hrHrvatski
enEnglish (Engleski)frFrançais (Francuski)deDeutsch (Njemački)itItaliano (Talijanski)ruРусский (Ruski)esEspañol (Španjolski)trTürkçe (Turski)
Instagram
YouTube

Pola tisućljeća Marina Držića

1

Marin Držić Vidra (Marino Darsa Raguseo) rođen je u Dubrovniku jednog lijepog dana vjerojatno 1508. godine (kada i književnik Petar Zoranić te Nikola Šubić Zrinjski, ali i 300 godina prije nego će Francuzi ugasiti Dubrovačku Republiku!). Svestrana duha, bio je student, rektor, glumac, redatelj, scenski radnik, orguljaš, svećenik, pisar, pjesnik, prevoditelj, zabavljač, sluga, puntar, politikant, anarhist, putnik, sanjar… Djela tog najavljivača našega europejstva prevođena su na dvadesetak jezika, igrana i na inozemnom scenama oko tisuću puta. Pa opet smo Darsino ime malo promicali, opet nam ga drugi otimaju… Proslavi njegova jubilarnog petstotog rođendana prinosimo i mi ovu knjigu posvećenog mu stihovlja.

Kako je posvjedočio nećak mu Jere, Marin je umro 2. svibnja 1567. u Veneciji u 59. godini burnog života. U više gradova i država lucidno se snalazio, stalno je izmicao cenzorima, špijunima, vladarima, pa su ga zvali Vidra, po lukavoj životinji koja se podjednako dobro snalazi u morskoj, slatkovodnoj i kopnenoj sredini. Marin je najmlađi sin poznate dubrovačke pučanske trgovačke obitelji (koja je plemstvo izgubila krajem XIV. stoljeća). Otac mu Marin i majka Anukla imali su šest sinova i šest kćeriju. Brat mu Vlaho bio je slikar, a književnim radom bavio se i stric Džore (koji je umro 1501. godine, kad Marulić dovršava rukopis Judite).

Najstariji sačuvani dokumenti o Držiću navode da je kao svećenik pripravnik imenovan 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih (zvane Domino) u Dubrovniku. Po nasljednoj povlastici Držićevih postaje i opatom crkve svetoga Petra na otoku Koločepu. 28. veljače 1538. godine izabran je za orguljaša u dubrovačkoj katedrali (crkva sv. Marije u blizini Kneževa dvora), a u kolovozu mu Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike dodjeljuje novčanu potporu za daljnju naobrazbu u toskanskoj Sieni. Svirao je na još šest puhačkih, žičanih i glazbala s tipkama – leutu, flauti, violinu, kordini, kornetu i klavičembalu. Zbog trošenja novca otac ga 1539. godine izdvaja iz trgovačkih poslova i udjela ostalih sinova.

Rukopis Marina Držića

Sveučilišni senat u Sieni 12. lipnja 1541. prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma, uz što se vezala jednogodišnja funkcija prorektora Sveučilišta (a zbog neizbora rektora, Držić je i tu dužnost obnašao). Nakon sukoba s upraviteljem doma i sveučilišta Collegio dei savi dello Studio, kao i s dijelom studenata, uspijeva se izboriti za vlastiti projekt novog Statuta studentskoga doma. Usprkos zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, u karnevalskoj noći s 8. na 9. veljače 1542. Držić glumi ljubavnika u vjerojatno njegovoj komediji pa, zbog društvenog ugleda, biva kažnjen samo ukorom. Pretpostavlja se da je studirao kanonsko pravo, književnost, filozofiju i glazbu, no studije nije završio. Sljedećih godina posjećuje Anconu i druge gradove. Početkom 1545. vraća se u Dubrovnik.

U prosincu 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovice travnja 1546. U kolovozu iste godine Rogendorf ga opet u Dubrovniku poziva za prevoditelja u Carigradu, ali se već potkraj 1546. vraća u rodni grad. Odbacivanje te službe tumači pred dubrovačkim vlastima domoljubnim razlozima – prisutnošću u grofovu okruženju sina dubrovačkog emigranta Miha Bučinića koji je ocrnjivao Republiku. Tijekom čitava Držićeva života provlači se motiv materijalnih teškoća i neisplaćivanim dugovima pa 1548. klerik Marin postaje đakon, ali počinje i svestranim kazališnim radom. Već o pokladama prije 460 godina, “prid Dvorom” družina Pometnika odigrala je njegovu danas izgubljenu komediju Pomet, koja je imala toliki uspjeh da je doživjela i nastavak Dundo Maroje (filmskim rječnikom Pomet II). No, zbog prepoznavanja čelnika Republike u prvoj komediji, imao je i neprilika – 16. travnja 1548. Vlaho Kanjica ga pokušava ubiti motkom. Atentator je 29. svibnja 1548. osuđen tek na tri mjeseca zatvora i 25 perpera novčane kazne. U sljedećih deset godina praizvedeno je i ostalih 11 poznatih Marinovih dramskih tekstova, u kojima je i sam sudjelovao kao član glumačkih družina Pomet, Gar(d)zarija, Od Bidzara, Njarnjasi… To su pastoralne komedije Tirena; Venera i Adon; Plakir (Grižula) te plautovske (eruditske) komedije Novela od Stanca (Pokladna šala), Dundo Maroje, Skup, Mande (Tripče de Utolče), Arkulin (izgubljen početak obje drame), Pjerin (dijelom sačuvan) i Džuho K(e)rpeta (također sa zagubljenim stranicama teksta) i prva sačuvana hrvatska tragedija senekijanskoga tipa Hekuba, čiju su izvedbu – zbog satiričnih uboda o prolaznosti vladara – dubrovačke vlasti 1558. dvaput zabranile.

Godine 1550. Marin Držić se prvi put spominje kao pop prezbiter, 1553. izabran je za pisara ureda soli. Nakon Hekube prestaje pisati i 1562. odlazi u Mletke, gdje mu je živio i brat slikar Vlaho. Tamo postaje kapelanom mletačkog nadbiskupa. U proljeće 1566. stiže u Firencu, otvara zastore teatra smrti upućujući više pisama Cosimu I. Mediciju i jedno pismo njegovu sinu princu Francescu, od kojih prvo, najduže, (pohvalno) nije sačuvano. U njima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku i ocrtava plan budućeg ustroja Republike u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija, ali ne dobiva Cosimovu naklonost. Četiri Marinova urotnička pisma na talijanskom jeziku, u kojima se prožimaju literarne i psihopatske silnice, u Državnom arhivu u Firenzi otkrio je 1929. francuski slavist Jean Dayre. U Akademijinu izdanju 1930. objavljuje ih Milan Rešetar. Mr. Lovro Kunčević otkrio je 2007. još jedno pismo iz kojega se naslućuje da jer Držić toskanskom vojvodi pisao možda ukupno sedam pisama. Pod nerazjašnjenim okolnostima, prognani i razočarani pisac umire 1567. u Veneciji.

Držićeve knjige tiskane 1551. godine

Za života Držić je objavio dvije knjige: 1551. godine (30 godina nakon tiskanja a 50 od dovršetka pisanja Marulićeve Judite) – Piesni ujedno stavljene s mnozim drugim lijepim stvarmi (u kojoj su uz ljubavni kanconijer i dramski tekstovi Venera i Adon te Novela od Stanca) te zasebnu komediju Tirena. Za ovu potonju, koju je u formatu 10×15 cm u Veneciji tiskao Andrea Arrivabene, tek se nagađalo da je tiskana, ali ju je dr. Enio Stipčević prošle godine usputno pronašao pretražujući internetski katalog Nacionalne knjižnice Braidense u Milanu. U veljači 2008. posuđena je i izložena s izdanjima Tirene iz 1607. i 1630. u Domu Marina Držića. Tu su Dubrovčani postavili spomen ploču s natpisom:

U SPOMEN ČETIRISTOTE GODIŠNJICE
SMRTI HRVATSKOG KNJIŽEVNIKA
MARINA DRŽIĆA
OVU PLOČU PODIŽU MATICA HRVATSKA
I DRUŠTVO PRIJATELJA DUBROVAČKE STARINE
4. LISTOPADA 1967.

Pet godina kasnije, u kapeli sv. Magdalene, odmah uz glavni oltar u dominikanskoj crkvi svetih Ivana i Pavla (Zanipolo), najvećoj venecijanskoj bazilici i grobnici mletačkih duždeva, gdje je po legendi Držićev neobilježeni grob, 14. listopada 1972. godine akademik Grga Novak otkrio je spomen ploču na kojoj je uklesan dvojezični tekst (na zahtjev jedne kontese naknadno je preko riječi DUBROVNIK uklesano RAGUSA YU):

VELIKI HRVATSKI RENESANSNI KOMEDIOGRAF
MARIN DRŽIĆ,
ROĐEN 1508. U DUBROVNIKU,
UMRO U VENECIJI 2. SVIBNJA 1567.
I POKOPAN U OVOJ BAZILICI.
SPOMEN PJESNIKU – JUGOSLAVENSKA
AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI U ZAGREBU 1972.

Taj apostol hrvatske renesansne komedije napisao je 12 necjelovito sačuvanih dramskih tekstova. Od prvoga, zagubljenog Pometa, jedne od najvećih tajni hrvatske književnosti, do urotničkih pisama, također još svih nepronađenih, Držićev je rukopis bio umjetnička pobuna i jauk za slobodom stvaralaštva i suprotiva totalitarne vlasti. U komunističkom su ga režimu pokušali marksistički ideologizirati i pretvoriti u revolucionara i socijalističkog borca za sirotinju. Podijelivši svijet nazbilj i nahvao, život i kazalište su mu bili prožeti blizanci u zrcalu, čak je i svrgnuće dubrovačke oligarhije vidio kao kazališnu predstavu.

2

Držić je nekoliko stoljeća bio zaboravljeni (zabranjeni?) pisac. Tek mu je sredinom prošlog stoljeća prepoznato stožerno mjesto u hrvatskoj renesansnoj komediji. U 18. stoljeću njegove su komedije baštinili i prepisivali isusovac dum Đuro Matijašević (1670.1728.) i njegov sinovac o. Ivan Marija Matijašević (1713.-1788.), kada su još postojali dijelovi prve mu komedije Pomet, koje više nema u piščevoj rukopisnoj građi koju je Milan Rešetar položio u riznicu Nacionalne knjižnice u Pragu. Prvi izbor Držićevih djela priredio je Franjo Petračić (JAZU, Zagreb, 1875.), prvo kritičko izdanje djela objavljuje Milan Rešetar (JAZU, Zagreb, 1930.). Preradbama Marka Foteza od 1938. Držić se vraća na velika vrata hrvatske pa i svjetske kazališne scene. Od 1950. godine gotovo redovito se igra na Dubrovačkim ljetnim igrama. Slijede izabrana djela koja su priredili Frano Čale (Zagreb, 1971., 1979., 1987.), Rafo Bogišić (Zagreb, 1976.), Pavao Pavličić (Zagreb, 1996.) i drugi, a objavljeni su i nizovi pojedinačno tiskanih Držićevih dramskih tekstova i pisama.

Ispod polutisućljetne paučine koja je premrežila veliko djelo Marina Držića Vidre još nas mogu iznenaditi vrla otkrića. Monografije o njegovu životu i djelu u bivšoj jugoslavenskoj državi objavili su Miloš Savković (Beograd, 1932.), Dragoljub Pavlović (Beograd, 1937.), Živko Jeličić (Marin Držić, pjesnik dubrovačke sirotinje, Zagreb, 1950., Marin Držić Vidra, Beograd, 1958., Zagreb, 1961.), Miroslav Pantić (Beograd, 1963., 1964.), Franjo Švelec (Komički teatar Marina Držića, Zagreb, 1968.), Slobodan Prosperov Novak (Planeta Držić, Zagreb, 1984., Dubrovnik, 1996,), Rafo Bogišić (Mladi dani Marina Držića, Zagreb, 1987., Marin Držić sam na putu, Zagreb, 1996.), Slavica Stojan (Slast tartare, Dubrovnik, 2007.)… Objavljena su i tri znanstvena zbornika (450 godina od rođenja Marina Držića, Beograd, 1958., Marin Držić: Zbornik radova, Zagreb, 1969., Putovima kanonizacije (HAZU, Zagreb, 2008.). I u književnim časopisima objavljeni su desetci eseja i članaka iz pera sve brojnijih držićologa koji promišljaju Marinovo vrijeme i likove koji imaju odjeka i u hrvatskoj književnosti, od romana Miroslava Krleže do drama i stihova.

Ilustracije Ive Grbića

Držićevu romansiranu biografiju u romanu Vidra (Zagreb, 1974., 1980., 1994.) ispisao je prvi ravnatelj Držićeva Doma književnik Feđa Šehović (1930.), a ilustrirao ga je Ivo Grbić. Šehović umeće Držićeve likove i u svoj roman Ilijasbegovići (Cronica travuniana, 1999., 2006.), a 1962. godine objavio je i dramu Smrt Pometova ili intjeri kazin. Hrvoje Hitrec objavio je knjigu Priče iz Držića (Zagreb, 2000.) u kojoj je u prozi prepričao najpoznatije dum Marinove drame.

Držić je prvi prožeo fikciju i zbilju s krhkom granicom između literature i života, sve mu je književnost i književnost mu je sve, drame mu odišu intertekstualnošću kao postupku u dosezanju poetike manirizma, istodobno suprotstavljajući antitetične opreke dobra i zla, ljudi nazbilj i nahvao. Intertekstualnim i transtekstualnim navodima Držić je zaplovio i vodama hrvatske dramske književnosti. Milan Šenoa (1869.-1961.) objavio je u Viencu 1893. komediju Kako vam drago, a među licima su i renesansni dubrovački književnici, samo što mladi gospodin Marin Držić nema nadimak Vidra nego sličan – Jegulja. Vojmil Rabadan (1909.-1988.) u tekstu Dubrovačke vragolije iz 1959. godine prvi pokušava obnoviti izgubljenu prvu Držićevu komediju Pomet. Ivan Bakmaz (1941.-2014.) u svojoj parafrazi pastorale Kupido iz 1968. uvodi više likova iz Držićevih tekstova. U drami General i njegov lakrdijaš iz 1969. godine, Marijan Matković (1915.1985.) uvodi pometovski lik Mihe koji citira Držićeve mudroslovice. (Nije poznata sudbina rukopisa Duška Roksandića (1922.-2003.), koji je najavio krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća napisati komediju o Vidri.) Tahir Mujičić, Boris Senker i Nino Škrabe (svi rođeni 1947.) napisali su 1974. godine Novelu od stranca ili Firenze, Stanotte sei gala, koja je prvi put objavljena pod imenom Čitaneta, a premijerno je u režiji Vlade Štefančića izvedena u zagrebačkoj Komediji 16. lipnja 1977. Songove iz te dvodijelne komedije, u kojoj su glavni likovi Marin Držić u Dubrovniku i Marino Darsa u Firenzi, skladao je Pero Gotovac. Slobodan Šnajder (1948.) autor je drame Držićev san, prvi put je objavljena 1977. godine u Prologu, 1980. u HNK-u Zagreb režira je Ljubiša Ristić, a u kojoj su na sceni također dva Držića – stari i mladi. I na kraju Držićeve predstave Dundo Maroje, koju je Ivica Kunčević režirao 1981. u HNK-u Zagreb, pojavljuje se lik njezina autora Marina Držića. Tonko Maroević (1941.) u broju 10-11 časopisa Mogućnosti 1983. godine objavljuje parafrazirani kraći groteskni razgovor Dundo Marojević ili Otac u Rimu, ali lik u drami Don Marin nije Držić, nego ovovjeki svećenik. Hrvoje Hitrec (1943.) piše svoju varijantu Dunda u komediji Dundo na Majni koja je izvedena 1983. u Satiričkom kazalištu Jazavac. Luko Paljetak (1943.) u časopisu Dubrovnik 2008. objavljuje komediolu Marin versus Marin s trostrukim likovima – Marin br. 1, Marin br. 2 i Marin – kip. Akademik Paljetak je u biblioteci Cvijeta dubrovačkog ogranka Matice hrvatske 2009. godine objavio slikovnicu Marin Držić koju je oslikala Andrea Petrlik Huseinović, sljedeće je godine objavljeno i dvojezično izdanje s prijevodom Rogera Schlachtera na na engleski jezik. Luko je objavio i biografski roman u dva sveska Marin – roman o Držiću (860 str., Zagreb, 2011,) te zbirku svojih ogleda o Držiću E, ali si čovjek, ali si ljud? (Split, 2017.).

Sudbina knjiga htjela je da s Držićem i hrvatska književnost dobije svog Iljfa i Petrova: spomenuti trojac Mujičić-Senker-Škrabe parafrazirao je Novelu od St(r)anca, a Matko Sršen (također rođen 1947.) je dopisao izgubljeni prvi list Držićeva dvanaestolista! Sršenova/Držićeva komedija Pomet Marina Držića (rekonstrukcija, Zagreb, 2000.) premijerno je izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama 2003. u režiji Joška Juvančića. Te je godine u časopisu Republika (br. 1, Zagreb, 2003.) Matko Sršen objavio i monodramu Držićeve knjižice od ribeljoni u kojoj Darsa govori svoja pisma Cosimu Mediciju. 17. srpnja 2008. na Dubrovačkim ljetnim igrama praizvedena je Darsa-Farsa autora i redatelja Matka Sršena, a taj je tekst u dvostruko rimovanim dvanaestercima nagrađen drugom nagradom Marin Držić za novi dramski tekst 2007.

Sršen u časopisu Riječ (br. 3-4, Sisak, 2012.) objavljuje kratku dijalošku basnu Spuži od grada u kojoj se javlja i spuž volak dum Marin Darsa, a u rukopisu mu je i drama Držićev put. Ivan Grljušić (1953.) napisao je 1984/5. i objavio 2008. godine trodijelnu dramu Zlatna grana u kojoj su likovi, između ostalih, i Don Quijote, Sancho Pansa, Marin Držić, čarobnjak Dugi Nos, Cosimo I. i Francesco Medici.

Držić je i kajkaviziran: Novelu od Stanca 15. studenoga 2007. godine premijerno su izveli Histrioni u Zagrebu pod naslovom Spelancija od Stanca u preradbi i režiji Vladimira Gerića. Marinovi tekstovi ucijepljeni su i u niz drugih suvremenih predstava i kazališnih radionica. Mihovil Kombol, Marko Fotez, Ranko Marinković, Antun Šoljan, Luko Paljetak i drugi dramaturzi u više su prigoda na traženja redatelja dopisivali zagubljene prologe i epiloge Držićevih drama koje su obično dobivale i glazbeno ruho. Rene Medvešek, potaknut obljetni-cama Marina Držića i Petra Zoranića, napisao je tekst Glasi iz planina, pronašavši ponajviše podudarnosti između Držićeve Tirene i Zoranićevih Planina, a premijera je bila 27. srpnja 2008.

U Kazalištu Marina Držića 3. listopada 2008. Predrag Pređa Vušović je premijerno izveo monodramu Dugi nos s monolozima koje je izvodio u više Držićevih komada, u režiji Ante Vlahinića, koja je popraćena i izložbom u dubrovačkoj galeriji Artur autorice Jagode Buić s likovima iz Držićevih komedija, za premijere koje je izradila i brojne kostime. Jasna Muhoberac (1959.) i sestra joj Vesna Muhoberac režirale su više obrada Držićevih tekstova, za koje prigode su i aktualizirale predloške iz autorova života, a u njihovoj režiji 18. srpnja 2017. u Dubrovniku je praizveden Cabaret Držić i/ili Držićev Ajme s Marinovim lirskim pjesmama tiskanim u Mlecima 1551.

Scensku je glazbu vjerojatno pisao i sam Marin za izvedbe svojih predstava za vrijeme poklada i pirova. Božidar Širola (1889.-1956.) prvi je u prošlom stoljeću posegnuo za Držićevim stihovima, nakon uvertire, 1915. uglazbljuje operu Novela od Stanca, koju 1936. prerađuje i naslovljava Stanac. Antun Dobronić (1878.-1955.) u simfonijsku operu Dubrovački diptihon (Grotesque) spojio je Vojnovićev Suton i Držićevu Novelu od Stanca koja je izvođena na zagrebačkoj pozornici. U HNK Zagreb 20. lipnja 1960. premijerno je izveden Stanac, komični operni scherzo Jakova Gotovca (1895.-1982.), a libreto za tu jednočinku o vilinskom “pomlađivanju” iz jedne pokladne noći renesansnog Dubrovnika po komediji Novela od Stanca Marina Držića napisao je Vojmil Rabadan. I Rudolf Matz (1901.-1988.) u klasičnom je slogu uglazbio neke Držićeve pjesme.

Zanimljivo je da je 1944. u HNK Zagreb premijerno izvedena tročinska opera Pomet meštar od ženidbe koju je skladao Ivo Lhotka Kalinski (1913.1987.) na libreto Marka Foteza po komediji Dundo Maroje. Alfred Švarc (1907.-1986.) skladao je Simfonijsku pjesmu Dundo Maroje, a po istom je djelu Krunoslav Cipci (1930.-2005.) napisao libreto i operu Boter Andraž koja je 1965. premijerno izvedena u Mariboru. 1956. godine u Beogradu je izvedena uvertira Dundo Maroje slovenskog skladatelja Mihovila Logara (1902. -1998.).

Meštrovićev spomenik Držiću na Malom Stradunu

U Splitu je 30. travnja 1962. premijerno izveden balet Marin Držić Vidra Silvija Bombardellija (1916.2002.) na libreto Živka Jeličića. Dragutin Savin (1915.1996.) skladao je komičnu operu Tripče de Utolče, a u svoj je libreto ubacio i dijelove Arkulina, premijerno je izvedena 12. travnja 1970. u Osijeku.

Đelo Jusić (1939.) skladao je musical Dundo Maroje, a Držićev izvornik preradili su i dopisali Stijepo Stražičić, Marko Fotez i Vinko Jelić. Praizvedba mjuzikla bila je u zagrebačkoj Komediji 7. rujna 1972., a predstava je ostala na repertoaru sve do 22. svibnja 1985. Ukupno je odigrana 221 put, od toga dvadesetak puta na gostovanjima u Hrvatskoj i Europi (Trst-Italija, Cernovice i Lenjingrad-SSSR, Gorica-Slovenija, Sarajevo-BiH, Beograd-Srbija, Slavonski Brod, Split, Rijeka, Šibenik, Zadar, te u zagrebačkom HNKu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, Velikoj sportskoj dvorani). Godine 1981. predstava je obnovljena (kostimi i dekor), ali je ostala u istoj podjeli s istim redateljem. Predstavu je na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio također redatelj Vlado Štefančić, većinom sa zagrebačkom podjelom. Isti je redatelj 10. svibnja 2008. u Komediji obnovio mjuzikl naslovivši ga Dundo Maroje 008. U Držićevu je zagrljaju Đelo Jusić skladao još nekoliko scenskih komada: musical Dan od amora (2006.), libreto je Luko Paljetak pisao po motivima Držićeve Grižule, predstavu „s 4 stađuna“ Dum Marinu u pohode (2007.) a najavljena je i praizvedba predstave Ave Marino.

Krešimir Magdić (1952.) se također poslužio Marinovim rimama u klapskim napjevima. Na Muzičkom bijenalu 21. travnja 2007. u Zagrebu i 2. veljače 2008. u Dubrovniku je izvedena komorna komična opera Eto vas koju je dubrovački skladatelj Frano Đurović (1971.) skladao prema Držićevoj komediji Pjerin, koju je dopisao Dubravko Mihanović, a režirao Mario Kovač.

Jusićev musical DUNDO MAROJE objavljen je i na gramofonskoj ploči

Prema dostupnim podacima, scensku glazbu za Držićeve kazališne predstave od 1875. do danas pisali su Krešimir Baranović, Miro Belamarić, Srđan Berdović, Paula Dražić-Zekić, Rajko Dujmić, Neven Frangeš, Bogdan Gagić, Milan Grakalić, Zoran Juranić, Ivo Kirigin, Joško Koludrović, Gupče Konstantinov, Nataša Kričev, Petar Krstić, Jaroslav Kubiček, Igor Kuljerić, Vinko Lesić, Ivo Lhotka Kalinski, Ivo Malec, Veljko Marić, Maks Mottl, Massimilliano Pace, Vlastimir Peričić, Emanuel Pichert, Igor Pomykalo, Davor Rocco, Ludomil Rogowski, Petar Sager, Branimir Sakač, Antun Simatović, Zdenko Šapro, Zoran Šilović, Đorđe Vaić, autori glazbe na svjetskim pozornicama još su u nas nepopisani.

Hrvoje Hitrec autor je scenarija za dokumentarno-igrani film Gospodar komedije o Marinu Držiću i njegovu dobu, koji je RTV Zagreb snimio 1983. godine u režiji Ljiljane Jolić. Zrinko Ogresta snimio je kraće dokumentarne filmove o Marinovu životu i djelu za potrebe izložbe u Zagrebu i Dubrovniku.

Dokumentarno-igrani film Od tartare do zavjere – Marin Držić po scenariju dr. sc. Slavice Stojan snimio je 2007. Vladimir Gojun, uz glazbu Eduarda Marčića, u produkciji kuće Camerata Ragusina premijerno je prikazan 1. veljače 2008. u Dubrovniku. Zvonimir Rumbolt režirao je 2008. HTV-ov eksperimentalni dokumentarno-animirani film Držić s animacijama studenata Likovne akademije u Zagrebu. Lada Džidić je u rujnu 2008. na HTV-u snimila obljetničarski dokumentarni film Marin Držić ili bujica života o proslavi Držićeva jubileja, potaknuta istoimenom pjesmom Radovana Ivšića.

Redatelj Veljko Bulajić dugo je snimao igrani film o Držićevu životu Libertas koji je bio i hrvatski kandidat za Oscara. Ulogu Držića (zaljubljenog u kontesu Dešu Zamanju) igrao je Sven Medvešek. U pet nastavaka film je kao serija prikazan i na HTV-u početkom 2008. godine, filmsku glazbu su skladali Đelo Jusić, Marko Brešković, Mario Penzar i Igor Lešnik.  Držić drži držalo i pero i ostalim muzama, njegove odbljeske pronalazimo i u likovnoj umjetnosti. Ivan Meštrović (1883.-1962.) izradio je spomenik Držiću 1958. godine, a odljevi su postavljeni u gradskom kazalištu te na Babinu kuku (Mali Stradun). Odatle je 3. rujna 2008. premješten u Grad između Gradske vijećnice i Kneževa dvora, dok će na Babin kuk bit postavljen brončani odljev Pometa Marina Držića, rad Antuna Augustinčića (1900.-1979.), postavljen 1963. godine u dvorištu vile Zagorje u Zagrebu.

Držićevu bistu izradio je i kipar Ivan Sabolić (1921.1986.). Više je likovnih autora stvaralo cikluse nadahnute Držićem, a u grafičkoj mapi Stav’te pamet na komediju Nevenke Arbanas izradila je 25 grafika, popraćenih tekstom Marin Držić i držićevski čovjek akademika Luka Paljetka.

Držićevo ime danas nosi dubrovačko gradsko kazalište na adresi Pred dvorom 3, osnovano krajem Drugog svjetskog rata. U njemu je 17. listopada 2007. predstavljen prvi svečani kazališni zastor nadahnut velikim dum Marinom, rad splitskog slikara Matka Trebotića. 1981. godine zagrebačko Satiričko kazalište Jazavac (od 1994. nosi ime Kerempuh) otvara novu komediografsku scenu Vidra u Draškovićevoj 80. Nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolje nove dramske tekstove od 1991. godine nosi dum Marinovo ime (skulpturu je izradio Damir Mataušić), a svečano se dodjeljuje krajem travnja na Festivalu hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu.  Dom Marina Držića u Širokoj ulici 7, u staroj gradskoj jezgri uz crkvu Domino, utemeljen je 1989. (kada se slavila i 400. obljetnica rođenja Ivana Gundulića), dvije godine kasnije na početku Domovinskog rata oštećen je od četničkih granata s Bosanke). Zamišljen je kao znanstveno-dokumentaristička ustanova koja će povezivati sva iskustva iz oblasti kazališne znanosti, scenografije i kostimografije, konceptualne umjetnosti i informatike. S izložbenim prostorom i kazališnim hepeninzima taj kazališni spomen muzej pruža ambijentalni sjaj kulturne i dubrovačke prošlosti. Dom Marina Držića izdaje zlatnik koji je izradio Damir Mataušić, a Hrvatska narodna banka kuje zlatnik od 1.000 kuna s likom Marina Držića.

Soba u Domu Marina Držića

Ime najpopularnijega Držićeva lika nosi humoristički list Pomet koji je 1952. u Splitu počeo izlaziti kao humoristički dvotjednik, nakon četiri godine postaje tjedni podlistak Slobodne Dalmacije koji izlazi i danas kao jedini šaljivi prilog novinskih dnevnika u Hrvatskoj. Držićevskom baštinom miriši i ime današnje dubrovačke udruge Nazbilj.

Za Vidrin polutisućljetni rođendan priređeno je više znanstvenih skupova u Hrvatskoj i u inozemstvu. Matica hrvatska Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre objavili su 2008. godine knjigu Dundo Maroje s prijevodima te komedije nad komedijama na 18 jezika. U pripremi su i prijevodi ostalih Držićevih drama i pisama na više svjetskih jezika, na tom poslu surađuju sveučilišta iz Splita, Rima i Yalea iz New Havena. Leksikografski zavod Miroslava Krleže u ožujku 2009. godine objavio je na 1340 stranica dvosveščani Leksikon Marina Držića koji su uredili Slobodan Prosperov Novak, Leo Rafolt, Milovan Tatarin i Mirjana Mataija.

Na mrežnim stranicama Doma Marina Držića https://muzej-marindrzic.eu/e-knjiznica/ mogu se besplatno preuzeti elektronička izdanja svih djela Marina Držića u različitim formatima (web, pdf i ePub), a dostupni su i tekstovi iz Leksikona Marina Držića.

Hrvatski radio iznova je snimio neke Držićeve komade, a snimke sa starih gramofonskih ploča na CD-u Stav’te pamet na komediju za 500. zlatni jubilej objavila je zagrebačka kuća Croatia records.

I Hrvatska pošta je 22. travnja 2008. u svom nizu Znameniti Hrvati objavila tri poštanske marke za jubileje Marina Držića, Petra Zoranića i Silvija Strahimira Kranjčevića.

U vijetnamskom brodogradilištu Ha Long 30. srpnja 2008. porinut je brod AP DRŽIĆ s 54.000 tona nosivosti za naručitelja Atlantsku plovidbu.

Nagrada MARIN DRŽIĆ, rad Damira Mataušića

3

Držić, poznatiji po svojim dramama nego ljubavnim stihovima, dobiva i poetsku pozlatu u ovoj knjizi koja sabire pjesme pedeset hrvatskih autora, od njegovih suvremenika benediktinca Mavra Vetranovića Čavčića, Saba Bobaljevića Mišetića Glušca, Antuna Sasina Bratosajića i Miha Monaldića (potonja dvojica na talijanskom jeziku nakon Marinove smrti u emigraciji), do današnjih bardova hrvatskog pjesništva koji dum Marina ponovno drže svojim suvremenikom i poetskim subratom. U ovoj maloj antologiji Marinu na diku tiskane su pjesme u kojima se izravnije govori o Držćićevu duhu. No, spomenimo i više pjesnika koji usputno u svojim prigodnicama spominju Marina Držića, kao što u jednoj pjesmi iz početka 1557. godine Hvaranin Mikša Pelegrinović (1500.-1562.) pozdravlja i Držića:

I Držića ki u slavi
spijeva pjesni sve ljuvene
sada drago ti pozdravi
i rec ove riječi od mene.

Antun Sasin (1519.-1595.) ga spominje u tri navrata. U pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh zapisuje “Marin moj Držić”, a u Drugom snu u dvorima Slave kaže:

Posred divnog togaj kola
slavni Vidra tuj idijaše.

Svojim satirama i urotničkim pismima Marin se grdno zamjerio dubrovačkim aristokratima da su ga jamačno nakon smrti htjeli prešutjeli pa je sljedeća skoro četiri stoljeća ležao u debeloj sjeni Gundulića, Palmotića i drugih dubrovačkih pisaca.

Zato je u suvremenoj postmodernoj, intertekstualnoj i citatnoj hrvatskoj poeziji Vidra čest gost. U posthumno objavljenoj knjizi Dubrovački akvareli gradski brijač Niko Kučar (1891.-1972.) u zapisu Apoteoza slave navodi sve dubrovačke velikane:

S podsmijehom na licu za njima
stupa otmjen i gizdav,
pogleda slobodnog i vedrog
Marin Darsa – Držić
   i do njega
   Đono Palmota – Palmotić… 

U stihovima Tončija Petrasova Marovića (1934.1991.) višekratno susrećemo Držića. U pjesmi Santa Maria della Salute među venecijanskim toponima autor je zapisao i stih:

tamaneć mostiće grob dum Marinov zaudobivši.

U letrističkoj poemi Hembra (poljička listina; zapamćenje), pisanoj 1972. godine, Marović nekoliko puta izrijekom (bilješkom na marginaliji stranice) citira Držića. U petom dijelu to su izrazi:

nigdir redovnijeg ven ovdi / trijeba obraz od kurve učinit
patinavanja ponora              râtom se-kretim krećući

U šestom dijelu poeme su stihovi:

   niz poje kamen’ja pojica zlamen’ja (parvo poje
                           ino goje)
pse jedan iždeni! Izjebana ribo! Mrtva štacijo!
 Mâ! Kroacijo! Ti! Tu!
Pometeni Pomete
za post-umni posal oka sporo spravan
ležeći prežeći
ispravke kostiju … caklen. razbit. brez ostiju.
u bašćini počinuh

dok Tončijeva igra slovima završava stihovima:

oba
  obasjana
dospij poj
progutaj ga ter pri-čekaj
  boj
  kraci ljudi visoko ne dohitaju

U završnom trinaestom dijelu te poeme Hembre pjesnik T. P. Marović uspoređuje Držića i Marulića:  

Oputina cilj pripilan • MARIN,  MARVL
po zakonu stârih poêt       /u srodstvu s gnjusobom
srâm se s nama ponosi      stari rat
labes labes hembra paka
slava, hvala, čâs jednaka
              /m/učeći nas da nî zarûl
zarđãlon škûžon zapùntãân vrât
lîp zlamen
               AMEN

I u slavnoj pjesmi Moći ne govoriti putujući Italijom, Marović se prisjeća:

sjediti sjediti na meškinjastim skalinima u Sieni
(mora da je tu negdje i Držić čučao)

Alojz Majetić (1938.) u pjesmi Tamo gdje nema ni raja ni pakla usputno spominje:

U jednome od morskih dna progledao je Homer
      Krleža s Marijom Jurić Zagorkom pleše
kao da su na lijepom, plavom Dunavu
            Shakespeare kocka s Dostojevskim
Marin Držić piše libreto za Gustava Mahlera

Ante Stamać (1939.-2016.) pjesmu Sirventes o našoj baštini završava sestinom:

Ako je to zora, ako su to ptice
ako Negromant i Satir i Grabancijaš
osluškuju zaklanog pijetla žice
i jezikom gnjilim zatruhljuju klice
– tad nalog je Boga Ništa nek niče
nek na smrt se hrvu Povijest i biće

U pjesmi Uspinjući se na Lovrjenac, posvećenoj Izetu Hajdarhodžiću, Stamać ucjepljuje stihove:

Sleđen mu osmijeh
(Plaut, Držić, Aulularia)
kuša drugu sad sudbinu

Držića u pjesmi Najdalje dublje dno spominje Petko Vojnić Purčar (1939.-2017.), a Stijepo Mijović Kočan (1940.) u Pohvali narodu Vrabaca poučava Kineze:

U Shanghaju su mi servirah pečene Vrabčiće u
gustu umaku
na diplomatskoj večeri hvaleći se kao da su jedini
pticožderi
Hanci koji nikada nisu čuli za Držićeve kosoviće ili
za grmuše

„Kosovića drazijeh kosovića lardicom nadjevenih“
oblizuje se
Pomet Trpeza a ja sam pak lovio Grmuše
dvadesetak vrsta
pjevica sličnih Vrabcima „na vesku“ ili „u ošca“…

Drago Čondrić (1944.) u svojoj prvoj knjizi stihova „Evanđelje po čovjeku“ citira dvaput Držićeve misli – iz Dunda Maroja u Glasu iz pustinje, a iz Skupa u Tužaljki trećoj. Jakša Fiamengo (1946.) ga ubraja u slavne i u jednom katrenu pjesme Dubrovačka proljeća:

Kraj Orlanda zapjevaj ko naši
Držić, Đivo, slavni leutaši
budi Bokar, Minčeta, Lovrijenac
tvrdih mira razigrani vijenac.

Tahir Mujičić (1947.) imenom Marina Držića započinje sonet Četverored od četrdeset slavnih čine sonet, a u pjesmi Csoport oda prisjeća nas Marinovih scenskih junaka:

pa pijem lambrusco con bianca
pasta
er maru sam sličniji neg dundu ol
stancu

Vinko Brešić (1952.) u sonetu Šenoa spominje Vidru i navodi tropismenost kojom poje arvacki človek navek – ma bio nahvao, ma bio nazbilj. Ivan Dobra Žirjanin (1958.), koji živi u New Yorku i Žirju, sonet U slavu Dubrovnika zaključuje dvostihom:

Tvog Marina, Grade, Bog u raj pozvao,
ka’ je sinja nazbilj i ljude nahvao!

U ovu rukovet stihovlja uvršteni su i stihovi iz četiriju drama suvremenih hrvatskih pisaca u kojima tragični junak Držić (mladi ili stari, izgovara u Dubrovniku ili inozemstvu).

Zahvaljujem kolegama koji su se odazvali pozivu da za ovu knjigu spjevaju prvotisak, ili izrade likovne priloge Držiću u slavu. Sve u sve, u knjizi je (ovom drugom dopunjenom internetskom izdanju)  88 pjesama iz pera 62 autora. Ukupno, 40 prvotisaka: tri poeme, desetak epigrama, tri akrostiha, 15 soneta čija zvonjava dopire iz arkadijskih dubrava Držićeva sna u trećem tisućljeću.

Svojim perom Držić je promicao prostore libertasa. Prvom književnom riječju htio je odaslati smijeh gledateljima, a u zadnjim rečenicama svojih urotničkih pisama već ga je zarobio strah od totalitarnog režima koji je u 19 godina dvaput napao njegov život i dokrajčio ga. Tako je prvi hrvatski komediograf postao tragična žrtva. Kao i Tin Ujević kojega je komunistički totalitarizam također na pet godina izopćio iz javnog života, i vedri Vidra je namrijeo bridove kristalne kocke vedrine budućim naraštajima. Vidra vedri i danas!

 

Mladen Vuković

MAVRO VETRANOVIĆ

Ante Strinić

Vedri Vidra: pjesme za 500. obljetnicu rođenja Marina Držića Vidre (1508.-1567.)
MAVRO VETRANOVIĆ
Izbornik