ANTE MATIĆ

(1945.)

GOVORIO SAM MARINU DRŽIĆU

U Dubrovniku na blagdan svetoga Vlaha 2007

Kamen nadživi sve, dundo Marine
Zrak podrhtava od ove istine
Hrvatica mnogo očekuje
Ispuni svoju dužnost
U moru naroda
Sine moj joj
Ne budi lijen
Niti ičiji plijen
Što puko, puklo je
Izgubljeno doziva
U mraku lice traži
I sve ste pokvarili
Iziđite iz kaljuže
Iz kala
Iz jala
I zala
Kad ruke raskrilim u nebesa
Pustoš strahovita tiho raste
Umjesto da se i radujemo
Zaslijepo me i bosonogu
Po trnju zaborava vode
Naopaka sliko naša
Partizana i ustaša
Usta puna zemlje
Oči otvorene
U bespuća
Svanuća
U noći
I dan
San
An
A
Dok riječ izgovoriš
Dok nije napisana
Gospodar si riječi
Kad kažeš i pišeš
Za svaku riječ
Odgovoran si
Za napisanu
Izgovorenu
I za slovo
Slovljeno
Za miso
U riječi
Slovu
Lovu
Ovu
Vu
U
Za Nobelovim stolom
Za švedskim stolovima
Nisu Švedi i Šveđanke
Za stolom koji
Ne postoji
Ipak nisi
Mogla si
Majo biti
Ruskinja
Šveđanka
Kineskinja
Francuskinja
Aboridžanka
Austrijanka
Meksikanka
Ukrajinka
Njemica
Talijanka
Japanka
Masajka
Majka
…
Ti si
Danica
Hrvatica
Živi u kući
Za koju su oni
Što su je ostavili
Znoj suze krv prolili
To se kaže Lijepa naša
Moja Maja moja Domaja
Kuća jezika
Kuća bitka
Kuća žitka
Dom svega
Do Boga
Umorna
U borbi
Dobra
I zla
Zamijeniše joj djeci dan za noć
Vlast za moć
Nemir za san
Laž za istinu
Zlo za dobro
Dundo,teško pada njen žalosni lik
U staroj i kvarnoj Zeusovoj kravi
U Eurouniju
U Globaliju
U koloniju
U robiju
Maleni
Gmižu
Pužu
Mole
Tvoje mračno nezadovoljstvo zagrljeno s pobunom
Jedeš svoj gorki kruh i plačeš u evropskoj noći
Pogled u sutra izgubio se kao guske u magli
Kadri ste prijeći gaz i nadvladati sebe
I one što vas žedne vode preko vode
Dobre sluge loših gospodara
Dokle ćete jesti mrvice
S svojih stolova
U svojoj kući
Biti sluge
Svaka riječ me boli
Praznina između
Riječ nas opominje
Nema ovdje poezije
Vrijeme proze i groze
Smrti siju u vjetar
I žanju oluju
Guje u njedrima
S mrtvim pticama
Na ledenim dlanovima
Naravno, i ja sam Hrvat
Što ovo piše dok srce biva sve tiše
U Hrvatskoj trebao bih se osjećati dobro
Nije mi svejedno što je ugrabiše gramzivci
Sad anđeli boli slijeću na moje puste ruke
Kao tisuće zvijezda blješti slobodom
Kriknulih sudbina iz tisuća rana
Iz tisuća smrti i života
Iz mana i obmana
Kao da ne žele
U mirnu luku
Dosta ste od naroda otimali
Sad bi trebalo nešto majci dati
Što ostaje nakon opće prodaje
Zadovoljstvo glupana i hulja
Svjesnih svojih rana i mana
Nikad nisu bili složni
Dundo Marine
Kad će jednom
Biti i obistiniti
One Radićeve
Vjera u Boga i hrvatska sloga
da ne srljaju ko guske u maglu
da ne slušaju više našu bagru
Svemu čega se latiše
Nevinost oduzeše
Kosturi srušenih slavoluka
Za njih se povijest prekraja
Idu tako kao da su bezgrišni
Bacam kam na njihov sram
Pljujem na rane i lažni sjaj
Život promiče mimo mene
O dobri ljudi i lijepe žene
Lijepa moja puna lopuža
Od gulikoža i tajkuna
U carstvu gluposti
Žalobno se
Osmjehujem
Velikoj prevari
Šupljim riječima
I malim istinama
Dovoljno nesretan
Što nisam rođen
U Lijepoj našoj
Trguju ljudima
Duše prodane
Amerima
Britima
Germanima
Latinima
Galima
Đavlima
Mene dundo Marine
Prodaše Austrijancima kao vola
Ja imam dušu, ja sam čovjek
U meni kleče
Iz mene ječe
Kletve neizrečene
Gospodo, ja nisam goveče!
Udareno vrijeme odskače od oklopa provizije
Provizija, provizija, provizija i vizija
Majku bi rođenu prodali
I kosti predaka
Strancima
Uj i fuj!
Oduzimam li prostor u vašim novinama
Oduzimam li prostor vašim sinovima
Vašim unucima i praunucima
Sve predaše u tuđe ruke
U tuđe kuće
U tuđa srca
Dabogda se osušila ruka koja me prodala
Jezik mu se za nebo zalijepio
Proklet bio na obadva svijeta
Tko me gurnuo iz moje kuće
Iz moje maje
Moje domaje
Proklet bio dan i noć kao su me prodali u Graz
Nekoj biskupskoj Styriji
Nekom bahatom Pirkeru
Nekom pretilom Klausu
Jesu li tebe, striče, robili
Mene, Marine, prodadoše u šezdesetoj godini
Preci su naši otimani kao dječačići u sepetima
Nekad davno u nekoj zemlji da prostiš Bosni
Turci su u sepetima odvodili male Hrvatiće
Sad mene sama odvedoše vezana kravatom
Kao da sam zvijer, kao da sam životinja
Gospodo, ja imam dušu, ja sam čovjek
Božji čovječe
Nisam goveče
O
Ho
Božji
Sine Isuse
Znaju što čine
Onda s Turcima
Sad gube na kurcima
Hrvatska je u šaci nitkova
Na čelu sjedi izdajica naroda
Do njega bijednik lažne veličine
I što predstoji kobi, sine ove nacije
Gdje god se oni pojave jadne li Croatie
Moja mala, moja mlada, prodana Hrvatska
Putovi njihovi nisu moji putovi
Putovi njihovi nisu naši putovi
Bogovi njihovi nisu naši bogovi
Grobovi njihovi nisu naši grobovi
Domovi njihovi nisu naši domovi
Hramovi njihovi nisu naši hramovi
Njihov bog bogova nije i naš bog
Povijest je naša od davnina
Vjernost Bogu i Vatikanu
S praga novog doba
Novog milenija
I novoga
Groba
Govorim iz srca
Miris je govor cvijeća
I što je moja mala riječ
U krvavoj kolajni stoljeća
Ploveći vjekovima i tminama
Nevidljivim koritom vremena
Kroz bespuća i krvava svanuća
Beskrajnim hladnim pustinjama
Između dalekih sestrica zvijezda
Sinovi zemaljski na nebeskoj galiji
Koja plovi oko sunca i ljudskog srca
Ne ljube više svoje bližnje ni daljnje
Onaj što ga razapeše na Golgoti
Prije dvije tisuće godina
Govorio je na gori
Ljubi bližnjega
Kao sebe
Sama
Ama
Ma
A
Stari moj dundo Marine
Nema više ovdje poezije
Nemam što više unijeti
U najnoviju našu priču
Ljudi se ubijaju
I životinje biju
Goveda muču
Ptice pjevaju
Ovčice bleje
Volovi riču
Psine laju
Konji ržu
Ribe šute
Na kraju
Ne lažem
I kažem
Moj brat
Kako je
Da jest
Hrvat
Jest
Jes
Je
E

Prvotisak