RAJKO GLIBO

(1940. – 2012.)

ODA MARINU DRŽIĆU

(uz 500-tu obljetnicu rođenja)

 I.

Kod pomisli na Tebe
u meni se, Marine moj,
komeša kreativni naboj.
Tada uskomešani slučaj.
kroji buket slika
da silnicama ljubavi
daruje slavljenika.
Tkam tkanje ode
u ogradi mraka
gdje mi se smijulji
višeznačna zraka.
Noć ispija šutnju,
dan nudi pomutnju.
Zaobilazim vrela šutnje.
Lovim glasove korijena.
Ljubav punu trunja
sruši jedna munja;
čistu je žudim i dišem
dok odu Tebi pišem,
jer svuda uokolo
čudan neki nakot
širi se kao troskot.
Svaki pjesnik je nosač
vlastite životne škole
i samo on najbolje zna
kako rane od korova
gadno i dugo bole.
Znaš Ti i sam, Marine,
ta mudrost nije nova
da pjesmin dom nikada
nije imao krova.
Riječi se u njemu gnijezde
ugnježđujući zvijezde

II.

Razapet između ljudi
“nazbilj” i “nahvao”
zov budućnosti si
znalački odslušao
i zlatne si predodžbe
u nas znalački utkao.
Sretan sam, moj Marine,
kad moju maštu kume
šiljati vrhovi šume.
Zato se radosno kumim
sa Tvojim biserima
i napajam se njima.
Tvarno si nepotkupljiv,
duhovno još nepotkupljiviji.
A Tvoji suputnici…
Ma, Marine moj,
nisu oni znali.
Davno pomrli su,
a shvatili nisu koliko su mali.
Među nama, Marine,
vukova je sve više.
U arhetipskom šapatu bitka,
oikotipski kanon u nama zvoni,
dom pjesmin određuju oni.
Stvaralački pesimizam
u nas sve češće uranja.
Ipak, dok kulučimo
mi i dalje sanjamo
vrijeme sretnih pjesnika
u odori urotnika.
Našu malenkost do bola
natkriljuje duhovna aureola..
Mnogo je vremena prošlo
u tih pet stotina ljeta
a mi i dalje guramo zadaću
mijenjanja “nahvao” svijeta
u kojemu uporno gradimo
pjesmin beskrovni dom.
Vodi nas naš vodvilj
između ljudi “nahvao”
i ljudi “nazbilj”.

III.

Ružimo se među sobom.
Kukamo nad našom
brzom zaboravnošću,
a nije tako nije.
Dušmane naše jeza hvata
čim počne da vrije
kolektivno sjećanje Hrvata.
Mi stoljećima živimo buru,
ali ona nije pomela
našu čarobnu arhitekturu.
Naši sunarodnjaci
sve manje oštre sprave,
djecu ne vole da prave.
Umjesto toga
inatom se mnogi
radije bave i dave.
Nisu oni ni one jalove,
moj dobri Marine;
svemoćni inati
jalovim ih čine.
Tvrdoglavo su proračunati,
a svi se slažu sa time;
više nas mora još više
kroz povijest pronositi
slavno nam hrvatsko ime.
Usmena predaja nas uči da:
neznalice neznanje ne muči.
I dalje svatko pod svojim
kišobranom tame
zbraja zle čine
i nasrtljive gorčine.
Svuda oko mene
hladno se smijulje
karnevalska lica.
Opirem se navali
Baudelairevih boja
u želji da Te oda
istinom šokira namah,
jer ona izranja
iz mora opakih istina
pred kojima zastaje dah.
Odavna, Marine moj,
svjetske silnice moći
osloboditeljima našim
crno ordenje dijele.
Tinjaju povijesne rane
na hrvatskom nam biću
i tuge okorjele.
Rane se tiho, ali pune vjere
svjetskim protuhama u brk cere.
Otuđuju nas iz nas
da nam rasplamsaju tugu,
objede sustižu jedna drugu.
Stisnut kao i mi
između “nahvao” i “nazbilj”
izabrao si osmijeh
da nama bude lakše.
Izvana budistički ozbiljan,
iznutra rasno nasmijan,
urotničkim virusom zagrijan,
ponosni hrvatski velikan
solju smijeha stoljećima soli
našu javu i naš san.

www.rama-prozor.com/info

Prvotisak

Bože Drmić