RADOVAN IVŠIĆ

(1921. – 2009.)

MARIN DRŽIĆ ILI BUJICA ŽIVOTA

Dragi moj Vidro,
pjesniče Vidro,
sanjare Vidro,
dragi moj Marine Držiću,
smij se, smij se,
na kraju si pobijedio.
Pobijedio si nakaze,
pobijedio si moćnike.
Stoljećima su Te prešućivali
i dokturi,
i čovuljici,
i barbaćepi,
i obrazi od papagala,
i obrazi od mojemuča,
i obrazi od žaba,
i učeni maškarani na katedrama
i vodeći maškarani u teatrima,
sva ta feca od ljudskoga roda.
Brisali su Tvoje ime
ili ga iskrivljavali:
Darxich, Derzic, Derzik, Dersa.
Svima im je to Držić, to d-r-ž, to ž-i-ć,
jezik ukočio.
Dakako,
da u Tvoje doba,
da danas,
tvoje ime nije bilo
po pismu, po zvuku,
tako hrgavo, tako škripavo,
tako zagonetno vladajućim svjetskim jezicima,
ono bi možda snažnije ječalo, snažnije tutnjalo,
po urbsu i po orbisu.

A svi bi za Tebe morali znati.
Znati da si Ti, Marin Držić,
u novome vremenu renesanse,
jedan od prvih pjesnika
što je probudio teatar,
kada se ni Shakespeare, ni Marlowe, ni Molière
ili Racine, još nisu bili rodili.

Loptajmo se načas brojkama :
Rodio si se 1508, 56 godina prije Shakespearea i
Marlowea
114 godina prije Molièrea, 131 godinu prije Racinea.
Tvoj je Dundo Maroje prštaviji, življi i slobodniji od
slavnih Molièreovih Scapinovih spletki,
a napisao si ga 120 godina prije najpoznatijeg
francuskog komediografa.
Tvoj Skup, to jest Škrtac, tragičniji je i slikovitiji od
Molièreova Škrca, a prikazao si ga više od
stoljeća prije njega.

Loptajmo se još malo brojkama.
Angelo Beolco, zvan Ruzzante, komediograf
iz Padove,
osam je godina stariji od Tebe.
On je, kao i Ti, sve do nedavno,
stoljećima bio olovno zaboravljan, olovno
prešućivan.
Nisi poznavao, mislim, Ruzzanteov teatar.
Niste slični, ali i on se služio dijalektima,
on onima oko Padove, Ti onima oko Dubrovnika.
Dijalekti, posuđenice iz drugih jezika, obogatili su
tvoj okretni kazališni jezik,
dali mu još veću živost i sočnost. Unio si tako život
na daske, ali i zbunio čistunce.
A život,
bujica života,
kao da je u svakoj Tvojoj replici u svakom Tvom
dijalogu.

Trebalo Ti je otprilike samo jedno desetljeće
da stvoriš zlatno doba dubrovačkoga kazališta.
Počeo si godine 1548, a završio godine 1559.
svojom zabranjenom Hekubom,
prvom hrvatskom sačuvanom tragedijom,
tragedijom u stihovima.
Da si mogao nastaviti, koliko bi još komedija
napisao?
Koliko drama? Koliko tragedija? Koliko prologa?
Shakespeare je pisao za kazalište tijekom 33 godine,
Molière 28 godina,
Ruzzante 18,
Lope de Vega cijeli svoj dugi vijek,
a Ti kratkih jedanaest godina,
jer Ti više nisu dopustili.

Tvoji su prolozi remek-djela: blistavijih nisam
našao u onome vremenu.
Među njima,
najveće je čudo,
najveće remek-djelo,
prolog za Dunda Maroja, prolog »Dugog Nosa,
negromanta«,
napisan na vjetru utopije,
slobodarski,
skriveno urotnički,
pod maskom zabave.
Ali Ti nisi plaćeni zabavljač,
ti si pjesnik.
Moćnici to znaju brzo prepoznati.
Moćnici znaju što je za njih opasno.
Shvatili su da Te što prije treba ušutkati.
Bio si prisiljen na progonstvo iz svoga grada,
pa si se sklonio u Veneciju,
gdje si zagonetno nestao, a možda bio ubijen
dugom rukom vlasti,
nekako, kao u drugim podnebljima, u Engleskoj,
dvadeset i šest godina poslije Tebe,
nepoćudni Christopher Marlowe.

Moćnici Te nisu htjeli,
nakaze su Te progonile,
u Tvom divnom vijeku, u vijeku proljeća,
kad su se knjige počele tiskati i čitati,
u Tvom divnom vijeku kad se svijet počeo otvarati,
u Tvom groznom vijeku kad su počele inkvizicije,
kad su nove omče zvane imprimatur, nihil obstat, index
librorum prohibitorum, ugušile zadugo slobodu tiska.

Ali i kazalište je postalo opasno,
što si dobro sam na svojoj koži osjetio.
Kazalište je opasno
kad se ne pjevaju slavopojke,
kad se ne služi stare nakaze,
kad se ne klanja zlatu,
kad se voli ljubav,
kad se voli život.

Eto, dragi moj Vidro,
dragi moj Marine,
postaješ vječan:
pa smij se sada, gorko
smij se sada mračno.

(21. kolovoza 2008)

Vijenac, MH Zagreb, br. 381, 9. listopada 2008.