Svijeh vas molim rad ljuvezni,

  plemeniti Dubrovčane,

  kî pojete rajske pjesni

  i sijete posve strane:

tako da bi vaša mlados

  u veselju segaj svijeta

  svako dobro i svaku rados

  uživala mnogo ljeta,

vašeg starca namirite

  kriva suda ne čineći,

10

  kijem Držića sad tvorite,

  svoga truda ne scijeneći.

Kî pjesance rajske poje

  prid polačom od gospode,

  meju vami tamo stoje,

  svi razumni gdi prihode;

a nikoga ne potkrada,

  razmi svoju svijes lomeći

  te gizdave pjesni sklada

  bez pokojna sanka bdeći.

20

I kad hoće trudan spati

  ne ima mira ni pokoja,

  zač ga tudjer počne zvati

  elikonska muža svoja,

kâ ga krmi, kâ ga vlada,

  kâ mu kaže drumak pravi,

  da s razlogom pjesni sklada

  kako vila u dubravi.

I kara ga kad ga budi

  da ne gubi vrijeme svoje,

30

  neka muči, neka trudi,

  neka rajske pjesni poje;

s razgovorom od pastira

  da se čudi sva dubrava,

  od kud slados taj izvira,

  kojoj nijedna nije zabava.

Od ljubavi a najliše

  koja starca ljuto rani,

  da procvili i uzdiše

  jedva život da sahrani;

40

da se starac taj spomene,

  koje trude starac pati

  od strilice od ljuvene,

  s kê se mnokrat život skrati.

Inostranci kî su zdvora,

  i građane plemeniti

  Marinova razgovora

  ter se slatko svak nasiti.

Navlaš vlašci (oni) stari

  svi rekoše i knezove:

50

  ne vidjesmo ljepše stvari

  od naredbe Marinove,

od koje se snebivamo

  tuj videći krasnu diku,

  kû sladosti priživamo

  u slavnomu Dubrovniku.

Navlaš njeko dijete malo

  ko imaše zlata krila,

  slijepo, krasno i pristalo

  i na bedri trkač strila,

60

i luk napet na ramenu,

  ter udari svoja strila

  po mramoru i kamenu,

  rastaje se u sto dila.

A pastirče njeko mlado

  boleći se svojijem ćaćkom

  protiv njemu bješe stalo,

  da ga osveti svojom praćkom,

ne mareći togaj luka,

  ni od zlata ljute striele,

70

  kê nošaše posrjed puka

  mnozijeh grozno da rascvijele;

prid polačom ter kî stahu,

  gledajući te ljeposti,

  svi se velmi snebivahu

  od djetinske te kriposti.

Marinove pjesni dake,

  Dubrovčane moji drazi,

  dostojne su slave svake,

  odkoli se tač proglasi.

80

A to mu je zvijezda dala,

  pod kojom se na svijet javi,

  da je po njem vječna hvala

  s Dubrovnikom svoj državi.

Tijem ga muze posvojiše

  elikonske slavne družbe,

  ter mu venčac pokloniše

  za njegove verne službe;

venčac velim lovorike,

  kî ne sahne, kî ne vene,

90

  ner je zelen po sve vike

  i u vrime svako zene:

da se diči, da se gizda,

  uresivši svoje vlase,

  jak na nebi svitla zvizda

  kad s večera vole pase;

svaka vila u dubravi

  da pravedno može reći:

  dostojan je vječnoj slavi,

  ku bi mnozi radi steći.

100

Pastirice i pastiri,

  sve djevice i gospoje,

  i od luga svi satiri

  neka slave pjesni svoje.

Neka reče bog ljuvezni:

  izvrsita svoja mlados

  po načinu sklada pjesni,

  da je svomu gradu rados.

Još Apolo neka reče

  kad od muža kolo spravi:

110

  Marin mladac milos steče

  od svijeh vila u dubravi,

kê mu venčac pokloniše

  od prislavne lovorike,

  kî ne vene ni prisiše,

  ner je zelen po sve vike,

da je slavna svoja dika

  za pjesance koje sklada

  časti svoga Dubrovnika

  kî je kruna od svijeh grada.

120

U kom hvale i sve slave

  po njem se su otvorile,

  jak zelenca od dubrave

  gdi se goje gorske vile.

Tijem se sada spravno spravi

  dubrovačka sva mladosti,

  ter Držića glasom slavi

  u veselju i radosti,

a ne griješte duše vaše,

  koreći ga takoj prava;

130

  zač što muže njemu daše,

  u pjesance toj vam sklada.

U ovom grobu počivaju

  od Marina Vidre kosti,

  koje suncu odsivaju

  po razumu od mudrosti,

er ga muze opojiše

  elikonske bistre vode

  i vrh luga odgojiše,

  gdi se rajske pjesni poje,

gdje zvijezde s neba sjaju,

  gdi prid licem božjem poje,

10

  i anđeli mu odpijevaju

  na prislatke pjesni svoje.

Tijem nemojmo smrti kleti,

  koja ga je ugrabila,

  zač' nam ga je u dvor sveti

  i blaženstvo naselila,

gdi svi dusi priblaženi

  vesele se i raduju,

  naš razgovor tuj medeni

  u pjesance koji poju.

20

I mi Boga svi molimo

  milosrđu da po svomu

  svi se s Vidrom naselimo

  u veselju nebeskomu.

O višnja ljubavi, je li tko na svit saj,

 da mojoj da glavi od suza istočaj,

da javi i speći i u svako još doba

 suzice roneći uzdišem do groba,

da združen s tugami u toli plačan glas

 opiram suzami priblijedi moj obraz?

Rascvilnoj grlici prilika da sam tač

 na suhoj granici skladaje grozni plač

dijeleći trudan duh gdi sama počiva,

 ter, vajmeh! javor suh suzami poliva,

10

koliko da pravi: "Vaj! smrti nemila,

 hodi mi rastavi trudan duh od tila,

neka lug poznava i gora zelena

 koga je narava usilos ljuvena".

Još moj duh tuguje jakino danica,

 kad zorom ne čuje šturka ni slavica,

ni slatku pjesancu, što poju satiri

 s vilami u tancu, ni mome s pastiri;

er se glas proglasi s kolikom žalosti

 prika smrt porazi i pijerske radosti,

20

ter tužba taj sada, kojom se provodi,

 oblake propada i na on svijet prohodi.

Zašto se pristoji, zašto se priklada,

 da tužba taj stoji gorčija od jada,

nesrećni nepokoj er toli jadovno

 povrijedi život moj i srce žagorno,

zač pravu prijazan ne može ništo strt

 ni javi ni u san, ni u život ni u smrt.

To svuda, kud hodim, čemerno zadosti

 moj život provodim s velikom žalosti,

30

nesrećan kako taj, tko draga objubi,

 pak slijedi plačan vaj, kada ga izgubi.

Nu si ti sam, Bože, toliko blaga stvar,

 pri kom se steć može po molbi svaki dar,

zatoj te ja molju skrušeno, vajmeh! tač,

 dopus' mi na volju suzami grozni plač

da grozno uzdišem da združen s tugami

 svu ovu pri pišem pjesancu suzami,

vaj! smrtna vrlina kako ljut stril spravi

 Držića Marina ter s duhom rastavi,

40

prije roka najliše da grozno suzami

 za njime uzdiše zemlja, lijes i kami,

gdi se smrt usili, ter svoj luk poteže,

 potom ga ustrili, za mrtva da leže.

A Bnetak procvijeli, ter suzom pokropi

 vas mramor pribijeli, koji ga priklopi,

u tuđoj državi ter se taj grob gizda,

 gdi tijelo ostavi, a Bogu duh prida;

Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi,

 bolježljiv nepokoj i trude provodi

50

gospoje i vile ter sa svom mladosti

 kunu, luk i strile od smrtne naglosti,

kunu šip priljuti, koji je svrnul tač

 Razgovor minuti u tužbu i u plač,

ter trudi i muči pijerska dubrava,

 er se s njom razluči od muza sva slava.

I drobna travica po gori zelenoj

 privrati na nica i listak i cvijet svoj,

gdi labut pribijeli capteći u slavi

 s duhom se razdijeli i pjesni zaglavi.

60

Ter ko je na svijeti, o višnji Bože moj,

 da može izrijeti toliki nepokoj,

gdi jedna od sestar iz jame proklete

 kako sve bijesna stvar pjesance sve smete,

ter toli nemilo taj čemer gdi oćuti

 elikonsko vrilo smete se i smuti,

Kastalija prislatka ter osta u smeći,

 gdi Apolo proplaka suzice roneći,

suzice roneći, ter s koga poraza

 u liru zvoneći zavapi iz glasa:

70

"O vile i gospoje, svijeh višnjijeh boga rad

 na tužbe na moje priđite, vajmeh! sad,

da jednaga cvijelimo, da, vajmeh! u pjesni

 napola dijelimo priljute boljezni,

da čuje tih Dunaj i Sava i Drava,

 gdi toli plačan vaj trudna me skončava;

er pride vrime i čas, da slavna planina

 u toli plačan glas požali Marina.

Vrjelo elikonsko er se je smutilo,

 kopito što je konjsko u hridju izbilo,

80

a zeleni lovor jur vene i blijedi,

 zač rajski razgovor pijerska smrt povrijedi.

O sjence zelene, ter ve je listak spao,

 gdi je Marin ljuvene pjesance popijevao,

Tirenu djevicu gdi u pjesan proglasi,

 Ekubu kraljicu, koju čes porazi.

Kraljice Ekuba, tijem, ako mogu rijet,

 dvigni se van groba i pridi na saj svijet,

jadovna gospoje, nečesna kraljice,

 da opeta sve tvoje ponoviš tužice,

90

Marina er tvoga rani stril priljuti,

 pjesnivca slavnoga, er ga već nije čuti,

ki tvoje sve trude i gorke boljezni

 od nesreće hude prikaza u pjesni.

I sajdi, Tirena, za milos ljuvenu

 iz vrjela studena na travu zelenu,

raspleti zlatan vlas, ter poli vodice

 uloži plačan glas roneći suzice,

ukladaj grozni plač, ter se na smrt tuži,

 koja te, vajmeh! tač s Marinom razdruži,

100

koji je sve tvoje prikazal tužice

 pri jezeru stoje od bistre vodice.

Satiri ljuveni, još, vajmeh! molim vas,

 po gori zeleni prostrite plačan glas,

u gusli gudite s velikom pečali,

 a o hridje razbite sve vaše svirali,

da gora poznava i ostale zeleni

 koga je narava nepokoj ljuveni;

dragoga najliše ko, vajmeh! obljubi,

 pak zaman uzdiše, kada ga izgubi,

110

to je gorska boljezan i rane priljute

 ponavljat u pjesan radosti minute.

A može toj znati što je gorko dreselje,

 komu čes privrati na nica veselje,

jak meni, vajmeh! sad, ki s veljom boljezni

 ponavljam plačan jad pojući u pjesni,

ter dalje što pišem boljezni brojeći,

 gorčije uzdišem suzice roneći.

Tijem, vajmeh! satiri od gore zelene

 i vi svi pastiri i vile ljuvene,

120

parja'te sve pjesni i tance i kola,

 i sa mnom boljezni dijelite napola,

er je smrt nemila s velikom žalosti

 pod mramor spremila sve vaše radosti.

S ljutijemi naljepi ter žalost i tuga

 s korijenkom korijepi me srce van kruga,

trudeći, da takoj i javi i u sni

 skončaju život moj čemerne boljezni,

er koga smrt prijeka životom rastavi,

 nije vrača ni lijeka, da ga opet pojavi.

130

Od polja i od gora ter ne vijem toj bilje,

 ustegnut da more toj smrtno posilje,

er kripos i snaga od smrtne plahosti

 pod noge podlaga sve od svijeta jakosti,

ter saj svijet što plijeni posilno i hara

 za ništo ne scijeni cesara ni cara,

ner kosom, ku nosi, jak bijesna tekući,

 sebe žnje i kosi svaki stvor živući.

I gdi se tač vlada tuga je još gora,

 gdi od stara do mlada ne čini razbora,

140

ter, vajmeh! trudan svijet posilno gdi slijedi,

 gdi najde ljepši cvijet, prije ga povrijedi.

Samo se može rijet, da ni smrt nema vlas

 prognati na on svijet pod zemlju počten glas.

Ni bio grad vrh gore, ni tmasti, ni mrakom

 sakrit se ne more pod sinjijem oblakom,

a prši po svijeti svijeh strana počten glas,

 jak čela po svijeti biraje mednu slas;

i sve se skončava i u magli prohodi

 što saj svijet sazdava i zemlja što plodi,

150

samo glas počteni tko ostavi na svijeti

 u vijeke po sve dni ne može umrijeti,

s blaženstvom u slavi ter se taj nahodi

 ko s vijencem na glavi na on svijet pohodi.

Pijerska dubrava nu što se sad tuži,

 er se s njom sva slava od pjesni razdruži,

razlog je i pravda i hoće svaki sud,

 da se sad i vazda provodi plačan trud,

zašto se može reć, da od muza planina

 drugoga neće steć Držića Marina,

160

ki toli plačan glas za sobom ostavi,

 od Slavije kotar vas da se s njim proslavi,

najliše Dubrovnik, koji je vazda bio

 od muza ljubovnik i u svakoj slavi ctio,

i ctjeće u vike vrednosti napunjen

 od slave tolike, kojom je okrunjen.

Lje velik nepokoj i trude provodi;

 sve pleme i grad svoj, u kom se porodi,

er veće ufance ne mogu imati

 medene pjesance, da ih će skladati.

170

Ter s trudo(m) velika tužba je nastala,

 gdi je rajska muzika u krovu ostala,

najliše videći pri vodi studeni

 organe viseći o vrbi zeleni,

gdi poli vodice tkogodi prohodi

 velike tužice s jadovi provodi,

ter trudan putuje velmi se boleći,

 er slatke ne čuje organe zvoneći.

Velja je još tužba u gradu nastala,

 gdi je tvoja sva družba jak nijema ostala,

180

ter mlados tuguje s velikom žalosti,

 er veće ne čuje minule sladosti.

Skriše se pastiri u tmastu potaju

 i veće satiri s vilami ne igraju

sva kola i tance, ter naljep priljuti

 i rajske pjesance razdruži i smuti.

Smete se muzika, koja je prije bila

 slava, čas i dika od gospoj i od vila,

plačni su leuti i tužni ostali,

 nijemi su flauti i ostale svirali.

190

Smetal je violune, taj čemer nemili,

 da slatko ne zvone, kako su zvonili,

još - - išteti nesrećni taj poraz,

 kordine s korneti da izgube slatki glas,

smuti monikorde i glavočimbale,

 smete arpikorde i žice ostale,

muzika ter plače od tuge i jada

 i kako vran grače, kad pjesni uklada.

A ostale žalosti, što život moj pati,

 trudno je zadosti u pjesan skladati,

200

Orfeo er nije tač u liru zvoneći

 ukladao grozni plač prid paklom stojeći,

ni Ar(i)on, pučinu kad morsku brodaše

 na ribi dupinu, a u liru zvonjaše,

ter blaga riba taj s velikom ljubavi

 zdravo ga na suh kraj bez navla priplavi.

A ne vijem, Bože moj, tko jezik taj steče,

 da tolik nepokoj i tužbu izreče,

gdi u gori Dijana (s) svojijema vilama,

 gospoja prislavna, poli se suzama.

210

Sliša je kamenje, gdi u tužbi i u vaju

 vrh gore zelene plačan glas skladaju,

velik plač i tužba po gori ter staše,

 vilinja sva družba gdi Vidru plakaše.

Proctil bi suh javor u gori zeleni,

 svenul bi zelen bor pri vodi studeni,

puklo bi kamenje od velje tužice,

 gdi zlatno pramenje prosuše s glavice,

ter tijaše vapiti: "Vaj! smrti nemila,

 gdi je naš čestiti razgovor od vila?

220

Što nas s njim rastavi da, vajmeh! svudi tač

 po gustoj dubravi sklada se grozni plač?"

Elikon, vajmeh! vas ter trudan treptiješe,

 gdi toli plačan glas od vila čut biješe:

Dijana najliše gdi s družbom hodeći

 jadovno uzdiše suzice roneći,

ter staše tolik cvil, da se svijet snebiva,

 svaka svoj obraz bil gdi suzam poliva.

A suze čemerne, ke po tli padahu,

 u perle biseme tuder se stvarahu

230

i u drago kamenje, neka ga nahodi

 za vječno zlamenje ko gorom prohodi,

u dragom kamenu da ostane po vik vas

 za vječnu spomenu Marinov počten glas,

neka se njim slave na grlu noseći

 gospoje gizdave u družbi hodeći.

A ostali nepokoj ni javi, ni speći,

 Držiću dragi moj, ja ne vijem izreći,

naj liše, gdi toli u trudu žagorno

 cijepa se napoli me srce jadovno

240

rad velje prijazni, srčani druže moj,

 koja me priblazni, do groba da sam tvoj,

ter mi se podoba, o kufe pribili,

 za tobom do groba da život moj cvili

er veće takoga, jamačno mogu reć,

 prijatelja drugoga, ni druga neću steć.

Tijem, da se može rijet, podal bih za tebe

 svijem blago na saj svijet (i) jošte sam sebe,

da život moj skratim, a tebe dragoga

 na bil dan povratim iz groba tmastoga,

250

er žalost i tuga takoj me kraljuje

 kako sve tko druga srčano žaluje,

a ne vijem tko je taj, po zemlji tko hodi,

 da toli plačan vaj i tužbu provodi,

kako ja pritužan, koji sam u tužbi

 plačni rob i sužan, nesreći na službi,

ter svuda, kud hodim, velmi se boleći,

 tužni jad provodim, trudom se gojeći.

Er javi i u san i u svako' još dobi

 nesrećna boljezan vrijedi me i znobi,

260

a mojoj žalosti nije vrača ni lijeka,

 o višnja milosti, ner samo smrt prijeka,

er, vajmeh! tko takoj s drazijem se razdili,

 mrzne mu život svoj, a smrt mu omili,

zač većma tko straća srčanu prijazan,

 to veću povraća sam sebi boljezan,

dragoga najliše ko s pravom ljubavi

 u srčce upiše, pak se s njim rastavi.

Ter gdi se uplodi u srce rana taj,

 sveđer se provodi do groba tužan vaj.

270

A nije se nasuzil nitkore na svijet saj,

 ner tko je iskusil što je ljuti čemer taj,

kako ja, Bože moj, koga me cvijeleći

 skončava nepokoj, nesreću slijedeći,

ter oči me cvile, gdi gorčije od jada

 strila iza strile me srce propada,

svaki stril priljuti intačno ter takoj

 moj tužni minuti ponavlja nepokoj.

A znaju svi bozi, da strilam nije broja,

 ke, vajmeh! podnosi jadovna put moja,

280

ter rane vrh rana rad tužne nezgode

 na izmit svijeh strana moj život prohode.

Tijem svi, ki služite pijerske gospoje,

 sa mnom se združite, podobno ako je,

velikom sladosti neka se spravimo,

 Vidrine da kosti mrtve proslavimo,

podobno zašto je i razlog je pravi,

 da se tijelo svoje i mrtvo proslavi,

a duša pokojna da s Bogom počiva,

290

 koja je dostojna, blaženstvo da uživa,

anđelsko gdi pijetje nigdare ne lipše,

 a nebesko cvijetje u vijeke miriše.

Nu odli su toj takoj hotjeli svi bozi,

 da plačan život moj tolik trud podnosi,

da im se sazdava i sada i vazda

 sva hvala i slava koja se priklada.

Ja im ću hvalu dat, gdi me trud pedipše,

 a cvilit i plakat jur meni ne lipše,

(i) javi i speći, sjedeći i u putu

300

 u krugu noseći sulicu priljutu.

Tijem boge sve molim, da vide i čuju,

 kako se ja bolim i želno tuguju,

jeda se smiluju na uzdahe i moj cvil,

 ter meni daruju milosti svoje dil,

po višnjoj ljubavi jeda se, vajmeh! tač

 daj malo ustavi moj uzdah i moj plač!

Najliše gdi sada srdačce sve moje

 tužno se raspada i cijepa na dvoje,

310

u toli plačan vaj te moj cvil nitkore

 pod nebom na svit saj utažit ne more.

Neptuno ner samo ako se smiluje,

 ki more sve slano na volju kraljuje,

er bi me poslao sad iz morcijeh dubina

 na toli plačan jad jednoga dupina,

ter bi me dupin taj po moru priplavio

 i u Bnetke na suh kraj na zdravje postavio.

Ter bih ja žagoran sve Bnetke obašal,

 pribijeli mramoran dočijem bih grob našal,

320

 ter bih taj mramor bil, gdje Vidra počiva,

suzami vas polil i s desna i s liva,

 u tuzi zagornoj ter gdi bih uzdisal,

na ploči mramornoj zlatom bih upisal:

 »Ovi grob blažen bil bez konca po vijek vas,

koji je priklopil od muza rajsku slas

 s vjenačcom na glavi, kojim se sad gizda

u nebeskoj slavi uzvišen vrh zvizda,

 a ja sam stanovit, da će taj venčac zlat

dokoli teče svit jak drugo sunce sjat«

330

 Drugo mi, vajmeh! sad u trudu ne lipše,

u toli plačan jad gdi moj duh uzdiše,

ner vapit pastire u mnogo plačan glas

i vile i satire na ovi (moj) ljut poraz,

 da rano prije zore urane po hladu,

ter pridu iz gore u ravnu livadu,

 da beru sve cvitje od mirisnijeh trava,

što slavno prolitje u zemlji sazdava,

 vrh ploče kamene da prospu cvitje toj,

gdi je kosti blažene ostavio Držić svoj:

340

 ljubicu najliše i ružu rumenu,

da slatko miriše na grobu studenu,

 da miris priziva taj ploča pribila,

gdi mrtav počiva razgovor od vila.

 Uzdaše tužni moj, sad me ti sadruži

i u tolik nepokoj vijerno me posluži,

 uhrli, ter hodi jak strijela leteći

po slanoj svoj vodi serene moleći,

 da u morskom jezeru, gdi je džardin od vila,

perala naberu i bisera bila,

 i koralj rumeni, ki morske gospoje

350

za ures ljuveni njeguju i goje,

 i ostale zelence od morske naravi,

nasade u vence što nose na glavi,

 drobni smilj najliše, ki u hridju (od ško)lja

krasnije miriše neg cvijetje od polja.

 Još kad bi serene, ali morske vile

i vaoge zelene i braka skupile,

 tuj morsku zelencu, što nosi na glavi

Glauko u vencu za ures gizdavi;

 ter da tom zeleni, milosti svoje rad,

360

pospu grob blaženi, gdje Vidra leži sad,

 toprv bi poznala bnetačka država

Vidrina što je hvala i razum i slava,

 koga je odgojil Dubrovnik slavan grad,

a Bnetak posvojil, gdi mrtav leži sad.

 Nu ne vi(m) što ću već vrh moje boljezni

izmislit ali reć, skladaje u pjesni,

 er žalos i tuga srdačca podira,

pjesanca gdi duga s trudom se razbira.

 Tijem, vajmeh! za sada ove ću boljezni

370

cjeć tuge i jada zaglavit u pjesni,

 a moj trud i muke, ke ćutim u sebi,

višnjemu u ruke pridavam na nebi,

 jeda se smiluje na moje žalosti,

ter meni daruje dil svoje naglosti,

 da trudan duh se moj s Marinom nastani

u slavi nebeskoj, gdi stoje izbrani.

 Sad s mirom počivaj, Držiću dragi moj,

Bog ti dal duši raj, a tijelu tih pokoj,

 da vazda duh se tvoj bez konca raduje

380

u slavi nebeskoj, gdi sam Bog kraljuje,

 anđeli gdi poju, u slavi stojeći,

u miru i goju božanstvo dvoreći,

 gdi, sveti govore, da rijeke do vika

lipsati ne more anđelska muzika.

 Tijem se tuj veseli veselo zadosti,

gdi te Bog naseli u rajskoj sladosti,

 i tamo poj slatko i anđelom odpijevaj

u vrijeme u svako, gdi je rajska slados taj.

 Zašto je dostojno, da se tuj naseliš

390

i da se pokojno u vijeke veseliš,

 za tolik razum tvoj ter tamo prizivaš

vječni mir i pokoj, gdi u raju počivaš.

 A to je hotila blažena tvoja čes,

ka te je dojila sladosti od nebes,

 neka se može reć, tvoj(om) si vrijednosti

od Boga mogal steć tolike milosti,

 ter gori nad nami tvoj se duh raduje

nad svijemi zvjezdami, gdi sam Bog kraljuje.

 Lje smo mi dreseli bez pjesance tvo(je)

400

jak čeljad u seli, gdi kokot ne poje.

 Sad za me neboga, moj pijevče izbrani,

skrušeno mol' Boga, da moj duh sahrani,

 i o drugom ne radu, neg trudim zadosti,

jeda me tuj nađu u višnjoj radosti,

 da s tobom po vijek vas u dvorijeh blaženijeh

 prizivam rajsku slas od pjesni medenijeh,

a mene svaki čas hrlije smrt tijeri,

 nego li lovnik pas, kad teče za zvijeri,

ter k tebi ufam doć, kad se moj trud skrati,

410

 da mi se tmasta noć u svjetlos obrati.

Hrlo se tijem spravljam, da tamo putuju,

 a svijet saj ostavljam, na kome tuguju,

da se njim pase svak, kako zna na volju,

 jak travom dobitak, kad pase u polju.