LJUBO KRMEK

(1969.)

U POHODU DUM MARINU

U liku davnog mi pretka
Sa zavezanim nema na ramenu

Ili da podastrem slovo u ovitku
Slovo o Humini
O kamenu

Lepeza kamena
Dočeka me raširenih ruku
Ogrtač plaveti slobodarske
Zakrili moju donesenu muku

Najranije sunce tu budi
Otkriva prelijepo lice grada
Nabreklo slovo kao Zuzorićke grudi
Kad dum Marina prvi san tek svlada

Jeka slova buntovnoga
Stradunom se šeta
Suza sina razmetnoga
S morem se seka

Skupljalište je tu požudnoga sjaja
Omađijanih ljudskih očiju
Nit vezulja golubova graja
Luđački smijeh provozi svoju kočiju

Ovdje se kamen hrani smijehom
Usidruje more nevera šaptača
Preljub se ne čini grijehom
Odlivene bronce se igraju skrivača

Eh da ne donesoh muku
Da kao predak dođoh
Sa zavežljajem od ništa
Ismijavao bih redom i sebe i druge
Kao nekad dum Marin
Kad još ne bi
Daksinih oborišta

Grudina, Zagreb, 2011.