- VEDRI VIDRA
- Pola tisućljeća Marina Držića
- MAVRO VETRANOVIĆ
- ANTUN SASIN BRATOSAJIĆ
- SABO BOBALJEVIĆ MIŠETIĆ GLUŠAC
- MIHO MONALDI
- VINKO VILIĆ
- ANTUN MASLE
- STIJEPO STRAŽIČIĆ
- RADOVAN IVŠIĆ
- NIKOLA MILIĆEVIĆ
- VESNA PARUN
- TOMISLAV DURBEŠIĆ
- SLAVKO MIHALIĆ
- MIROSLAV S. MAĐER
- ROKO DOBRA
- ANTE SAPUNAR
- TONČI PETRASOV MAROVIĆ
- RADOSLAV DABO
- PAVAO DESPOT
- TIN KOLUMBIĆ
- KATE JERINIĆ
- ZVONIMIR MRKONJIĆ
- MATO JERINIĆ
- PAJO KANIŽAJ
- ANDRIJA VUČEMIL
- RAJKO GLIBO
- STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN
- TONKO MAROEVIĆ
- MILAN MILIŠIĆ
- JOSIP ŠKERLJ
- NEVENKA NEKIĆ
- JOZO MRŠIĆ
- LUKO PALJETAK
- VLADO LONČAR
- JOSIP PAVIČIĆ
- BORBEN VLADOVIĆ
- ANTE MATIĆ
- JAKŠA FIAMENGO
- ŽELJKO HASAN MARKOV
- SLAVKO JENDRIČKO
- TAHIR MUJIČIĆ
- MATKO SRŠEN
- SLOBODAN ŠNAJDER
- LUJO MEDVIDOVIĆ
- GRADIMIR GOJER
- DANIEL NAČINOVIĆ
- PETAR OPAČIĆ
- FABIJAN LOVRIĆ
- VLATKO MAJIĆ
- MAJA TOMAS
- ANTUN LUČIĆ
- MLADEN VUKOVIĆ
- PREDRAG VUŠOVIĆ
- NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
- IVICA ŠUŠIĆ
- MARIO BILIĆ
- ANTE NADOMIR TADIĆ ŠUTRA
- DRAGICA ZELJKO SELAK
- NEVEN DUŽEVIĆ
- LJUBO KRMEK
- LJILJANA TADIĆ
- MILA PAVIĆEVIĆ
- BLOGER
- Kazalo
STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN
(1940.)
PLOČICE
(i sjećanje na Držića!)
Kad kasne jesenske kiše
omekšaju pogled
i krajolik
kada se i brda i polja
podatno raspu u jugo
vlažan, siv i blizak
kosovi začičore
u lovorikama
ispod bršljana
u mrči
uz masline
koje upravo doziru, tamne
i odebljale
otpadaju…
Čim čujem njihov
„či-čiri-čič“
uzbudim se!
S ostalom dječurlijom
Idem „penjati pločice“:
Zamke za kosove!
Svatko ima svoje područje
u baštinama ispod brda
i dobro skriva
nikome ne kažu gdje su
njegove zapete zamke
da lovinu ne pokupi
onaj drugi…
Kasnije se hvalimo
koliko ih je tko ulovio!
(Molim Vas: to Vaše
„Kako se smije loviti ptice?“
čini mi se dvolično:
i patke i guske i kokoši
ptice su
također ulovljene
i – na stolu već
eto, i Vi ih – jedete!)
A u starome su Dubrovniku
upravo kosovići
iz naše Gore od Molunta
bili najviše cijenjeni
i u dum Marina Držića
najprije na trpezi
pa zatim u komediji:
„Kosovića, ah, druzijeh kosovića
lardicom nadjevenih“
oblizuje se Pomet Trpeza
kad „pečeno bjehu donijeli“…
Između sjećanja na pločice
ispod busenja
(na te plosnate kamenove
pod koje su upadali
sjemenjem namamljeni kosovi
te – taknuvši trešćicu koja ih pridržava
ostajali pritisnuti – ploča ih poklopi)
i sjećanja na lektiru
u školi nekada…
… a sada
u park gdje šetam
doleti jedan kos, muški, žutokljun!
Vrlo je veseo, „či-čiri-čič“
kljucka – ništa ne zna
o zavjeri
protiv svojega roda.
Skupa (nas dva!) uživamo
i zemlju i sunce.
Trenutak našega življenja.
Drag mi je, gledam ga
Dugo, kao koga svojega.
(18. 11. 1994.)
Prevlaka, ćaćina tamburica, Zagreb, 1996.
O MARINU DRŽIĆU, SMJESTA!∗
Sve što je reko – bilo je đusto
Istinu veju – meštar je bio
Skonto je čeljad – i nije krio
I da je ljut na makake usto
S njima je njemu i bilo gusto
Jer je na vlasti makako htio
gradski barbaćep – sve što je snio
I piso vješto – fermat – u pusto
Pretvorit mjesto – umjeteonstvo
Zgasit pa zgazit – Zakon dok seže
Bježat je moro živ u progonstvo
A vlast je govno – onda i danas
Ko manu htjela parićat za nas
Njegove riječi vazda su svježe
(Od svih vas vrijedi više, moj Kneže!)
U Zagrebu, 26. veljače 2008.
________________
∗Mladen Vuković iz Splita jutros telefonira “napišite još nešto o Držiću, da objavim kao prvotisak”: Evo, začas gotovo! Izravno u računalo.
mana, hebr. – dar s neba ili “nebeska hrana”,
parićat – pripremit
đusto – točno