JOSIP ŠKERLJ

(1941.)

ČEKAJUĆI DUM MARINA

ili
uvijek postoji tračak nade

Je li sve počelo zbog psa? dobio po guzi,
plakao, tužio se, slinio po ženinoj šlapi.
ne mijenjam svoje navike, izašli smo u ponoć,
ustreptali konzumirali placete, ulice, stradun.
igra (se), puštam da mi gazi noge, trčimo, puše
vjetar skupljen od sjena, bez prošlosti, bez
budućnosti, buni se. nosim iživljena lica,
moja, vaša. čujem prozore, dišu pozitivne
promjene, kažem ja, ja ne čujem riječ a grad je
isti. drugo je vrijeme, rekao je pas, ili sam
razumio što je govorio. ne žuri! koju god
riječ dotakneš to je novac, a ja pomalo još
živim u starim razglednicama bez kruzera,
bez kineskih suvenira.
što radimo ovdje večeras?
osjećam (se) kao da dolazim zaobilazno, iz daleka.
kamen i ovu noć miriše ljubavno, još ne izgubih
ljupkost provincijalca. izmišljaš? zbog razonode?
i prije tebe, josipe, razgovarah s kneževima,
duždevima, sultanima, gusarima, proročicama,
gubavcima, kapetanima, pjesnicima, i lijepim
dubrovkinjama. i prije tebe naučio sam biti
sluga, služiti dum marinu darsi, buditi lavežom u
širokoj, čuvah njegove sjene, korake, pisma…
i večeras čekam, mislim da ima nade. kažu: čekanje
dokazana mudrost, možda ovo nije početak, možda
jest. grad se zatvara u kulise, u zavjese, u posteljinu.
otkad su stranci ušli u ulice, u kamen. i vlaga
je drukčija, drukčiji običaji liježu po
kvadratima. čekam. plan grada ne slaže se s mojim
čekanjem. ništa nije na svom mjestu, nedostaje nešto
istinito, nešto neponovljivo. čekam i sanjam davno
ugasli tramvaj, napuštene oblike palača, odsutna
i izmišljena stabla raspuklih naranača. lako
je stablu oduzeti san, ne čuti plač, eto čekam,
o čekanjima je govorio dum marin, govorio je
o okolišu koga su uništili bez grižnje, govorio je
o neslobodnoj slobodi, (govorio) o ispišanim pločnicima,
vremenu, ogovaranju, o nadi koja iza ugla troši
minute. ne znam što ti čekaš, nisi ni primijetio
radost upaljenih baklji po zidinama, muzikante
po porporelama, i gle dolazi brod, velik, bijel o kojemu
se nikad ne govori, koji se ne vidi, koji se okrenuo
protiv plovidbe. čekam jer grad još postoji,
postoje zidine, stari balkoni, protrčavaju miševi,
mačke, tihi ljubavnici, urotnici, lopovi, krijumčari,
milijuni pogleda imaju drugačija izvješća
poglavarstva.
želim biti bolji pas, josipe, a ti kažeš da samo
lajem. divno! svijet je nevidljivo bolestan, bajke
ruju carstva, kneževine, pučanstva.
avvv, vrijeme nas obilježava iako postoje savršeni
nacrti, svaki dan miješaju crtovlja, građu. vauuu!
upoznali smo nesreće koje ne diraju, riječi ne
žele voljeti. nezaustavljivi procesi, razočaravajući!
evo, kiša, dum marin je prošao sa svojim glumcima.
smijat ćemo se večeras, zaboraviti da svijet postoji,
stvaran, bolan, smrtan. kažeš: lajem,lažem. lagao je
i on. i još se ruga. laž nije u šetnji, u koraku,
u piću. stvarna laž ne postoji avvv! ili nije stalna.
ili je samo privremena. kažeš, laž je divna,
kreativna avvv! josipe, vidim (u snu).
laži igraju svoje vrijeme, pomislim, možda navrati
dum marin, zauzme svoju ložu, nakloni se nama zbog
ničega. možda zaboravi, ne dođe,
mi ćemo pogasiti kazališna
svjetla, zapjevati klapske refrene, činit se
sretni. vauuu!

OBJED S DRŽIĆEM KOD DUNDA MAROJA

Danas je počeo mjesec knjige.

sve smo krivo shvatili i skrivali. eto, dogodilo se!
mi smo hrvatsku književnost prikazali zanimljivijom
nego što jest. u isto vrijeme trudili smo se da
ispadne dosadnija nego što jest. napisao je čovjek.
u jutarnjim novinama.

čekam. život i jest satkan od čekanja, ali tog čovjeka
ja nisam pozvao. došao je nakon beskorisnog i nijemog
čekanja. da li? gomila je luda. pljesak. nemam ništa
s tim, pijem piće, dosađujem se. ne znam što učiniti.
još jedan potrošen dan.
ovdje svaki kamen potrošen i svaki je kamen
svečanost. svaki kamen čekaonica. svaki kamen ima ime,
zloću, ima vlagu, vjetar, ima srce i nadu.
čovjek je došao, taknuo kamen, prekrižio se za nas.
možda je netko sumnjao? namještam pitanje jesmo li
mogli utjecati? nekoga smijeniti prije? čovjek je
zaplovio s pozornicom, zaplovio s govornicom, rekao
nekoliko rečenica posuđenim glasom, e da, nekoliko
rečenica istinski uzbudljivih.
popih ponuđeno vino, mali plavac, razmišljam kroz kakve
će intrige, zavjere i prijevare proći prije nego
siđe s govornice. svi smo krivi, ne mogu ništa
promijeniti.
nebo mijenja boju kao u snu. ima ih koji bi
zabranili susret, mome je uhu rečeno: idemo!, idem,
idem,
o, idem, idem, ma zajebi, idem! bezvremenost je prošla.
konobar je rekao bespomoćno: takvo nešto imamo samo
u predvečerja. oh, nije važno, ali pročitajte
držića, njegove stare jelovnike.
popila se kava i kao jučer,
kao prekjučer rasipljem zanos, lijepo! sve ovo danas
platit će porezni obveznici.
pitam i ne pitam, nemaš namjeru govoriti o koracima
u našem zoološkom vrtu, čita se komedija, nitko se
ne poznaje. spominje se čaša vina, dobra za srce.

može li hrana poboljšati vid? koja hrana djeluje
kao afrodizijak? ako te pitam, ako te pitam zašto
me budi strah od gubitka života? i neizvjesnosti?

što dolazi nakon? pitam: kako
si došao do ove obzirne jeseni? u knjizi sudbine
prošao si preko nepoznatih daljina,
pored prijetećih pojava, krikova, hladnoće i
došao u susret svijetu elektrosmoga, o, da, znaš
slušati. je li, ima li tamo boga? ovdje na zemlji
već ga odavno nisam vidio, možda gore umoran lijepi
poštanske marke, ljudima šalje pisma kao čudo u ovaj
mušičavi svijet. a ti jesi li bio nepromišljen?
bio si u paklu, gledao odozgo? ja sam se
još u djetinjstvu odrekao čitanja danteova pakla.
jednostavno je predugo štivo, i zaspim. ili se
sudbina poigrala, ostah ulovljen u mreži
dubrovačkog kamena.
dišem i opet razmišljam o istini i laži.
slutiš li o čemu se radi? ova mladost bi govorila
o politici, pitala kao i ja: puca li vaš sustav
kao danas ovaj naš, ovaj svjetski, plašljiv,
bešćutan. vrijeme curi, ne pitam kakve su kod vas
gospoje? ima li seksa? imaš li udoban kauč, televizor,
kompjutor? ustvari, što ti tamo radiš? znam, ovo je
vrisak proze. vrijeme je odlaska, vratit ćeš se
letjelicom, teleportacijom? na rastanku pitao bih
o smrti, ubojstvima, ubijate li vi neposlušne?
danas ispraćam iluziju, izlazim iz bajke. i ti pazi
da ne izgubiš cipelu.
danas slavim! svoj rođendan. lijepo je ovdje, lijepo
na obroncima straduna ispisivati ime nezaboravne
žene. i glumci su se probudili, piju, govore,
okrivljuju one koji nisu krivi. igraju držića…
vječni ulični pjevač prevodi riječi sunca i kamena.
lijepo je a nisi rekao, nasmijao se nisi, i bez
pozdrava ostavio napukle istine. ja plaćam. objed
je bio pravi, sentimentalan, u boji. adio. kažem.
vidimo se u idućem vremenu ako se ne promijene
ukusi, i ceste.
ali, čovječe okrenuo sam lice, zaboravio lice, pogled.
još nešto. gomila ljudi s kruzera prosula se po
pločniku. imaju čudna vjerovanja, traže ubojicu,
nečiju neprisutnost. večeras, gledat ću csi: las
vegas, ili ću razmišljati o ludosti, svijet ionako
postoji zbog ludosti. divno!

ČITAJUĆI DRŽIĆA

Luduju ludara kiša. danas mi je imendan. do ponoći.
sa dalekog zvonika glasaju se ure. i telefon. zvao je
glas, poseban, poetičan, spominjao anđele, raj, igru
djece, poljupce, suze, i smijeh ljekovit.
ne spavaš, čitaš? pišeš? ne. razgovaramo.
grad je vjerujem i mokar i čaroban. bajkovit.
na kiši glumac kazuje riječi drske, opasne, podsjeti
na proroke, pariške nerede mladih, nerede u tallinnu.
kakav jezik, svevremen i bolan, borio se urlikom,
krikovima, stenjanjem, plačem, smijehom.
uvijek postoji lukaviji od nas, istupaju iz svojih
kanona, oni su bitni, o njima se govori, ljudi se zabavljaju,
proglase nepodobnim, sumnjivim bez dokaza.
dobra večer uzorita! to je rekao policajac, ušao
u komediju. vaš glas smeta gostu u restoranu, u kafeteriji.
reklama je reklama, dopustite da se obogatim igrajući
drugačije osobe od sebe, od vas. da, igrajući upravo vas.
sjećam se kao dječak igrao sam stativu u skupu,
predstavi jednog glumca. u čaroliji, zaluđenoj večeri.
tko zna kakvu bi logistiku upotrijebio dum marin danas,
večeras, iza otkucane ponoći. nije to tvoj problem,
ljubavi. ljudi su dopustili da ih driblaju, oprosti,
još luduje kiša, ja sam bez energije, bez vihora koji bi
razvalio četiri zida ali razgovaram s tobom.
smiješ se, skratila si kosu? kratko s bijelim pramenovima.
nemoj prekinuti. tvoj glas, srce življe
kuca. i taj dum marin kažeš, uznemirava povjesničare,
postavio je pitanja, preporučio terapiju, molitvu, laskanja,
vrijeđanja, blefiranja, nadmudrivanja…
tko nema novaca taj brzo ostari, dum marin
se borio, kažeš, i protiv takvih rebusa.
oprosti, ne bih se svađao, svađao bih se s njim oko
poskupljenja kubika zraka a on o tome nije pisao.
glumac, njegov, nije govorio o poskupljenju vode,
oporezivanja stolica, pasa, ptica, svih vrsta života.
da, imaš pravo, to je proza, novinsko izvješće, možda su
rečenice krive, vjerujem da bi pisac govorio
o nesigurnosti umirovljenika, tvrdoći i spasu kamena,
bespravnoj gradnji, kurvama i hermafroditima koji su se
popeli na pozornicu.
što znam, možda bi ga zatukli u mračnojulici, jer
je i on kao i mi bespomoćan, evo zatvaram prozor,
kiša je još uvijek zločesta. prisutna. iz obližnjeg
restorana buka. mirisi pečenog mesa. boli te glava,
noga, spavaj, sanjaj tisuće violina. dopušteno mi je s ove
udaljenosti tvoje lice poljubit, tvoje usne, oći.

stvarno mislim na tvoju stražnjicu. gledam malu
piramidu na stolu, (znam veliku keopsovu) ti si piramida.
klon, spoznao bih te iz vanjskog svemira! laka noć.
zapalit ću sutra voštanice ispred svete lucije, smoliti
očeaš za sreću, i zdravlje svih nas. laku noć, poljubi
sina, spustitelefon, spavaj, ja ću još malo, čitat ću.
možda se tako zabavljao i dum marin, marin vidra, james,
james bond, smiješ se, poljubac, klik!

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA

Kakvi će sve gradovi propasti
isuse
kakva će sve kazališta postati
svemiri
a između nas je samo
večera
limenke
papiri

opet se kiša ruga
isuse

Živjeti ovaj život (1990. – 2013.), Čitluk – Posušje, 2014.

Josip Škerlj

Josip Škerlj