moglo sjetiti
Na prazninu iza taljara…
– Scijenim ne dobro – reče dum Marin
Brzo bi nam od straha uzdu stavili
Jezik bi se ovako lijep namučio u ustah
A pjesnici bi se premetali u grobu.
– Pa ipak… – reče Bog.
– Dobro, provat ćemo štogod, budi volja tvoja
Ali tek oko poklada, kad se vratim iz Sijene
Ne može se ođe ljeti ništa učinjet.

POPIVINA
B. B.

Ajme, đe je oni Pomet,
Ono gomno, oni nečovjek, oni haramija,
Ma je li većega kurvinoga sina
Rilice napuhanije!
U san mi dohodi da skačem
I prid san – da usnut ne mogu.

Đe si, zla naplato?
Mojijem si trudom crevlje izglanco,
Sad se baniš kako knez,
Para se da te nitko ne zna.
O proklet oničas kad sam se š njim
U posle uprtio.

A koliko će ono bit kako smo
Kako mladci s’ osamnaesgodišta
Krenuli na sva vesla
Hoteći u gradu velikomu izet
Što nam je fantazija mladićcka
U glavu davala…

Odma’ ti se, brikunaš,
Soldatskih foja uhitio
Indženjoz, e… Ma i bojnik –
Više je puta zbrišo
Ivu Konavljaninu iz tovjerne
Nego što je muda počešo.
U zimu je brez kaputa išo
Jerbo ga bome nije imo, kako ni ja
Ma je on govorio ter se čeliči
Alla partigiana
I da s prijezirom odgoni studen od sebe
Dok se drugi kočanje s kaputima i šalpama.

Ono ti ga sad, ne manjka mu ckvâre
U vinu se kupa!
Kremama se maže!
A ja čeček po baštini berem
I vodu octom začinjam
Za spomenut se kolura od bevande.

Rasčini, Bože, ovaki Rim
Đe sprijeda ljubu, a roge petavaju straga
I puste ove kardinale
Ki normu čine svakomu
I kožuhare njihove
Ki omjeravaju kako ti će na kúdu stat!

Insoma je Pomet njihovu skulu paso
Brez travalje, para se
A ja nigdar, niti ću, sjetan.
Davero, riječi im su sve nove
Da se lud ima čemu veselit
A nauk je, bome, stari:

Upregni čeljade dok je u njemu snage,
Čini ga vjerovat pa ga fjersaj
Kad se obrne nespravan
Tisni ga pod more, ne da’mu dihat
Pak mu vrh feci: Nema doma
Ko što je u sebe doma!

Na to li me zvaše?
Za to li me iska?
PO to li naidoh?
Ohaj tu čas’ –
Ni doma mi doma ne bilo
Đe se vaše gospoctvo bani.

*

Hodi i nenahodi uhitim vam ja njega
Kad nije stigao bit drugođe
(Truđahan između dva sjedanja
Pa mu tjelica pripetala –)
A lakše vam je svoju buhu nać
U soklinu, među stotinu tuđijeh.

Nijesam ni a od adio reko
A on mi ti se ruke dohiti
I počme je tresti
– Jesi li ti to? Đe si dosle!
Ma kako je čupo, paralo mi se
Sad mi će je – nà – ispotezat.

Pak ti me je ondar po ramenu počeo klepat
Sve su mi kosti zvonile.
Što prije nijesi došo? Što nijesam došo!
I facu mi je pri temu složio
Ko da mu se braco rođeni
Iz neufradžija živ povratio.

Dođoh da ovo moga posla opravimo,
Jedva zaustih, ma mi nije dô doreć
Sve će bit dobro kako najbolje može,
Popiva dragi!
Samo učini malo pacijencije,
Popiva, dragi!

Gledam ga… Bome je divento pritiljahan.
Pacijencije ja imam
Para se da je u vrjeći bezdna držim
Ako je samo to ja popijevam
Ma sam s tobocem na fastidija došo
A odi se, imabit, srame spominjat dinare.

Samo bez urve, odvrće. Urva
Svemu vrha dođe. Vidjevat ćemo se odsela
I dobro će rabote prohodit.
Ti si, zna se, naš Popiva
(Nama našijeh nigdar dosta!)
A i đe još ima toliko vriedna.

Idem ti sad, ištu me na sve strane,
Ne mogu veće stat
Ma mi je draže što sam tebe vidio
Nego žednu kladenac vode.
Ne smijem ucknjet a ti sjedni,
Vukosava ti će svaku želju…

Oćeš sok, oćeš kafu, oćeš jaču, oćeš pliću
Oćeš vinjak, oćeš s mineralnom; za tebe se će
I whisky najć – samo Vukosavi reci
I tu mi opet onu ruku dohiti
I počme je iz ramena teglit; jedva se obranih
Ma kad se razabrah, njega veće ne bi.

I kako sam vam ga tad vidio – nigda više.
Dohodio sam i srijetkom i petkom
Vukuć vazda sobom ono kartušina
Dok im se nijesu uši učinile kako tovarima
I teker sam ja potlije uzaznao ovo
Sto su drugi od njega davno znali:

U trimjeseca kako je avanco
Triš se gori vedaš ukazô
Od onega što je tu prije njega bio
(A ne bješe ni taj iz bumbaka!)
I sve to s onom rilicom puzgori
Kako da će š njega udrit spomenik.

I ko bi sad reć da je i on njegda
Njeke verse komponjavo!
Gospe Blažena, đe sve vjetar sjeme ne odnese!
Ma nemanština u njemu bješe
Polje bi slave popasla
A od truda bježi ko luda mazga.

Još me jučera ona njegova preko brčina gleda:
Viđi Popive, zaludu dohodiš, na krivo ga išteš
Ne nahodi se on veće odi
Drugođe pratika
Drugijem je gosparima partio
Preko rijeke u novi grad.

Možebit je i Njarnjasima, pomučah,
Teško Pometu poso prečinjet
Koliko složit facu od kompasijuna
Ma što će od moje rabote bit
Đe imam frankat spenze –
Puste sreće da sam mjesto posla nahladu uhitio!

Vele se bolim za te, govori,
Dođi drugi put kad bude kakvijeh odluka.
Ne bit da bude! Ovo mi je
I drugi i stoti. Posla sam
Pustoga opravio, ni za žmul vina ne uhitih
A nije veće zaliha.

Ne griz’me tijem r’ječmi, djevojko!
(Ne zovu je zaludu Vukosava)
Ma se meni sve para da sam sobom gôrim,
Popiva moj, koji je ovo koras, koje kostumance!
Pamet ti su bijedan uzeli
Pa nijesi svoj ni znaš čigov si.

E da mi vam je pusto dobru pripoviđet
Đe je sve tobož kako u zbilji
I u fili se čeka da te golub pokaka
Ma ne umijem, nego ovako, špage izvrnut
Pa iz jednoga asprica – da je pusto ima
A iz drugoga buža – ne bilo je!

A što mu se novoga gospodara trata
Kurtoga Toda s kordom i vanđeljem
Ko ga je jedanput čuo jezik je požalio.
Pomet mu, govore, govorenje piše
A ovi hi buba i arecitava
Ma gluhijem, arbo nitko nije slijep.

*

A što nijesam šavac pa da mi on dođe
S onijem lisičijem repom
Ončas bi ga akomodo;
Oli zubar, pa da mi reče: Hh-ođe me boli…
A tu, je li, tu… Danu, izbeči se
Sad ću činit da zaboraviš!

Što mu nijesam nož u ruci
Kad one krvave bifteke kida
S onezijema što se ne hitaju svoga špaga
Nego samo neke karte senjavaju
Kako smrtovnice od pustijeh goveda
I punijeh usta pripovjedaju prostakluke.

Što nijesam skala po kojoj se penje
S brjemenom se akomodavajuć
Od srjeće bih puko napola.
Ili da mu ja jedno jutro zrcalo zamijenim
Trčo bi odma’ novu glavu kupit
Ne bi neanche pito pokoliko.

*

Ma je li, finalmente, u ovoj zakona?
Svijeća je došla na zeleno!
Najću sebi parca, on mi će žalbu složit.
Uhitiću almanko koji solad ako veće
Druge kompensacioni ne mogu iskat.
I ja u jednoga parca.

Bogme mi je dô posluh počteni
Paralo mi se: sad će – na – zaplakat
Ma se to meni samo prizrelo
Ar ti on meni ondar ovako:

Sve ti je znam da je tomu tako,
Popiva, dragi –
Neću tebi iskat ni ulja ni vina
Niti bih ti uzeo ovijeh smiješnijeh dinara
Ma zapamti što ti ću rijet –

Nije ovo trenutak da se imenice potežu
Da se s glagolima maha
Toka stat priklono.
Najveće što možeš rijet je morebit
A i to je đegod odveće.

Nije ti dobro sad ni mačka pokarecat
Ar što se reče mogli bi oni drugi to agrančat.
Nije trenutak za odveć zelenila u grmu
Ni za ombrelin podisavat
Ako je jako crn.
Kad ti kigodi ot tezijeh pušti vjetar u facu,
Bolje ti se za nos uhitit
Nego dihat i mahat rukami.
Hodi s mirom Božjim, Popiva,
Nije brijeme i nije mjesto.

– Je li poprav tako?
Hod s vragom i ti tvoji konselji
I tvoja artizanija (a tu mi crijeva zakrulje)
I ti drugi, koji ti su od prvijeh drugi
I od drugijeh prvi, ja hi ne poznam

Ma bi hi skupa pomižo da mi hoće stat ispod zida!
I tebe š njima! I tko te tako uči! I sve vas skupa!
(Blaženice mi ođe Pomet pratiko –)
U krasnoj ti sam se našo, još me samo intrìga
Kaki je od ove zemlje pakô?

Mrtvo zvono, Split, 1997.