JOZO MRŠIĆ

(1943.)

MOJ DUM MARINE

1

Ovo su riječi
U obranu Tvoje i moje vlastitosti,
moga i Tvoga prava na pobunu
i određenje položaja
naših zemnih tijela na nerazumljivim
Božjim putanjama.
Ne određuju nas položaji zvijezda,
nego količina smijeha
kojom se svetimo svijetu,
nepismenom za pismo
s deset kamenih ploča
i nesposobnom zagledati naličja svoja
u sedam ogledala novozavjetnih-
veliki dum Marine.

2

Naših stotinjak tisuća gena
oporuka su ljubavna
čovjeka prirodi,
ukupnosti njenoj:
valjda je desoxyribonukleinskom tintom zapisano
zašto se smijemo
a zbog čega smo tužni.
Kroz nekakva 23 kromosomska para
svemir u nama raste
i množi se u beskraj,
pod prijetnjom crnih rupa,
iz kojih će svjetovi novi
uništiti sve što znali smo o sebi,
a ja i ne želim toliko znati:

htio bih samo znati,
kako je to bilo
kad si znakove latinske
arvatskim govorio jazikom,
pa pisanim ostavljao
sve proklinjano i moljeno,
tuženo i suđeno,
i kako je misao zavjerenička,
čađom, tintom il’ krvlju zapisana,
u svijet odlazila
(htjela je
bez krvoprolića
smjenjivati vlast u gradu)…

3

A riječ je bila
više od kamena,
što strpljivo čeka
da majstor mu udahne dušu.
Obadvojica nismo mogli znati:
tri dana prije mog rođenja
jedna je velika vojska
stajala pred Varšavskim getom
spremna za napad
i nitko tada moćan
ne obrani grada…
Još se nije ništa znalo o tome,
hoću li uspjeti progovoriti,
a kamoli naučiti
taj jezik hrvatski ili još koji,
jer su i pred našim gradovima stajale vojske
spremne razoriti zavičaje,
poharati domovine,
moj dum Marine…

4

Brigo mojih kasnih zamuckivanja,
koja ću pomalo u govor pretvarati
i sobom nositi,
kao drvo doma razrušenog, u tuđinu:
Graditi svoj Laghariba-hram
(jedna se baka
vratila dvoelisnim brodom „Wien“
iz Aleksandrije
i ona bje urotnica iz ljubavi):
nas dvojica zaslužismo progonstva.
Tko to vidje još
nekažnjeno rušiti vlasti
dvadeset obezoružanih nakaza
(i one jedne puno kasnije:
do zubi hrvatožderskih naoružane)
bezbožne i tiranske
puku pobožnome,
a Poretku odane i mile!
(Kojim bi se brodom
Ti vratio iz utočišne Venecije,
da Te bolest ne vrati prahu zemnome?)

5

U Arkulinu se i danas žene,
od ljubomore luduje
tajkunski Tripče de Utolče,
a Shylock i Dundo Maroje
još uvijek su braća,
dok gologuzi Stanci strahuju pred prpošima
bespolnih on-line-ljubavnika…
A pobunjenik je još i danas slobodan,
samo dok je ustanik
što bori se i umire
za ideale biblijske,
kojima je Iskupitelj Nazarećanin
posvetio misli, riječi i djela…
Sve ostalo je nesloboda
i vrijeme od života uzaludno,
naš dum Marine…

6

Ona ista,
koja životopise ljudi
i povjesnicu Zavičaja
na brojidbene nebuloze dijeli,
naš dum Marine.

(Nas dvojica
Zamislivo opjevana u vodopadu pitajućih riječi,
Za svakog posebice:
Otkud je krenuo onaj,
Kojega namjere nitko ne sluti,
Kojemu imena ne znaju,
Nit polazišta,
Ni kako mu se dolazak zove, u koji toliko brza,
Onako zaboravljen od ostavljenih,
Ostavljen od nerazumljenih,
Neprihvaćen od posvojenih,
Mržen od neljubljenih,
Umoren tuđom srećom,
Konačno –
Nikad otišao –
Nikamo došao –

Ljubav se njegova svijeta nagledala,
Da bi neuzvraćenom ostala.)

7

Smijem se opet,
(zdravije je od plača!)
dok gledam tjelesa tustih trgovaca oružjem,
što nalik su obeliscima od voska
(svi istim bolestima i truležom napadnuti,
dok glasno hvale učinke sintetičkih vitamina),
i namjerno zasmijavam ratnike
u tuđem ratu, uvijek tisućgodišnjem,
koji čekaju na doživljaj velikog orgazma,
tog skupo plaćenog pomračenje uma,
iza kojeg umiru roditelji
a izumiru narodi…

8

Nas dvojica,
(umišljam)
zaslužili smo
grobišta u koja se polaže
nedužna kemija tijela,
i zločinačko znanje,
i heretičko vjerovanje u ljubav,
što nas vječnim ustanicima čini.
U svim metropolama europskim
na Tvoga Stanca čekaju Tinove krave
za vratima gostionica,
koje će ga,
nepomućeno mirna,
privesti bistroumnom skončanju,
jer je,
zamijeniv obećanu zemlju
za nepostojeća zvanja
i rasprodanu djedovinu,
opet krenuo na put,
ponijevši samo
ušpagljen vojnički kofer
od drva slavonskog,
u europama nekim zgotovljenoga,
i sve će mu se događati
što se svim bjeguncima događa:
život pod gusarskim barjakom,
koji siromaštvom opet primiče bliže

poimanje slobode neke druge,

navlastito tuđe…

9

Ove su misli,
naš dum Marine,
od trajne gordosti
i samotne uvijeke,
jer nisu ubrojive:
stoljetnim uzaludom umiranja
za slobodu prednika i posljednika
i sve prekobrojno iz života protjerano…

10

Pokoru nam je i sada činiti,
lutanjem se po bespuću kamenom iskupljivati,
a Božjeg imena u ispraznost ne zaustiti
i ne pustiti srcem kletvu
na nemoćna pravednika,
dok izdaju učinio nije.
S Pometom ću
oprost zaslužiti
smijehom nevinog djeteta,
koje sreću u materinu milogledu traži,
dok ona koljeni klecala do krvi
i slavi muku Gospodina našega Isusa Krista,
da bi nas Svevišnji
rado imao ovakve kakvi jesmo,
životom potvrđujući besmrtnost njegovu…

11

Jednom,
nekog listopada davnog,
ponovno u bijegu,
izađoh s mišlju na Tebe,
u vedro rimsko jutro,
kao da je dubrovačko:
mia malatia in questa giornata era evidente…,
a gušterica na zidu župnog dvora u Testa di lepre
prizivala me ostavljenom zavičaju…
Bol govoriti naučih i nehrvatskim:
Noi siamo i priggioneri
dela nostra liberta a Venezia
e qui a Roma,
lontano della Terra santa, brucciata…

Trent‘ ani, tempi stacati,
numere mute:
due uomini non potenti odiare,
incarcerati de la vita,
tra l’amore constante liberati,
sostenuti consacrati, per tuta la eternita:
pregassi, la perseverenza
per prossimi trent‘anni…

Previše i za osobe,
što vrijeđale su ponos tuđih država.
I u Tvoje vrijeme
revolucije su jele
samo djecu svojih protivnika
i protjerivale ih…

12

Teško je bilo
Napisati sve te knjige
Tvojim umom posvećene,
ali ni pročitane ne bi tako
razumjeti lako.
Na kraju,
Bože našeg spasenja,
ako ti naša molitva još uvijek treba
za još koje stoljeće patnje i iskupljenja,
i u dum Marinovo ime molim:
ne dopusti bar,
da za nama ostane
šaka jada,
hrpa smeća,
prazna kost
i šuplji zub krezube vječnosti,
neizbijen u pobuni sljedećoj…

Promišljano i zapisivano sve od vremena HKL-a (1968.), a dovršeno između Uzašašća Marijina na nebo i rođendana njezinoga ljeta Gospodinova, 2007.

Josip Škerlj