JAKŠA FIAMENGO

(1946.)

KORABLJICA

Domaćin je ognjem rastjerana zima,
Versima haruacchim Marula i družbe,
Džore, Marin, Dživo od iste su službe
– O, sretan je jezik što ih takve ima!

Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
– O, sretan je jezik što ih slovom ljubi!

K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Zoranić i Botić sred istog su plova
– O, sretan je jezik što mu slavu nižu!

Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
– O, sretan je jezik što u njima zvoni!

Pedesetogodišnja pjesma, Zagreb, 1996.

DRŽIĆEV GROB

Eto kako glupo završi ta stvar sa
Urotom, izgnanstvom! Veliko i Malo
Vijeće još zasjeda, al’ kome je stalo
Urediti posle, moj Marino Darsa?

Kako je sve prazno s ovog kraja mora!
Stare kiše liju, vlažna je laguna;
Sol izjeda vrijeme i glava nam puna
Balkanskih strahota, trajnih rogobora.

Spavaj, Vidra, spavaj… Tko izmiješa kosti
Nek nam nije važno, samo nek se sniva.
Nahvao i nazbilj, puk stari i prosti,

Neka se veseli i smijehom pokriva.
Fate largo, sjene, nek spokojno drijema
Gospar naš što maska od mulja ga skriva.

Taj san na sve čeka, drugoga nam nema.

Venecija, San Zanipolo, 3. rujna 2005.

Mogućnosti, Split, br. 7-9, 2007.