- VEDRI VIDRA
- Pola tisućljeća Marina Držića
- MAVRO VETRANOVIĆ
- ANTUN SASIN BRATOSAJIĆ
- SABO BOBALJEVIĆ MIŠETIĆ GLUŠAC
- MIHO MONALDI
- VINKO VILIĆ
- ANTUN MASLE
- STIJEPO STRAŽIČIĆ
- RADOVAN IVŠIĆ
- NIKOLA MILIĆEVIĆ
- VESNA PARUN
- TOMISLAV DURBEŠIĆ
- SLAVKO MIHALIĆ
- MIROSLAV S. MAĐER
- ROKO DOBRA
- ANTE SAPUNAR
- TONČI PETRASOV MAROVIĆ
- RADOSLAV DABO
- PAVAO DESPOT
- TIN KOLUMBIĆ
- KATE JERINIĆ
- ZVONIMIR MRKONJIĆ
- MATO JERINIĆ
- PAJO KANIŽAJ
- ANDRIJA VUČEMIL
- RAJKO GLIBO
- STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN
- TONKO MAROEVIĆ
- MILAN MILIŠIĆ
- JOSIP ŠKERLJ
- NEVENKA NEKIĆ
- JOZO MRŠIĆ
- LUKO PALJETAK
- VLADO LONČAR
- JOSIP PAVIČIĆ
- BORBEN VLADOVIĆ
- ANTE MATIĆ
- JAKŠA FIAMENGO
- ŽELJKO HASAN MARKOV
- SLAVKO JENDRIČKO
- TAHIR MUJIČIĆ
- MATKO SRŠEN
- SLOBODAN ŠNAJDER
- LUJO MEDVIDOVIĆ
- GRADIMIR GOJER
- DANIEL NAČINOVIĆ
- PETAR OPAČIĆ
- FABIJAN LOVRIĆ
- VLATKO MAJIĆ
- MAJA TOMAS
- ANTUN LUČIĆ
- MLADEN VUKOVIĆ
- PREDRAG VUŠOVIĆ
- NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
- IVICA ŠUŠIĆ
- MARIO BILIĆ
- ANTE NADOMIR TADIĆ ŠUTRA
- DRAGICA ZELJKO SELAK
- NEVEN DUŽEVIĆ
- LJUBO KRMEK
- LJILJANA TADIĆ
- MILA PAVIĆEVIĆ
- BLOGER
- Kazalo
LUKO PALJETAK
(1943.)
MARIN DRŽIĆ
Njemu je život bio farsa
njega su zvali Marin Darsa.
On nikad nije imao cekin,
bio je hahar i berekin.
Ono što je sviro to je pleso
i solio je drugim meso,
i često išo je u Jakin;
govore da je bio fakin
i àmanat od prve klase;
bio je vazda prazne kase,
i kad je ušo u pé’setu
briškulu igro i trèsetu,
plandovo više nego štio;
rektor je u Siêni bio,
i tamo mu bilo friško,
tamo se samo divertìško.
On nije ćeo činit kuco
i vazda je od smijeha puco
između noža i makaza;
dvadeset ludijeh nakaza
sa stóčića je dignut ćeo;
više je pio nego jeo,
prijatelje je imo rijetke,
pòd staros’ došo je u Mletke
i sada tamo neđe leži
pòd pločom, ergo leži i reži.
Nijesu dalèko svijetli Mleci,
kad dođeš tamo ovako reci,
kad se s njim budeš neđe sreo:
PAX TIBI, MARIN, EVANGELISTA MEO.
Bijela tama, Zagreb, 2005.
(Uglazbio Darko Matičević)
PISMO DUM MARINU U MLETKE,
A. D. 1991
Moj Dùm Marine, šaljem ti u Mletke,
u tminu groba tvoga ove rétke.
Dvadeset ludih nakaza si mnio
destrìgat jerbo Grad ti bješe mio
povrhu svega, Grad što su mu ime
i zakon dali Njarnjasi, Grad kíme
odmnijevo tvoj je smijeh i gorki rug;
u Zanipôlo, gdi ti leži lug,
šaljem ti ovu pjesan, ma ti već
dobro znaš što ti njome hoću reć.
Oštro si svoje pero tvrdo stisko
i Lòrencu si piso, pomoć isko,
zalud, ko ì mi; mir ne stoji stanom
više u Gradu ovom, na svijet dánom
da bude slika raja, sad mu brat
poguba ljudske naravi je – rat!
Ne dvadeset, već dv’jé tisuće ludih
nakaza – šuma mat’ im! – fâcā hudih,
od žvìratā, mojèmučā, od koze
udrenih, i barbàčepā, zle loze,
u Grad bi htjeli ùrtat i sve splésat,
ma im rebùškat neće: ù kam klesat
nijesmo zalúdu dali riječi one
kê ù srcu nam cio život zvone,
kê, ko i tvoje i Đivove, štit
nèdobitnī su naš, i to će bit!
Izbjegle pjesme, Ljubljana, 1991.