NEVENKA NEKIĆ

(1942.)

PJESANCU MARINU DRŽIĆU U POTRAZI

Šapa krilatoga lava, krezuba usta u sjeni lagune,
slava stare Serenissime prati me do groba tvoga,
Vidro, u utrobi crkve goleme i slavne, a put je
prošlost i sadašnjost zajedno s budućnošću, voden i
blatan, samo je gondola crna sjajna i blistava s
fenjerom u noći i veselim gondolijerom, i tebi je bio
takav put, schiavone overo, iako u habitu
nadbiskupskog kapelana, ipak šćavunska Vidro,
prognaniče, ranjen u muklom hihotu tuđine,
velicijeh misli tragaoče, drhtava i vedra duha, uma
što proniče, oštrobrida i žudnje za istinom puna,
urotnička dušo, protivna budaletinama i
naprahanim ludijem nakazama, hrabra lutalice,
pisma su tvoja kao otrovne strijele gađale perikama
okićene glave, i danas bi da si živ, jer iza tebe nisu
nestali oni ljudi nahvao, o mudri i nemirni Vidra,
tvoj secret je bio otkriven, a feca onijeh nahvao razli
se našim Gradom i svijetom kao crna voda u
kanalima prejasne republike, neki su se ulagivali i
tada kao i danas, jao što bi bilo da se pojaviš sada…
opet bi morao otići ili bi te kakav Vlaho Kanjica
udario štapom po glavi, kao da se misao ubiti
može, adio živote, ali misao osta, ostaše mane i oni
nahvao, eno ih kao u tvojoj komediji nogicama
Stradunom pletu, mreže pletu, spenđavaju tuđe
dukate, pjesmuljke i sonetiće o ljubavi pišu, ali
paze da koga ne nagaze, jer jasle se ne diraju, a
sveti Vlaho gleda i šuti … novi Njarnjasi i Pomet-
družine klanjaju se pred kneževim dvorom, i
govore tvoju: postoje ljudi nazbilj i nahvao, ostade
iza tebe više onih nahvao i u Gradu i u sjajnoj
Serenissimi – Riva od Harvatov, crna blistava
gondola, vonj ustajalih voda u svibnju one kobne
godine smrti, kad su tvoj kovčeg u klizećoj sjeni
palača vozili u baziliku dominikanaca, već
zajednica mrtvih čekala je na te, a Giovanni e Paolo
sakrili tvoje ostanke tijela, dok si gledao s praga i
čudio se: ne bijah omiljen i sretan, ali da ni imena
nemam! I duh ti odluta i nađe put do doma otaca, u
Gradu, a potomci ti načiniše kenotaf u kojem nema
tvojih košćica, ali izvode te i godinama se ponose,
čak su ti i ime na grobnicu napisali, iako ne znaju
točno gdje si se skutrio, ispod čijih nogu, pitam se u
velebnoj crkvi, put ti je bio skriven za života,
mutan po smrti zagonetnoj, samo darove ostavi i
plovi u nepoznate besmrtne zemlje, dani su ti otišli
na zapad, u Vienu, Fjorencu, Jakin, Sienu, pa daleki
Carigrad, i tko zna gdje još lutaju kao kišni oblaci,
samo fontane stoje gdje je tvoj Stanac naivno
vjerovao da je mlad… ritam sjene i svjetla obasjava
tvoj skroviti kutak u velebnoj bazilici, oko tebe u
tamnim sarkofazima leže bezimeni, a ime je samo
reljef progoren žutilom davnine. Nema ni cvijetka
na tvom kamenu grobu, Vidro, samo tvoje krzno
zablista u tamnoj vodi vjekova…

Prvotisak