TOMISLAV DURBEŠIĆ

(1928. – 2001.)

DUBROVNIČE, STARI ZNANČE

Gledam sjene nestalih gospara,
a sad šeću druge buduće sjene
vječnim Stradunom.
Evo, baš sad gura Šeki još uvijek
kolica stara,
a iza ugla nam se smiješe i
Labaš i Katica i Martuči i Luce
pod krunom zaborava.
Ritam mi šepesa u mješavini
živih i mrtvih sna i java.
Lubanja moja stara azil je
i skrovište prohujalih faca.
Grade stari, Dubravo
Yorikovih glava,
Dubrovniče – časti naših
i prosjaka i vlastele,
lupeža i kazina, glumaca,
lica Pometa, Lukše i Petrunjele,
nježan si i surov
kao u tvoj suton
kraj Porporele – sveta bonaca.
Ne obaziri se na me,
pa ja sam tek izblijedjeli
otisak stope
od Pila do Ploča,
od Male braće do Svetog Vlaha,
i od Sponze do starinskih saloča.
Što te briga što sam nježan
prema tebi,
do zadnjega svoga daha.
Ti budi tvrd ko dosad, mudar,
lukav,
i nazbilj i nahvao
i svoj.
Ako me đegod susretneš
ne pozdravi me, što će ti to.

Eto, tvoj
Tom

P. S. Bio si ranjen, teško, znam
bio sam tu.
I još se liječiš, znam
i sada sam tu.
Tezoro ce se opet naći Skupu,
ne brini,
nisu vječni asasini ni fakini.
Ni dukati, ni cekini,
već Ti, Dubrovniče,
ko na dlanu Boga,
mlad si u svojoj starini.
I ne osvrći se ni na koga.
I basta!

1998. g.

Izabrana djela, Pjesme i drame, 1, Zagreb, 2001.