FABIJAN LOVRIĆ

(1953.)

PJESNI LJUVENE

Marinu Držiću u slavu
(500 godina od rođenja, 1508. – 2008.)

1.

Mladosti tvojoj Dubrovnik vječan je grad
Te danas svjedoči onom istom snagom
Tvojijeh vremena, smijehom u sred zīdā:
Novelom od Stanca, svim dostupnim blagom

Pismena u drami: što je još Tirena,
Skup, a s njima traje i Dundo Maroje
Sa družinom spremnom dobroj komediji
Za što puk je vičan. Od kada postoje

Odnosi u ljudi jedan drugom grije
Pregrijanu juhu. U čemu se krije
Raskoš filozofa što izuči život

Putujuć po svijetu u kom duh je divot:
A ja sam stanovit da će taj venčac zlat
Dokoli teče svit jak drugo sunce sjat.*

Knin, 11. listopada 2007.
Srijeda, 10:30 sati.

______________________
* Mavro Vetranović Čavčić (1482. – 1576.) – iz pjesme Na priminutje Marina Držića tužba.

2.

Ah, kako svenu cvijetak sred đardina
Što sladak miris mu prepoznao Mavro,
Gordost oduvijek ostaje u stručku,
Pamtimo tu snagu tek ako je slavno

Spojio daljinu i vremešne verse
U kojima snaga novog doba traje,
Pa sad klikti voda, napaja vrtove,
A ljepota prošlog, u novom ostaje.

Sakrila je školjka miris u biseru,
Opasnost je plavu dotaknula sferu,
Slabost se odriče svojih kapetana

Dok na lađi drame stoji ovjenčana:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 11. listopada 2007.
Srijeda, 11:51 sati.

3.

Reći gdje je jasnost odrednice cilja
U vrijeme teških, odgovornih čina,
Dohvatiti smjelo život koji ključa
I kada najjačeg samelje sudbina.

Božansko je djelo dar nebeskih vrata
Kroz koja se mladost naginje bez straha,
A u ruci ključi što u kuću vode
U kojoj je čovjek samo ures praha.

Svaka duša ima biserna prostranstva
U radosti smijeha, iz tog poslanstva
Držić stvori slike vr’jedne toga čina

Te još krepko traju kroz pov’jest širina:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 6:42 sati.

4.

Ipak ovaj prolog pišem dragi puče,
A još nitko ne zna gdje se zgubi Pomet*,
Zalud Dugom Nosu * govornička znanja
Kada rime ne će prileći uz sonet

Nego bježe, strše, na rug svome tvorcu
Koga smore misli u nadama neba.
Dok po zemlji kleca, u očaju živi
Izvan dostojanstva i stvarnih potreba.

Veli Marin Držić ne sačuva djelo
Prvo napisano, ali puk za c’jelo
Zapamti junake, možda pokladare

Koje mladost nosi uz odore stare:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 8:07 sati.

______________________
* Pomet – naziv zagubljenoga djela Marina Držića.
Dugi Nos – negromant; uvodničar u radnju renesansnih drama (i kod Marina Držića).

5.

Nit je svaki čovjek kad mu taknu manu,
Kad mu znalac smijeha raspojasa lice
I pokaže ono što u stvari jeste,
Pred veselim smijehom spretne dokolice

Mijenjaju se maske renesansno žive,
Biti kraljem mnogih nasmijanih lica
Može samo izvor u dubini bića
Koje tuđa glupost uporno golica

I izvlači suncu taštine poznate
Koje se u zv’ježđu vedrog neba zlate,
Poput Držićevih zapleta u sceni

Tek redatelj vičan sve ih oplemeni:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 8:58 sati.

6.

Draž je biti onaj koji sklada sreću
Nakon dugog dana u radu i znoju,
A onda uz šetnju, na glavnome placu,
Otpusti tjeskobe sretnom nespokoju.

Taj užitak nije dar svake sredine
Niti čudna igra varljive Fortune,
Tko s Pometom krene ne zna gdje će stići:
Sad je na dnu skala, sad na zidu krune

Graditeljskog lanca oko Dubrovnika,
Ili samo igra nekog drugog lika
U kojemu glumac opet traži sebe

Zbog pljeska publike, možda iz potrebe:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 9:24 sati.

7.

Rano naći sebe ne znači vječan bit,
Niti krunu zlatnu pronositi časno,
Borba je tek oblik zapjevati lako,
Napisati skladno kada nije zgasno

Posljednji otkucaj vječne avanture
Svakim novim smislom za put Europe,
A moglo je biti u sred Dubrovnika;
Od Pila do Ploča škriputave stope.

Obično gospoda nije bila bliskom
Onom što joj takne intimu i, skliskom
Učini mir doma, nego sila vatre

Damskih emocija sve uokrug satre:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 14:20 sati.

8.

Želja je u bitku kada cilj se vidi
I kad tragač smislom pronalazi bitno.
Dukati su zlatni prolazili čudom.
U džepu ukletom ostajalo sitno

Za potrebe dana koji žurno sviće
I otkriva ljute gonioce duga.
Nema milost onaj koga nemoć skopa
U gradskome društvu vječitih poruga

Pa odlazi u svijet njemu nepoznat,
Tako snagom duha potvrđuje zanat
Veselog Marina u svom Dubrovniku.

Tko vjerovat može što je sve u liku:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati?

Knin, 13. listopada 2007.
Subota, 17:25 sati.

9.

Ima u životu onih teških sati
Kada čovjek misli o okrilju smrti,
Kada nije sretan srcem Republike,
Suho lice sunca pred njime se krti

Dok drugim životom stihovi mu žive,
Veselim životom znanog dum Marina.
Suvremenik ne zna što otkriva pov’jest,
Kako njezin jezik priča iz dubina

I kako se slava okreće u bijedu.
Blijedi bista sunca u novom pogledu
Dok po zemlji idu neki novi ljudi

Tek nosači srca, skrivenog u grudi:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 9:07 sati.

10.

Ćuti srce sneno, izbor je u snazi.
Pravdu treba steći isukanog mača,
Iz književnog čina preći u hajduke,
Zginuti pošteno, ali kad korača

Krv uz krepku mis’o, sigurno je jedno:
Krepkost prije stigne željenome cilju,
Bezvremenim hodom, putem povjesnica,
Uporno i dugo, ali u obilju

Baštinik je vječan svojih igrokaza.
Sve je pozornica uspjeha i sraza
Običnog života, umjetničkog čina

Dok Njegovim glasom šapće iz visina:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 9:36 sati.

11.

V‘jest o slavi jednog, otrov je za drugog.
Što netko teškoćom, drugome je igra,
A od umjetnika zemlja traži nebo;
U običnom hodu treba biti Vidra

Kako bi se moglo živjeti po svome,
U slobodi krila i raskoši dara
Znajući za nebo i njegova vrata
Što talenat piscu na kraju otvara

Tek skidanjem križa s otrnulih pleća,
Kojima je lakše kad se samo sjeća
Svih razvojnih muka, nerazumnih čina

Koje proći treba s glasom iz visina:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 10:13 sati.

12.

Imat silna krila, teret su letaču.
U ložama je dvadeset čudovišta
Pred koje treba stat mlad i neobuzdan.
Pjesni ljuvene… oni ne vide ništa

Osim moći zlata što su samo jeka
Kada broje žute obrise tog sjaja
Skrivenog u škrinju, bez dostatnog zraka,
A prolazi život ritmom otkucaja.

Što zlatnik u tami čini svojoj vlasti?
Je li opomenu, kako će propasti
U osobnom hladu vrtnog perivoja

Kad raskošno cvjeta mirta i aloja:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 10:45 sati.

13.

Drugi bi krojili plašt po svojoj mjeri
Kako bi umjetnik u njem bio lijep,
A on je učio kako ga vodi čin
Do savršenstva drame, jer nije bio sl’jep

Kad u Italiji učio je zanat:
Kada su nove norme ulazile u mit
Kroz pjesmu pastira i arkadijski mir.
Gdje ljubav je moć, tu ona ispreda nit.

Konac paučine mirno lovac nosi,
Književnik nosi dar, siromah samo prosi
Tek da može jest, stado čuva pastir

A bistar mu je um, drugo misli Satir:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 11:24 sati.

14.

Reći tko je bolji, Maroje il’ Maro,
Ili snalažljivi Popiva il’ Pomet,
Što su svi junaci, komedija lika,
Ako nije svjetlost kada minu komet

Renesansnim nebom iznad Dubrovnika
Te i danas nebo nad tim gradom sija
Čineći vlastelu svome puku bliže
Kroz životnu zbilju i akorde smija?

O Lauri što je Petrunjela znala,
A što sam je pisac, prije no što stala
Umorna mu ruka bilježiti zgode?

Smrt su vječna krila kraljevstva slobode:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 11:51 sati.

15.

Ako dar je znamen, onda ga imamo
U svijetlome liku Marina Držića
Kojeg svim m’jenama znalački pronose
Ovjenčana krila dubrovačkog tića

U njegovom djelu. Vlastele i puka
Odnosi su jasni. Gdje je ljudska zloba?
Zašto glupost nije nikom dobro došla
Osim u satiri, trvenju tjeskoba

I za svijet veseli što utjehu ište
Kad rug svjetlu dadne uzorno glumište?
Možda nisam pjesnik sposoban za domet,

Al’ pjesni ljuvene nek nisu na odmet:
Ja sam siguran da će vijenac zlati
I u tvome dobu kao sunce sjati.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 12:54 sati.

16.

Misli

Mladosti tvojoj Dubrovnik vječan je grad
Ah, kako svenu cvijetak sred đardina
Reći gdje je jasnost odrednice cilja
Ipak ovaj prolog pišem dragi puče
Nit je svaki čovjek kad mu taknu manu

Draž je biti onaj koji sklada sreću
Rano naći sebe ne znači vječan bit
Želja je u svemu kada cilj se vidi
Ima u životu onih teških sati
Ćuti srce sneno, izbor je u snazi

V‘jest o slavi jednog, otrov je za drugog
Imat silna krila, teret su letaču
Drugi bi krojili po svojoj mjeri plašt
Reci tko je bolji, Maroje il’ Maro
Ako dar je znamen, onda ga imamo.

Knin, 14. listopada 2007.
Nedjelja, 12:55 sati.

Prvotisak