LJILJANA TADIĆ

(1978.)

„VIDRA“ NA SUNCU

Nad Dubrovnikom uzvija se svjetlo munje plamti
I povijest oživljena opet spomen vrati
Ponosni pogled k tome svjetlu hrli
Tamo čeka Vidra pozdravom nam vrli

I govori smiono u tom niš’ da ga priječi
Sve što želi besprijekorno on će puku reći:

„Istina u tančine poznajem ljudske duše bit
I svaki na daskama odveć mi je poznat lik
Ja samo pjevam dramom želim čuti
Da folklor mit kroje papir iskren mada žut

Na daskama scenskim svak’ je samo svoj
Rasipnik ili’ škrtac karakter svak’ je znan
I uvijek neki Maro i uvijek neki Maroje
Tu razum gube igrom smjele Laure

I navijek je bilo star i mlad ne idu sveudilj
Kad ožive ljudi nahvao i ljudi na zbilj
Vječna briga nad pitanjem časti
Taj put često vodi na rubove propasti

Ali radnja odveć skonča sretno
U gradu biva i scena je prati vjerno
Samo šala osmijeh širok pozna
Kad pouči mladost starosti još štošta

Vidra na suncu pjeva život nekad
Život sad i onaj što će doći
Sve što pero napisalo je smjelo
Povijest ne čita kao svjetlo pogorjelo“

Brčko, travnja 2007. god.

Prvotisak

Držićevo poprsje, rad Bože Obradovića (nestalo iz Beogradske komedije)